Hrvatska je prvog dana 2020. preuzela rotirajuće predsjedanje Europskom unijom, odnosno Europskim vijećem.

Iako je pandemija koronavirusa poremetila planove Hrvatske i EU u ovom procesu, ne može se prigovoriti tome da se naša zemlja nije solidno pripremila za predsjedanje. Između ostalog, jedna od najvažnijih odluka bila je odabir zgrade u kojoj će se održati većina ministarskih i ostalih sastanaka te završni summmit šefova država i vlada EU.

Svaka zemlja tu želi pokazati svu svoju arhitektonsku i urbanističku baštinu te, u pravilu, osobito one manje i novije članice, biraju najreprezentativniju javnu zgradu u državi. Tako je i Hrvatska odlučila da to bude zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) u Zagrebu.

Ovoj odluci ne može se ništa prigovoriti jer se zbilja radi o jednoj od najreprezentativnijih javnih zgrada u Hrvatskoj, čija moderna arhitektura ima vrijednost i u globalnim okvirima.

Udar na centar Zagreba

No, kada se malo razmisli, shvaćamo da je riječ o zgradi čiju gradnju je još davne 1988. pokrenuo pokojni Stipe Šuvar koji je tada bio ministar prosvjete i kulture SR Hrvatske.

U oči bode da suvremena hrvatska država u 30 godina nije uspjela izgraditi niti jednu reprezentativnu javnu zgradu kojom bi se hvalili u EU.

Ovaj problem kronične nebrige za javni urbanizam se na tragičan način ponovno pokazao prošlog tjedna uslijed malo jačeg potresa koji je pogodio hrvatsku metropolu.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Iako je većina građana bila samo preplašena, centar, odnosno povijesna jezgra Zagreba sa zgradama prosječno starim 80 do 200 godina pretrpjela je ozbiljne štete te je stotine građana ostalo bez svojih domova, a na žalost je poginula i jedna djevojka.

No, ono što je posebno uzburkalo javnost jest to što su u potresu više ili manje ozbiljno oštećene i stavljene izvan funkcije gotovo sve bolnice te ključne institucije vlasti. Sabor je u suvremenoj hrvatskoj državi samo jednom zasjedao izvan svojeg povijesnog sjedišta na Trgu sv. Marka, i to 8. listopada 1991. dan nakon zračnog napada JNA na Banske dvore. Sjednica je tada održana u atomskom skloništu tadašnjeg INA-Naftaplina u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Sabor je ponovno održao svoju sjednicu tamo zbog oštećenja povijesne sabornice u potresu.

Banski dvori su očito nešto otporniji jer premijer i dalje tamo održava sastanke. Županijski sud, u povijesnoj zgradi na Zrinjevcu, također je pretrpio ozbiljna oštećenja koja mu onemogućuju daljnje funkcioniranje na toj lokaciji, a oštećenja je pretrpio i Ustavni sud koji se nalazi u blizini Sabora i Vlade. Ured Predsjednika Republike nalazi se u vili na Pantovčaku, koja je izgrađena za Josipa Broza Tita 1964. i otporna je na potrese i većinu prirodnih prijetnji.

Iako je već bilo govora, a bili su i raspisivani arhitektonski natječaji na kojima su dodijeljene novčane nagrade pobjednicima, da se Vlada i većina ministarstva, iz arhaičnih povijesnih zgrada presele u novoizgrađeni vladin kompleks pokraj zgrade HRT-a na Savi koji bi zadovoljavao sve zahtjeve suvremenog uredskog i administrativnog poslovanja, sigurnosti, energetske učinkovitosti te otpornosti na prirodne nepogode, od toga se odustalo.

Iako nije praktično, čak je potencijalno i opasno, može se shvatiti da Hrvatska kroz povijesna sjedišta nositelja vlasti želi pokazati svoj politički kontinuitet, ali to nikako ne može vrijediti za bolnice. Gotovo sve su smještene u sjevernom dijelu grada koji je danas najnapučeniji, najnepristupačniji i najskuplji dio metropole.

Propalo zdanje u Blatu

Bolnice poput KBC Zagreb (Rebro) te vezane ili samostalne klinike Šalata, Petrova, Srebrnjak Jordanovac itd., KBC Sestre milosrdnice, te KB Merkur, KB Sv. Duh, KB Dubrava, Klinike za dječje bolesti Zagreb u Klaićevoj, Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević su globalno prihvaćeni centri medicinske izvrsnosti.

No, zajednički nazivnik gotovo svima je, osim KB Dubrava, da se nalaze u prastarim i uglavnom derutnim zgradama starim i više od 100 godina. Za primjer, Sestre milosrdnice su izgrađene, uz kasnije nadogradnje i renovacije, daleke 1846. na tada vrlo pogodnom i “zelenom” području na periferiji grada.

Klaićeva je izgrađena 1909. KB Merkur je izgrađen 1929., a Rebro je bio najambiciozniji projekt Banovine Hrvatske s kraja 1930-ih, a koji je zaživio u NDH 1942. Zgrade pojedinih odjela današnjeg KBC-a Zagreb, odnosno Rebra, poput Šalate, Jordanovca i sl. još su starije.

Krajem 1980-ih pokrenut je veliki projekt nove Sveučilišne bolnice u Blatu, nasuprot današnje Arene Zagreb, koji je, zahvaljujući samodoprinosu građana, izgrađen do gotovo 60 posto završenosti.

No, kada je krajem 1992. u hrvatski zdravstveni sustav ušla dotadašnja Vojna bolnica Zagreb, današnja KB Dubrava, od Blata se odustalo jer se radilo o, manje ili više, projektu sličnih gabarita kada je riječ o broju kreveta, odjela i liječnika. Taj projekt je bio težak, prema današnjim vrijednostima, oko 520 milijuna eura, a utrošeno je 250-300 milijuna.

Sljedećih godina je bilo više inicijativa da se ta bolnica revitalizirala te u nju presele neke od navedenih klinika iz arhaičnih zgrada, no kronični nedostatak novca u zdravstvu, stalne krize te lobiranje uglednih, politički moćnih, liječnika koji nisu željeli preseljenje na periferiju doveli su nas do današnjeg stanja da nam bolnički sustav infrastrukturno više nalikuje idealističkim zamislima braće Radić iz 1920-ih nego suvremenim potrebama Zagreba 21. stoljeća.