Ovo je era šokova. U razmaku od samo dva desetljeća, svijet je svjedočio globalno razornim ratovima – od Iraka u 2000-itima do Ukrajine i Irana danas – kao i globalnoj financijskoj krizi, pandemiji te nepredvidivom američkom predsjedniku koji je preokrenuo globalni poredak.

Sada se moramo suočiti s još jednim potencijalnim šokom: iako malo tko o tome javno istupa, nad Kinom se nadvija savršena ekonomska i politička oluja.

Prodaja zemljišta

Na političkom planu, kineski predsjednik Xi Jinping bezobzirno je eliminirao svu potencijalnu opoziciju i centralizirao moć u vlastitim rukama. Njegovo desetkovanje državnog, partijskog, pokrajinskog i vojnog vodstva ostavilo je iza sebe trag žrtava i ogorčenosti, čak i ako je to, zbog neprobojne prirode Komunističke partije Kine (KPK), teško sa sigurnošću utvrditi.

S mislima o krvi i osveti (parafrazirajući Shakespearea), brojni poniženi i nezadovoljni bivši dužnosnici mogli bi Xijevu sukcesiju, kada god do nje došlo, učiniti kaotičnom. No, možda još više zabrinjava slabljenje fiskalnog kapaciteta Kine. Upozorenja o neodrživom javnom dugu sve su glasnija posvuda, no situacija u Kini specifična je zbog načina na koji upravlja – ili, točnije, ne uspijeva upravljati oporezivanjem.

Malo je država koje su toliko uspješne poput Kine kada je riječ o nadzoru i kontroli stanovništva. Međutim, porezi predstavljaju recipročan dogovor s građanima koji prihvaćaju to izdvajanje kao legitimno, pod uvjetom da će zauzvrat nešto dobiti: stabilnost, javna dobra, bolji životni standard, redistribuciju i slično. Zbog toga se ratovi, pa čak i carstva, mogu izgubiti kada država izgubi sposobnost oporezivanja svojih građana.

Sudbina dinastija Ming i Qing u tom je pogledu vrlo poučna. Čak i ako zanemarimo očite povijesne razlike, te epizode imaju blage odjeke u današnjim zbivanjima. Nedavno smo mapirali kineske poreze i prihode od 1952. godine, pri čemu se ističu dva obilježja. Prvo, i pomalo iznenađujuće, Komunistička partija Kine nije upravljala osobito snažnom fiskalnom državom.

Umjesto toga, prikupila je znatan dio resursa bez izravnog oporezivanja svog naroda. Do kasnih 1970-ih oko polovice prikupljenih sredstava dolazilo je od dobiti državnih poduzeća, dok je u posljednja dva desetljeća oko jedne šestine (pa čak i do jedne četvrtine na vrhuncu 2020. godine) dolazilo od prodaje zemljišta.

Najveća pogreška

Hrvatske tvrtke automatiziraju posao, ali tek tada otkrivaju koliko su im procesi loši

Poslovna transformacija

Vindija, Končar i Triglav otkrili što koči primjenu umjetne inteligencije u velikim kompanijama

Drugim riječima, Kina nikada nije uspjela prikupiti dovoljno novca putem poreza na dohodak, čak ni u razdoblju iznimnog gospodarskog procvata. Tijekom posljednjeg desetljeća, njezini prihodi od poreza na dohodak iznosili su u prosjeku tek 1,2% BDP-a.

Ironično je da je komunistička država, ideološki predana kolektivnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, morala prikupljati prihode prodajom onog najsvetijeg resursa – zemljišta. Očito je da KPK može natjerati kineski narod na šutnju i pokornost, ali joj je teško posegnuti u njihove džepove.

Ostali bez opcija

Drugi, i još važniji zaključak je da prihodi i porezi, bez obzira na to kako ih mjerili, bilježe pad već otprilike jedno desetljeće. Primjerice, porezi (isključujući doprinose za socijalno osiguranje) strmoglavili su se za gotovo šest postotnih bodova između 2012. i 2025. godine – s 18,4 posto BDP-a na samo 12,6 posto. To su razine koje se povezuju s nestabilnim zemljama nižeg srednjeg dohotka, a ne s potencijalnom globalnom supersilom.

Teško je reći koliko se taj pad može pripisati gospodarskom rastu koji je slabiji od onoga što pokazuju službeni podaci, a koliko slabljenju kapaciteta za naplatu poreza. U svakom slučaju, čini se da se vlada toliko oslanjala na neporezne prihode da je ostala bez opcija kada su ti izvori presušili. Preostaje vidjeti hoće li uspjeti promijeniti smjer i nametnuti poreze stanovništvu.

Kineska bi se država tako mogla naći pod trostrukim udarom – krizom sukcesije, slabljenjem gospodarstva te nedostatkom resursa za provođenje moći na domaćem planu i njezino projiciranje u inozemstvu. Ukratko, u problemima bi se mogao naći cjelokupni kineski model rasta i fiskalni sustav, zajedno s društvenim ugovorom između države i njezinih građana – koji podrazumijeva stabilnost i materijalni prosperitet u zamjenu za ograničenu slobodu i utišan glas javnosti.

Naravno, svako upozorenje o potencijalnom utonuću Kine u kaos mora uzeti u obzir nevjerojatnu povijest prisilne kontrole koju provodi KPK. Postupno propadanje praćeno anemičnim rastom, rastućim nemirima i srozavanjem javnih usluga možda je ipak izgledniji scenarij. No, čak i ako kinesko čudo završi tiho, a ne uz prasak, posljedice bi itekako mogle izazvati novi globalni šok.

* Koautor članka je Navneeraj Sharma, stručnjak za ekonomiju energetike

© Project Syndicate, 2026.