Ako netko kaže da je Njemačka umjesto Rusije trebala izabrati “Ameriku”, mora objasniti što to konkretno znači. Američki plin do Europe ne dolazi cijevi preko susjedne granice. On se mora ukapljiti, transportirati brodovima i ponovno upliniti. LNG je strateški dragocjen upravo zato što je fleksibilan i može dolaziti iz više izvora, ali ta fleksibilnost ima trošak: ukapljivanje je energetski i kapitalno intenzivno, zatim slijede prijevoz, osiguranje, brodarski troškovi i ponovno uplinjavanje.
Postojeća cjevovodna veza zato može imati troškovnu prednost, premda konačna cijena ovisi i o proizvodnji, ugovorima te tržišnim prilikama. Godine 2022. Europa je privukla goleme količine LNG-a visokim cijenama i preusmjeravanjem tereta s drugih tržišta, uz važnu pomoć pada kineske potražnje. Prema IEA-i, dvije trećine dodatne opskrbe LNG-om koja je te godine stigla u EU došle su iz SAD-a. Ta je prilagodba povećala i izloženost Europe globalnom tržištu.
Tu dolazimo do mjesta na kojem kritika Merkel postaje ozbiljna. Problem je bio nedostatak rezervnih kapaciteta. Njemačka je LNG mogla nabavljati preko terminala u susjednim državama i povezane europske mreže, ali vlastiti terminal nije imala do prosinca 2022., kada je otvoren plutajući terminal u Wilhelmshavenu. Tijekom 2023. uslijedili su dodatni plutajući terminali.
Činjenica da je država u nekoliko mjeseci osigurala infrastrukturu koju godinama nije smatrala prioritetom pokazuje da je “plan B” bio moguć, premda bi prije rata djelovao skuplje i bio slabije iskorišten. Već je IEA 2020. upozoravala da će istodobni izlazak iz nuklearne energije i ugljena povećavati oslonac na plin te da Njemačka zbog toga treba nastaviti diversificirati izvore, uključujući LNG. Nije se moglo znati kada će i nkako ruska opskrba biti prekinuta, ali rizik koncentracije mogao se prepoznati.
I ovdje treba izbjeći novo pojednostavljenje. Ako je 2014. rečeno “diversificiraj”, to ne znači da je postojala čarobna količina norveškog ili nizozemskog plina spremna zamijeniti Rusiju. Nizozemska je postupno zatvarala Groningen zbog potresa i društvenih posljedica eksploatacije; norveška proizvodnja ima fizička ograničenja; južni koridori i sjevernoafrički plin nisu mogli u kratkom roku pokriti njemački volumen. LNG infrastruktura bi omogućila opcije, ali ne jamči jeftin plin: ona Njemačku priključuje globalnom tržištu na kojem se Europa natječe s Azijom.
Zato je ispravno govoriti o cijeni osiguranja, ne o izgubljenoj prilici za jednako jeftinu alternativu. Retrospektivna rečenica “trebali su samo kupovati američki LNG” ekonomski je jednako naivna kao i suprotna rečenica da je ruski plin bio potpuno bez rizika. Ni zadržavanje nuklearnih kapaciteta ne bi izravno zamijenilo sav plin za industrijske procese i grijanje, ali bi moglo smanjiti pritisak na njegovu potrošnju u proizvodnji električne energije.
Prekretnica 2014. i novi strateški rizik
Posebno važna prekretnica je 2014. Aneksija Krima i rat u Donbasu nisu dokazali da će Rusija osam godina poslije izvršiti invaziju punog opsega, ali su jasno pokazali da Moskva prihvaća visoke političke i ekonomske troškove radi teritorijalnih ciljeva. Tada se mijenja kriterij racionalnosti. Ono što je desetljećima bilo ekonomski razumno više nije bilo dovoljno kao temelj sigurnosne politike. Njemačka nije morala odmah prestati kupovati ruski plin; morala je ozbiljnije osigurati mogućnost da jednoga dana bez njega ostane.
Ruska aneksija Krima 2014. nije bila prvi signal da Moskva energiju može spojiti s političkim pritiskom. Plinski sporovi s Ukrajinom 2006. i 2009. već su pokazali kako se prekidi u rusko-ukrajinskom odnosu prelijevaju na europsku opskrbu. Ipak, Krim je promijenio kvalitetu problema: Rusija je silom promijenila granice u Europi. Godinu dana poslije, u rujnu 2015., Gazprom i europske kompanije potpisali su sporazum za Nord Stream 2, dvije nove cijevi ukupnog kapaciteta 55 milijardi kubičnih metara godišnje. Kritičari u Poljskoj, Ukrajini, baltičkim državama i Sjedinjenim Državama tvrdili su da projekt ne povećava samo opskrbni kapacitet, nego mijenja geopolitičku mapu tranzita, omogućujući Rusiji da zaobiđe Ukrajinu i smanji njezinu stratešku vrijednost.
Tu Merkelin argument da je Nord Stream 2 pretežito gospodarski projekt postaje teže braniti. Ona je poslije priznala političku dimenziju i inzistirala na nastavku ukrajinskog tranzita. No, čak i kada plinovod gradi konzorcij kompanija, infrastruktura takve veličine nije politički neutralna. Odluka o tome kojim teritorijem energija prolazi mijenja odnose moći. Nord Stream 2 nije dokaz da je Merkel “željela ovisnost”, ali jest da njemačka politika nakon Krima nije potpuno prevela geopolitičku promjenu u novu energetsku arhitekturu.
Ni poslije nije dovoljno reći da je Amerika “upozoravala, a Njemačka nije slušala” pa je time spor završen. Sjedinjene Države doista su imale valjanu sigurnosnu tezu: pretjerana ovisnost o jednom geopolitički konfliktnom dobavljaču smanjuje manevarski prostor saveznika. Ali, velike sile gotovo nikada nemaju samo jedan interes. Američki LNG, američka uloga u europskoj sigurnosti i odnos prema Rusiji bili su dio šire slike. To američki argument čini političkim, a ne neutralnim. Jednako tako, njemački argument nije bio moralno sumnjiv zato što se podudarao s interesima njemačke industrije. Problem je bio rizik koncentracije: uoči rata Rusija je osiguravala oko 55 posto njemačkog uvoza plina, dok je zemlja zatvarala nuklearne kapacitete i planirala izlazak iz ugljena. Sustav je postao previše osjetljiv na prekid jednog dobavnog odnosa. Kritika stoga ne treba glasiti “Berlin je trebao slušati Washington”, nego “Berlin je trebao kupiti osiguranje”.
Pritom valja sačuvati razliku između diversifikacije i neovisnosti. Ako jedna zemlja ima alternativne terminale, to ne znači da je energetski neovisna. LNG tržište također je geopolitičko, cijene su globalne, tanker može otići onome tko plati više, a proizvodnja je koncentrirana u nekoliko država. Ovisnost se ne ukida, ona se raspoređuje. Sigurnost opskrbe nije stanje bez ovisnosti, nego stanje u kojem kvar jednog odnosa ne ruši sustav. U tom smislu Merkelin problem nije “Rusija” kao takva. Problem je što je njemačka strategija predugo tretirala vjerojatnost političkog loma kao dovoljno malu da se izgradnja rezervnih kapaciteta može odgađati.
Najpoštenija formulacija stoga glasi: kupnja ruskog plina bila je racionalna, duboka njemačko-ruska energetska međuovisnost desetljećima je donosila korist, ali se nakon 2014. morao povećati trošak koji je Berlin bio spreman platiti za rezervne opcije. Ako se Merkel kritizira, treba je kritizirati zbog nedovoljno osiguranog portfelja i zbog političkog podcjenjivanja promjene u Moskvi, a ne zbog činjenice da je Njemačka uopće kupovala ruski plin. Takva je kritika uža, ali mnogo jača.
Washington I i geopolitika plinovoda
Američku dimenziju treba zato analizirati bez dvije intelektualne lijenosti. Prva je apologetska: budući da je SAD sigurnosni saveznik Njemačke, američka politika prema europskoj energiji i trgovini navodno je po definiciji bila usmjerena na njemačku korist. Druga je konspiracijska: budući da su američke odluke često nanosile Njemačkoj štetu, morao je postojati jedinstveni tajni plan njezina uništenja. Povijesno je zanimljivije ono između. Washington je desetljećima bio spreman svjesno ograničiti njemačke i europske gospodarske projekte kada ih je smatrao nespojivima s vlastitim shvaćanjem sigurnosti, odnosa prema Rusiji, trgovinske ravnoteže ili američke industrijske politike. Savezništvo nije ukidalo sukob interesa; samo mu je određivalo granice.
Američko protivljenje izravnoj energetskoj vezi između Zapadne Europe i Sovjetskog Saveza mnogo je starije od Nord Streama 2. Početkom 80-ih Reaganova administracija pokušala je zaustaviti ili barem znatno usporiti veliki sibirski plinovod prema Zapadnoj Europi. Memorandumi koje danas objavljuje sam State Department pokazuju koliko je namjera bila eksplicitna. U siječnju 1982. ministar obrane Caspar Weinberger pisao je da je kriza u Poljskoj stvorila “najbolju priliku” za ometanje projekta. U drugim memorandumima američki dužnosnici raspravljali su o tome kako odgoditi plinovod, učiniti ga skupljim i navesti Europljane da ograniče dugoročne ugovore sa Sovjetima.
U listopadu 1982. jedan memorandum Nacionalnog vijeća za sigurnost upozoravao je da bi sovjetski plin mogao zauzeti velik dio europskog tržišta i “istisnuti konkurentske alternative”. To je vrlo važna formulacija. Sigurnosni argument bio je stvaran: Washington je strahovao od političke poluge Moskve i od dotoka čvrste valute u sovjetski sustav. Ali istodobno se govorilo i o tržišnoj strukturi, konkurentskim izvorima, norveškom plinu, sjevernoafričkom plinu, američkom ugljenu, i drugim energetskim izvozima. Geopolitika i komercijalna utakmica nisu bile dvije odvojene priče, nego jedna ista arhitektura moći.
Spor 1981. i 1982. posebno je poučan zato što se odvijao usred Hladnog rata, kada nitko nije mogao tvrditi da Zapadna Njemačka ne zna što je Sovjetski Savez. Bonn je ipak smatrao da je dugoročna plinska veza s Moskvom kompatibilna sa zapadnim savezništvom i korisna za vlastitu industriju. Reaganova administracija odgovorila je sankcijama na američku opremu, licence, podružnice i europske tvrtke uključene u projekt. State Department u vlastitoj povijesti razdoblja priznaje da su odnosi s ključnim zapadnoeuropskim prijestolnicama zbog toga postali ozbiljno zategnuti.
Europljani su prosvjedovali i zbog očite asimetrije: američke mjere pogađale su europske interese u plinovodu, dok su američki interesi u izvozu žitarica Sovjetskom Savezu bili tretirani drukčije. To je obrazac koji će se desetljećima poslije ponavljati. Washington sankcije predstavlja kao instrument zajedničke sigurnosti, ali izbor instrumenata i sektora nikada nije neutralan; trošak se raspoređuje nejednako, a američka država pritom zadržava mogućnost da štiti vlastite strateške i komercijalne interese.
Važno je razumjeti što se iz toga može, a što ne može zaključiti. Ne može se ozbiljno tvrditi da je Reagan želio ekonomski uništiti Saveznu Republiku. Njemačka je bila ključni američki saveznik i središte NATO-ove obrane u Europi. Ali, jednako je neozbiljno zaključiti da saveznički status znači da Washington nikada neće namjerno nanijeti ekonomsku štetu njemačkom interesu. Reaganova politika pokazuje upravo suprotno: američka administracija bila je spremna opteretiti njemačke i europske tvrtke, izazvati politički sukob sa saveznicima i intervenirati u europske energetske ugovore ako je procijenila da je viši američki strateški cilj važniji. To je ključna razlika između namjere “uništenja Njemačke” i svjesnog prihvaćanja njemačke štete. Prvo je teško dokazati; drugo je povijesno očito.
Nakon Hladnog rata taj sukob interesa privremeno je postao manje dramatičan. Rusija više nije bila Sovjetski Savez, Njemačka se ujedinila, Europa se širila, a ideja da trgovina može stabilizirati odnose dobila je gotovo hegemonijski status. U tom je svijetu ruski plin djelovao kao idealna roba: dugoročni ugovori, golema nalazišta, postojeća infrastruktura, geografska blizina i cijena povoljna za industriju. Američka upozorenja o ovisnosti nisu nestala, ali sve do ruske aneksije Krima i rata u Donbasu 2014. nisu mogla poništiti činjenicu da je sovjetsko-ruski dobavni odnos desetljećima funkcionirao pouzdano. Upravo zato treba odbaciti današnju karikaturu prema kojoj su Nijemci bili opijeni nekakvom romantičnom ljubavlju prema Moskvi. Za BASF, Siemens, E.ON, Ruhrgas i cijeli industrijski ekosustav nije se radilo o ljubavi nego o inputima, cijenama, investicijskim horizontima i konkurentnosti.
Nakon aneksije Krima 2014., a osobito pokretanja Nord Streama 2 sljedeće godine, američko protivljenje novoj izravnoj plinskoj vezi ponovno je postalo otvoreno. I, važno je naglasiti: to nije bila Trumpova osobna opsesija. Obamina administracija već je 2015. i 2016. javno izražavala protivljenje projektu. Državni tajnik John Kerry govorio je da bi Nord Stream 2 imao negativne posljedice za Ukrajinu, Slovačku i istočnu Europu; Victoria Nuland tvrdila je da povratak Europe u energetsku ovisnost o jednom dobavljaču slabi njezinu suverenost; posebni izaslanik Amos Hochstein promovirao je alternativne pravce, LNG terminale u Hrvatskoj i Grčkoj te Južni plinski koridor. Drugim riječima, kontinuitet američke politike proteže se preko Obame, Trumpa i Bidena. Administracije su se razlikovale po tonu, instrumentima i spremnosti na kompromis, ali su dijelile protivljenje projektu: spriječiti da Rusija i Njemačka preko Baltika uspostave energetski odnos koji smanjuje važnost ukrajinskog i istočnoeuropskog tranzitnog prostora te povećava rusku ulogu u europskom plinskom tržištu.
Upravo tu se sudaraju dvije racionalnosti koje se u javnoj raspravi prečesto pretvaraju u moralnu priču o pametnima i naivnima. Američka racionalnost glasila je: ruski plin financira Moskvu, energetska ovisnost može postati političko oružje, zaobilaženje Ukrajine slabi jednu državu kojoj Zapad želi pomoći, a Njemačka prevelik dio europske energetske karte veže uz jednu zemlju. Logika njemačkih zagovornika projekta glasila je: najjeftiniji i najlogičniji dobavljač ne prestaje biti ekonomski logičan zato što se Washingtonu ne sviđa; plinovod ispod Baltika uklanja tranzitne rizike; uzajamna ovisnost jednako veže dobavljača za kupca; energija je komercijalni input, a ne čin političke vjernosti. Obje racionalnosti imale su argumente. Ono što nije bilo simetrično bila je moć da se vlastito tumačenje nametne drugoj strani.
Washington II i pitanje europskog suvereniteta
Nord Stream 2 zato nije samo priča o ruskom plinu, nego laboratorij europske suverenosti. Njemačka je projekt tretirala kao infrastrukturu koja povećava sigurnost dobave i uklanja tranzitne rizike; Poljska, baltičke države, Ukrajina i Sjedinjene Države vidjele su ga kao geopolitički instrument koji zaobilazi istočnu Europu i povećava ruski utjecaj. Američko protivljenje imalo je sigurnosnu logiku, ali način provedbe, eksteritorijalne sankcije europskim kompanijama uključenima u projekt, otvarao je drugo pitanje: tko zapravo ima pravo odlučiti o europskoj energetskoj politici? Heiko Maas je već u prosincu 2019. to rekao bez diplomatskog ukrasa: europska energetska politika odlučuje se u Europi, ne u Sjedinjenim Državama. To nije bila proruska izjava, nego obrana nadležnosti. No, ni njemački interes nije automatski bio europski: Poljska i baltičke države također su pripadale Uniji i imale vlastite sigurnosne razloge za protivljenje projektu.
Ta je asimetrija bila jasno vidljiva već 2017. Američki Kongres donosi CAATSA-u, zakon sa širokim sankcijskim ovlastima prema ruskim energetskim projektima. Njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel reagira vrlo izravnim riječima: Njemačka neće prihvatiti eksteritorijalnu primjenu američkih sankcija na europske tvrtke, a sankcijska politika, kaže Gabriel, nije ni prikladan ni primjeren instrument za promicanje nacionalnih izvoznih interesa i domaće energetske industrije. To je iznimno važan dokument jer ruši tvrdnju da su samo današnji kritičari naknadno “otkrili” komercijalni element američke politike. Njemačka vlada ga je imenovala dok je spor trajao. Još oštrije, Gabriel je 2017. u raspravi o mogućem povratku američkih sankcija Iranu upozorio da eksteritorijalne sankcije koje prisiljavaju banke i kompanije da biraju između američkog tržišta i legitimnog poslovanja drugdje predstavljaju napad na njemački izvozni model. Taj izraz, napad na njemački izvozni model, nije retorika nekoga današnjeg antiameričkog komentatora. Izgovorio ga je ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke.
Slučaj Irana pokazuje da Nord Stream 2 nije iznimka, nego dio šireg problema suvereniteta. Trump je 2018. povukao Sjedinjene Države iz nuklearnog sporazuma s Iranom i ponovno uveo sankcije s eksteritorijalnim učinkom. Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU željeli su zadržati sporazum, koji je bio potvrđen rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, i očuvati legalnu trgovinu s Iranom. U praksi su se europske kompanije i banke povukle jer je pristup američkom tržištu, dolarima i američkom financijskom sustavu bio važniji od europskih političkih deklaracija. EU je 2018. proširio primjenu postojećega Blocking Statutea, propisa namijenjenog zaštiti europskih subjekata od učinaka određenih stranih sankcija, pokušao zaštititi kompanije i razmatrao alternativne platne kanale, ali je strukturna činjenica ostala ista: Washington je preko dolarskog i financijskog sustava mogao nametnuti svoja pravila europskim kompanijama čak i onda kada se europske vlade s njima nisu slagale. Heiko Maas još je u kolovozu 2018. zagovarao europske platne kanale neovisne o SAD-u kako bi se smanjila ranjivost na američke sankcije.
Trumpova prva administracija zatim uklanja gotovo svu diplomatsku ambivalentnost iz energetske priče. Trump javno optužuje Njemačku da je “zarobljenik” Rusije zato što kupuje ruski plin, ali istodobno iznimno otvoreno promovira američki LNG. U svibnju 2019. u LNG postrojenju u Louisiani uspoređuje njegov kapacitet s njemačkim uvozom ruskoga plina i poručuje Europljanima: “We’ll sell you a lot of natural gas.” Ta rečenica sama ne dokazuje da su sankcije Nord Streamu uvedene radi profita američkih proizvođača. Geostrateški motivi bili su realni i višestruki. Ali, ona onemogućuje drugu vrstu naivnosti, tvrdnju da je američka politika bila čisto altruistična briga za europsku energetsku sigurnost. Sjedinjene Države su upravo u tom razdoblju, zahvaljujući revoluciji škriljevca, izrastale u svjetsku energetsku supersilu i imale vrlo konkretan gospodarski interes da Europa postane veliko LNG tržište.
Krajem 2019. Washington prelazi s političkog pritiska na instrument koji izravno mijenja ponašanje privatnih kompanija. Protecting Europe’s Energy Security Act, PEESA, predviđa sankcije povezane s brodovima koji polažu cijevi Nord Streama 2 te osobama i kompanijama koje ih osiguravaju za takve radove. Posljedica nije teorijska: Allseas, švicarsko-nizozemska kompanija koja je raspolagala ključnim brodovima za polaganje cijevi, 21. prosinca 2019. odmah obustavlja radove. Završetak gradnje znatno je odgođen jer je privatna europska tvrtka procijenila da ne može riskirati američke sankcije. To je možda najčišći primjer američke moći nad njemačkim geoekonomskim projektom. Washington nije morao imati jurisdikciju nad njemačkim energetskim pravom. Dovoljno je bilo kontrolirati pristup financijskim, tehnološkim i tržišnim resursima bez kojih velika međunarodna kompanija ne želi poslovati.
U srpnju 2020. Maas ponovno upozorava da američka administracija prijetnjama sankcijama europskim kompanijama ne poštuje pravo i suverenost Europe da sama odlučuje gdje i kako nabavlja energiju. U kolovozu taj pritisak poprima gotovo kolonijalnu retoriku. Američki senatori Ted Cruz, Tom Cotton i Ron Johnson šalju pismo upravi luke Mukran u Sassnitzu, važnoj logističkoj točki Nord Streama 2, i upozoravaju na “crushing legal and economic sanctions” ako nastavi pomagati projektu. To je bitan trenutak za razumijevanje Merkeline pozicije. Berlin je znao što Washington želi, procijenio da je njemački interes drukčiji i pokušao sačuvati autonomiju odluke. Zato tvrdnja da je Merkel samo ignorirala razumna američka upozorenja odnos dviju država svodi na odnos učitelja i učenika. O sigurnosnom riziku projekta može se raspravljati, ali njemačko neslaganje s Washingtonom samo po sebi nije dokaz naivnosti.
Na toj točki pojam “saveznik” postaje analitički nedovoljan. Sjedinjene Države jesu sigurnosni saveznik Njemačke, ali istodobno su joj jedan od najvećih trgovinskih partnera, konkurent u industriji, konkurent u energiji i država koja posjeduje monetarnu i financijsku infrastrukturu s iznimno snažnim eksteritorijalnim učinkom. Nema nikakve proturječnosti u tome da Washington želi vojno snažnu i politički stabilnu Njemačku, a istodobno ne želi njemačku energetsku autonomiju ako ona povećava utjecaj Rusije; da želi prosperitetnu Njemačku, ali ne želi neograničeni njemački trgovinski suficit; da želi blisku EU, ali istodobno koristi porezne i industrijske poticaje kako bi investicije usmjerio prema američkom teritoriju. Velike sile mogu istodobno biti jamci sigurnosti i konkurenti za rente, kapital, tehnologiju i tržišni udio.
Bidenov dolazak 2021. promijenio je ton, ali ne i temeljnu poziciju prema Nord Streamu 2. State Department je izrijekom rekao da se Sjedinjene Države projektu protive još od Obamine administracije. Bidenova vlada u prvih nekoliko mjeseci sankcionirala je niz plovila i subjekata povezanih s projektom, ali je u svibnju 2021. privremeno izuzela samu Nord Stream 2 AG i njezina direktora Matthiasa Warniga od sankcija. Obrazloženje je bilo pragmatično: plinovod je bio više od 90 posto dovršen, sankcije ga vjerojatno više nisu mogle fizički zaustaviti, a daljnje zaoštravanje ugrozilo bi odnos s Berlinom. Upravo to izuzeće od sankcija pokazuje da se ne može svaku američku odluku svesti na projekt rušenja Njemačke. Biden je pokušavao pomiriti dva američka interesa, protivljenje plinovodu i obnovu savezništva s Merkel nakon Trumpovih sukoba. Ali, ono što se nije promijenilo bila je američka tvrdnja da Washington ima legitimno pravo utjecati na to hoće li jedan rusko-njemački plinovod postati operativan.
Važan je i dogovor iz srpnja 2021., postignut dok je Merkel još bila kancelarka. Njemačka i SAD zajednički su se obvezali podupirati nastavak tranzita kroz Ukrajinu, a Berlin je obećao djelovati nacionalnim mjerama i zalagati se za europske sankcije ako Rusija energiju upotrijebi kao oružje ili poduzme novu agresiju na Ukrajinu. Time spor nije nestao, ali je dobio dogovoreni politički okvir. Njemačka je prihvatila da njezin energetski interes uključuje sigurnosne obveze prema Ukrajini, a Washington je prihvatio traženje kompromisa s Berlinom.
Zatim dolazi 7. veljače 2022., politički znakovit trenutak u transatlantskim odnosima. Merkel tada više nije kancelarka. Na zajedničkoj konferenciji s Olafom Scholzom u Washingtonu Joe Biden kaže da u slučaju ruske invazije na Ukrajinu Nord Streama 2 više neće biti: “We will bring an end to it.” Novinarka ga pita kako će to učiniti kada je projekt pod njemačkom kontrolom. Biden odgovara: “I promise you, we’ll be able to do it.” Te riječi pokazuju da je američki predsjednik sudbinu plinovoda javno uključio u politiku odvraćanja Rusije. Scholz je pritom inzistirao da će Njemačka i SAD djelovati zajedno. Iz te se razmjene ne može izvesti zaključak o američkoj odgovornosti za eksplozije sedam mjeseci poslije.
Njemačka vlada 22. veljače 2022., nakon ruskog priznanja separatističkih područja u istočnoj Ukrajini, zaustavlja postupak certifikacije. Nord Stream 2 nikada nije pušten u komercijalni rad. Sabotaža dijelova obaju sustava Nord Streama u rujnu te godine zaseban je događaj i zahtijeva zasebne dokaze. Njemačko savezno tužiteljstvo 2026. podiglo je optužnicu protiv ukrajinskog državljanina i vodi postupke protiv drugih osumnjičenih za sudjelovanje u sabotaži. Optužnica nije presuda, a političke izjave ne mogu zamijeniti dokaz kaznenog djela. Za razumijevanje američko-njemačkog spora dovoljno je ono što je dokumentirano: Washington se protivio projektu i sankcijama utjecao na ponašanje europskih tvrtki, uz povremene kompromise kada je procijenio da ih zahtijeva odnos s Berlinom.
Rasprava o plinovodima tako vodi do pitanja tko u Europi ima pravo odlučivati. U sljedećem nastavku to se pitanje nastavlja kroz energetsku tranziciju, trgovinu i migracije: područja na kojima se najsnažnije vidi razlika između prosudbe konkretne politike i osporavanja europske otvorenosti.
