Još jedan tjedan, još jednom priča o magične 22 milijarde eura europske pomoći i prije svega još jedan dokaz da je u Hrvatskoj kultura dijaloga zaboravljena i teško ju je vratiti. Nije to samo oporbeno nastojanje dokaza da premijer Plenković ne zna što radi ili da Milan Bandić više nema poziciju koju je u gradu Zagrebu držao godinama već i sama činjenica da ništa ili gotovo ništa konstruktivno nismo čuli danima. Stvari se mijenjaju a mi još uvijek plešemo između populizma i povijesti – neovisno radi li se o 1991. ili 1941. Dok polako ali sigurno klizimo u toliko osporavani i propitkivani švedski model borbe protiv korona, ako se on uopće može nazvati borbom gospodarstvo je opet negdje u pozadini događanja. Pomalo zaneseno brojimo turiste i oboljele, igrajući se s dvije statistike od kojih niti jedna nije sjajna dok gospodarstvenici broje gubitke i otkaze. I da budemo potpuno otvoreni nije problem u nekim biznisima ili nazovimo ih gospodarskim nišama u kojim će dio subjekata nestati sa scene jer možda se radi o nišama u kojim i je previše istih biznisa koji ne bi u toj mjeri opstali ni na razvijenijem tržištu. Treba li nama uopće toliki broj uslužnih djelatnosti u odnosu na proizvodne ili neke inovativne djelatnosti. Puno malih biznisa nastalo je još od 2008. do kraja krize iz nužde a ne iz tržišne potrebe. Takvi biznisi moralo je svim biti jasno iduću krizu nisu mogli preživjeti jer jedva su preživjeli i zadnjih 10-ak godina.

Međutim, istraživanje koje je ovaj tjedan provela Hrvatska udruga poslodavaca pokazuje kako mi još uvijek pomalo zavedeni brojkom od 22 milijarde eura i brojem od gotovo 50 posto popunjenosti Jadrana u odnosu na lanjsku godinu ponovo ne adresiramo prave probleme ili ako ćemo jednostavnije – gubimo vrijeme. Naime, od ukupnog broja tvrtki koje su ispunile HUP-ovu anketu, njih više od 70% na prvo je mjesto kao najveću pomoć u poslovanju u narednih godinu dana stavilo upravo smanjenje fiskalnih i parafiskalnih nameta, dok je njih 36% transparentnost, digitalizaciju, učinkovitu i manju državnu i javnu upravu s jasnijom administracijom izdvojilo kao prioritet.

Ako ono na što poslodavci ukazuju jednostavnije prevedemo, govorimo o istoj boljci o kojoj slušamo već 20-ak godina, činjenici da država nikako ne osigurava siguran, predvidljiv i jednostavan okvir za razvoj poslovanja i novih biznisa i to ponajprije jer je birokratski aparat doslovno postao Levijatan koji nas proždire. Ako se na nadoveže pravosudna nesigurnost onda je i laiku jasno kako je u Hrvatskoj situacija u biznisu manje vezana uz koronu a daleko više uz činjenicu kako godinama ponavljamo isti model koji nikada neće dati rezultata. Hoće u izdvojenim primjerom ali nikada u cjelini, a iznimke koje potvrđuju pravilo ne mogu biti nositelj razvoja cijele države. Ako u priču slučajno upletemo i velike probleme u kojima se kapitalizam nalazi na svjetskoj razini, a oni isto nisu vezani uz koronu, nego ono o čemu je Financial Times pisao još lani kada su zazvali vrijeme za reset, onda je jasno da je pred Hrvatskom prekretnica koju ako nećemo napraviti sami on će stići godinama kasnije kroz vanjske silnice. A trebamo biti svjesni da je odgovornost naša i da je uvijek bolje ako se mijenjaš sam po svojim pravilima, nego kada je sve to skupa nametnuto.

Međutim u prostoru dijaloga u kojem bi učeniji ljudi trebali raspravljati o ekonomski paradigmama, digitalnim nomadima, inovacijama, obrazovanju mi se još uvijek ponavljamo i vraćamo u nekakve povijesne ili vrijednosne teme od kojih ne profitira nitko. Samo možda mali broj ljudi koji su prepoznali svoje mjesto u jednom od u ovom trenutku najboljih biznisa u Hrvatskoj a to je politika. Jer nemojmo se zavarati za neke pojedince politika nije poziv ni težnja tome da budu državnici već jednostavan poslovna računica. Ali vrijeme promjena u društvenom i gospodarskom smislu neminovno dolazi. Nije to samo naklapanje nego gola činjenica koja proizlazi iz svih promjena na gotovo svim poljima poslovanja u gotovo svim sektorima. Ono što je iznimno važno je da se to osvijesti u Hrvatskoj. Pogled na automatske blagajne u trgovinama, na Uber, na električne automobile ili online obrazovanje – nam osvijestiti činjenicu kako je ovo je 21. stoljeće, a sve ono čime se mi sada bavimo i opterećujemo u velikoj, prevelikoj mjeri bilo je u prošlom stoljeću. Djeca rođena 2000. danas imaju 20 godina, punoljetna su i žele dobar život. Probajmo se maknuti iz glava naših djedova i baka i probati ući u glave tih klinaca. Iskoristimo tih 22 milijarde ako oni žele, a ne kako bi to napravili mi starci.