Da nije bilo velike koincidencije i da se prodaja Nanobita i nagađanja o kupnji Bugattija od strane Rimac automobila nisu poklopili s još jednom korupcijskom aferom na relaciji poduzetnik – lokalni moćnik – državna tvrtka, izgledno bi Nanobit i Mate Rimac bili slavljeni na sva zvona od strane ne samo poduzetničke zajednice i gospodarske scene već i od strane politike i državnog vrha.

Bile bi to dvije priče koje bi služile za vrhunsko uljuljkavanje građana u ideju kako imamo razvijenu poduzetničku scenu i kako se u Hrvatskoj itekako može uspjeti. Međutim, jedna gotovo pa slučajnost omela je takvu viziju društva i države i nekako nametnula ideju kako bi, da nema korupcijskih hobotnica, novca ispod žita i namještanja poslova Hrvatska bila puna uspješnih mladih ljudi, a popularno zvani jednorozi trčali bi našom zemljom u velikom broju. I tako je korelacija politički stvorena tako da je priča okrenuta u neku korist i svrhu – ovaj put s naglaska na koruptivnost i uhljebe kontra uspješnih mladih poduzetnika. Gotovo pa dramski je trenutak u kojem dušobrižnici s političke scene lakonski zaključuju da našim gospodarskim uspjesima ne bi bilo kraja samo da je manje korupcije.

Pogubni mentalitet

Podsjeća li to više ikoga na priču kako našim uspjesima ne bi bilo kraja samo da je reformi – strukturnih ili onih nižeg ranga. Hoće li sada u političkom rakursu riječ reforma zamijeniti riječ korupcija. Hoćemo li se istim žarom boriti protiv korupcije kako smo zazivali reforme?

U oba slučaja žrtava bi moglo biti u nepreglednom broju. Gotovo svaka borba nošena plemenitom idejom i prevelikim žarom ne završava konačnim stvaranjem idealne države, jer u tom slučaju bila bi to utopija, već nizom malih pobjeda, ali i s velikim brojem žrtava. U slučaju povezivanja uspjeha pojedinaca poput tvoraca Nanobita ili Mate Rimca ne bi se trebali pitati gdje bi gospodarstvo bilo da nema korupcije ili da ima reformi, već bi se trebali pitati gdje bi gospodarstvo bilo da počnemo njegovati poduzetnički i inovatorski duh, a možda svemu tome pridodamo i nešto što bi se trebalo podrazumijevati samo po sebi – izostanak korupcije.

Jer Nanobit i Rimac su priča o uspjehu unatoč svemu, a korupcija ili reforme priča su o domaćem mentalitetu koliko god mi od toga bježali. Jer korupcija nije proizvod nekolicine koji uzimaju milijune na poslovima, već svakog od nas tko kada ide liječniku ili po neku potvrdu i papir pita: “a koga tamo poznam?”.

Isto tako, Nanobit i Rimac nisu proizvod države ili društva već puno rjeđi primjer poduzetničke upornosti i inovativnosti koja se probila unatoč svim preprekama koje je društvo i država stavila pred njih. I tu počinje osnovni problem koji nema veze s korupcijom ili reformama već s činjenicom da mi uspjeh i rad niti znamo niti želimo slaviti.

Nedostatak radne etike

U našem društvu mentalno je ucijepljen prezir prema uspješnima, gotovo pa dijametralno suprotno od, recimo, Sjedinjenih Američkih Država. I dok sada svi pitamo Alana Suminu i Zorana Vučinića, osnivače Nanobita, što će s novcem, ostaju li u Hrvatskoj, ostaju li zaposlenici u Nanobitu, rijetko ih pitamo koliko su sati dnevno radili, koliko su noći proveli uz računalo. Jer postoji još nešto što nam smeta daleko više od izostanka reformi ili u sve pore društva utkane korupcije, a to je radna etika. Svi bi željeli biti Mate Rimac, ali rijetko tko bi proveo više od osam sati dnevno u garaži sastavljajući električni automobil. Taj problem našeg nedostatka radne etike i prezira prema uspjehu nije pitanje za one koji trebaju provesti reforme ili se obračunati s korupcijom – ne, to je prije svega pitanje za sve nas, a onda i za obrazovni sustav.

Jer ako želimo stvarati jednoroge kao na traci, a sada svi mislimo da možemo, naravno da ih moramo i možemo stvarati u reformiranoj državi bez korupcije, ali prije svega ih moramo stvarati od malih nogu mijenjajući paradigmu odgoja i obrazovanja. A od toga smo još miljama daleko. I moglo bi se jednog dana, teško je procijeniti kada, dogoditi da se probudimo u reformiranoj državi bez velike korupcije, ali isto tako i bez ijednog jednoroga jer ih nismo stvarali danas, da bi hodali sutra.

Znači, i uz državu koja ima najbolji poduzetnički okvir, bez ljudi koji imaju poduzetnički način razmišljanja ostat će nam samo slučajni pojedinci koje ni tada nećemo imati hrabrosti slaviti na pravi način.