Zapadni čelnici itekako su svjesni opasnosti ruske pobjede u Ukrajini. “Kada se diktatorima i autokratima dopusti bezobzirnost u Europi”, nedavno je primijetio američki predsjednik Joe Biden “raste rizik od izravnog uplitanja Sjedinjenih Američkih Država s posljedicama koje bi odjekivale diljem svijeta”.

Konkretno, prethodno je istaknuo, ako ruski predsjednik Vladimir Putin napadne saveznika u NATO-u, “imat ćemo nešto što ne tražimo i što danas nemamo: američke postrojbe koje se bore protiv ruskih”. Slično tome, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg nedavno je upozorio: “Ako Putin pobijedi u Ukrajini, postoji realna opasnost da se njegovi napadi tu neće zaustaviti”.

Plan za ‘denaciziranu’ Ukrajinu
Idemo malo predviđati loš ishod u kakav nitko ne vjeruje. SAD nije uspio isporučiti 60 milijardi dolara pomoći koju je obećao Ukrajini, a Europska unija također nije uspjela ispuniti svoje obećanje od 50 milijardi eura (54,8 milijardi dolara). Budući da je uzrok tih neuspjeha isključivo u unutarnjoj politici, nikakva karizma i uvjeravanje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, ili hrabrost i ustrajnost vojnika koji se bore pod zapovjedništvom generala Valerija Zalužnog, ne može mnogo promijeniti.

Pretpostavimo da do pomoći nikada ne dođe. Bez dovoljno oružja i streljiva, ukrajinska vojska na kraju bi morala kapitulirati pred Rusijom. Kao što je komentator Simon Kuper nedavno istaknuo, Rusija je već izvršila “masovna pogubljenja, kastracije, silovanja, mučenja i otmice djece” u Ukrajini, opravdano je misliti da takva predaja ne bi značila i kraj nasilju. Putinove snage, koje se sastoje uglavnom od bivših osuđenika i neobučenih vojnika, mogle bi provesti strašnu “pobjedničku pravdu” prilikom zauzimanja cijelog teritorija Ukrajine.

Ruska okupacija ne bi nužno dovela do potpune okupacije i pripojenja, kao što se dogodilo s Krimom, a kasnije i djelomično okupiranim Donjeckom, Luganskom, Zaporižjem i Hersonom. Putin bi umjesto toga mogao odlučiti uvesti “marionetski režim” i tvrditi da je dobio “demilitariziranu”, “denaciziranu” i “neutralnu” Ukrajinu kakvu je cijelo vrijeme tražio.

No, bi li se time okončao Putinov revanšistički plan? Vjerujemo da bi Putin tada bacio oko na zemlje NATO-a, počevši od Poljske. Česta meta ruske propagande, Poljska nije samo članica NATO-a i EU-a; poljski birači nedavno su odbacili desni populizam u korist snažno prozapadne vlade. Time ona postaje glavnom metom ruske invazije.

Službeno se možda na Poljsku neće spustiti ruski vojnici. Poznato je da se Putin ograđuje slanjem posredničkih vojski i vojnika u uniformama bez identifikacijskih oznaka (poput “malih zelenih” koji su zauzeli Krim 2014.) i izvješenim izmišljenim zastavama u izmišljenim “narodnim republikama”. Ne treba se iznenaditi ako vojnici uđu u Poljsku u ukrajinskim uniformama, s ukrajinskim putovnicama i vijoreći ukrajinske zastave.

Putin možda već vježba za takav scenarij. Bilo je izvješća o ukrajinskim ratnim zarobljenicima koji su unovačeni za borbu protiv oružanih snaga Ukrajine. U depeši RIA-Novosti, jedan od 70 ratnih zarobljenika koji su se borili u jedinici Hmelnicki, Kirill Spaski, opisuje ratne zarobljenike u borbi i spominje da iza njih nisu stajale ruske “barijere” s oružjem spremnim da ih spriječi u dezertiranju.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Propaganda Kremlja prikazala bi svaki očiti sukob između Ukrajine (u tom slučaju ruske marionetske države, poput Bjelorusije) i Poljske kao rezultat, recimo, sporova oko žitarica, ističući pritom stare animozitete koji sežu do Volinjskog pokolja 1943. godine.

Budući da Kremlj već redovito nastavlja s laži da Poljska sanja o ponovnom preuzimanju zapadne Ukrajine, ne bi bio veliki skok tvrditi da Ukrajina nije imala puno izbora, da je morala napasti prva u tom neizbježnom sukobu. (Putinovim vlastitim riječima, naučio je na ulicama svog rodnog grada Lenjingrada da “kada je borba neizbježna, morate napasti prvi.”).

Majstor poricanja
Ovaj bi narativ čak mogao uvjeriti neke Ukrajince. Uostalom, ovaj scenarij počinje kršenjem obećanja SAD-a da će biti uz Ukrajinu “koliko god dugo bude potrebno”, a EU nije osigurala ni blizu milijun komada topničkog streljiva Ukrajini koje je obećala u ožujku 2023. Ukrajinci su pokazali hrabrost, odlučnost i domoljublje u borbi protiv Rusije, ali ako zapadna pomoć presuši, osjećat će se potpuno izdano.

Lažirani napad Ukrajine na Poljsku svakako bi trebao pokrenuti Članak 5 Povelje NATO-a, u kojem se navodi da će se oružani napad na jednu ili više članica NATO-a “smatrati napadom na sve njih”. No, opravdano mislimo kako bi NATO mogao odlučiti da ne reagira. Neki se komentatori već pripremaju za takvu izdaju. “Članak 5 nije svetinja”, piše Kuper.

Idemo li prema Trećem svjetskom ratu preko opunomoćenika? Hoće li Rusija uspjeti ne samo učinkovito zauzeti Ukrajinu, već napasti i Poljsku (i potencijalno druge zemlje), a da se nikada ne mora izravno suočiti s NATO-om? Putin je majstor u poricanju. Rusi čak imaju izreku za otvoreno poricanje odgovornosti: ja nie ja (“Ja nisam ja”).

Takav ishod nije nevjerojatan niti je neizbježan. SAD i EU mogu izbjeći taj scenarij iz noćne more dostavljanjem obećane pomoći Ukrajini. Nadamo se da će prepoznavanje mogućih posljedica napuštanja Ukrajine biti upozorenje koje im je potrebno.

© Project Syndicate 2024.

* Koautor članka je Mykola Viknianskiy, ukrajinski poduzetnik i humanitarni aktivist.