Najveći broj glasova gledatelja Baby Lasagne na Eurosongu svakako je nešto na što trebamo biti ponosni. Iako je to pjesma o ekonomskoj migraciji mladih iz Hrvatske te je time dramatična, Marko Purišić, opjevao ju je na atraktivan način.

Možda i ne pjeva nužno o trajnom iseljavanju, već o privremenom radu u inozemstvu ili Erasmus programu. Hrvatska, naravno, nije jedina zemlja s ovim problemom – ostatak Europe i svijeta također vapi za radnom snagom zbog globalne dinamike svojih građana.

No, u Hrvatskoj se zbog specifične povijesti stvari shvaćaju preozbiljno. Ipak, naučili smo od Eurosonga da se i političke teme mogu ispričati na viralan način. Možda je upravo to izraz nove generacije, dok bismo mi jednostavno trebali uživati u glazbi.

Treba reći da je Let 3 svojom antiratnom energijom prošle godine posijao sjeme tog novog glazbenog izričaja s političkom notom. Pisao sam o njima kao o velikom uspjehu hrvatskih predstavnika na Eurosongu.

Baby Lasagna je usvojio taj pristup, a nije iznenađujuće da mu je i Let 3 posvetio videoporuku iz bazena u Dubaiju: “Meow, meow. Razvali ih, Lazo.” Ikonografija mačaka pomogla je i široj popularnosti jer su čitav brend Baby Lasagne široko prihvatili ljubitelji mačaka.

Duga veza s Eurosongom
Nakon spektakularnog nastupa u finalu u Malmöu, Baby Lasagna je postao globalna zvijezda, zahvaljujući karakteristikama formata Eurosonga i prilično velikom followingu.

Na TikToku smo mogli vidjeti različite reakcije na njegov nastup, prijateljstvo sa srpskom predstavnicom i uzbuđenje u medijskoj sobi tijekom polufinala. Također je ovaj umjetnik ponovno “izmislio” tabletić, koji je bio protjeran iz kulture kao nešto zaostalo, a sada je postao vrhunski modni dodatak, ali i na neki način simbol međugeneracijskog razumijevanja.

Eurosong je globalno praćen, često u grupama ili parovima, što dodatno povećava utjecaj. Spotify je tijekom Eurosong tjedna pozicionirao Baby Lasagnu na visoka mjesta slušanosti, a popularnost formata mu je osigurala globalne pratitelje.

Naša veza s Eurosongom duga je. Popularna Eurovizija nastala je još 1956. godine da pokaže napredak u televizijskoj tehnologiji s do tada neviđenim prijenosima uživo i uključivanjima iz različitih zemalja. Glavna inspiracija bio je talijanski San Remo čiji format drži i danas. Proširenjem sudjelovanja na istočnu Europu, pa i zemlje izvan Europe, poput Izraela i Australije, Eurovizija je postala istinski globalni spektakl.

Jugoslavija je jako rano postala članica ovog natjecanja, posebno kad je u pitanju “ovaj” dio Europe. U trećem valu širenja počela se natjecati zajedno s Finskom i Španjolskom 1961. Do tada su, dakle, sudjelovale Italija, Njemačka, Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Belgija, Luksemburg, Švicarska, Austrija i Danska. Podsjetimo se da će se prije raspasti Jugoslavija negoli će Eurosong obitelji pristupiti zemlje iza “željezne zavjese” tako da je Eurosong duboko u kulturnom kodu ljudi iz regije.

Podsjetimo se i uspjeha Rive s “Rock Me Baby” iz 1989. godine i vremena kada se već politički ozbiljno tresla bivša država. Jako popularne pjesme moje mladosti vezane uz pjesmu Eurovizije i kvalifikacija Jugovizije bile su “Džuli” Danijela Popovića (1983.), “Ja sam za ples” Novih Fosila (1989.) ili upečatljivi duet Dade Topića i Slađane Milošević (1984.) s Jugovizije. I nakon raspada Jugoslavije natjecanje je ostalo važno kulturno, ali i političko pitanje kada smo se 1993. vratili na ovaj spektakl s pjesmom “Don’t ever cry”.

Samo BiH isključena
Eurovizija je promicala različite glazbene izričaje, no uspjela se nametnuti kao važan globalni kulturni događaj pogotovo s pobjedama kasnijih globalnih zvijezda poput ABBA-e (1974.) i Céline Dion (1988.) koji su iskoristili natjecanje kao odskočnu dasku za međunarodnu karijeru. Natjecanje je također postalo važna točka za LGBTQ+ zajednicu koja im je osiguravala globalnu vidljivost, posebno s uspješnicama Conchite Wurst i Dane International.

Dominacijom društvenih mreža, Eurovizija je proširila svoj doseg, privlačeći globalnu publiku koja je htjela više, pa su tako nastale polufinalne večeri te su glasovi publike sve više dobili na važnosti za razliku od političkih odluka o dodjeli bodova nacionalnih žirija.

Na Eurosongu određene zemlje imaju izravnu ulaznicu za finale zahvaljujući modelu koji osigurava stabilnost financiranja i podršku. Te zemlje uključuju: “Veliku petorku”: Francusku, Njemačku, Italiju, Španjolsku i Ujedinjeno Kraljevstvo te zemlju domaćina. odnosno zemlju koja je pobijedila na prošlogodišnjem natjecanju.

One daju najveći financijski doprinos Europskoj radiodifuzijskoj uniji (EBU), koja organizira Eurosong i stoga automatski ulaze u završnicu kao glavni sponzori natjecanja. Jedina zemlja koja je isključena radi neplaćanja financijskih obaveza je Bosna i Hercegovina.

Dakle, uspjeh Baby Lasagne nije uspjeh na europskoj, već globalnoj sceni, barem u medijskom mjehuriću koji prati proizvod. Eurosong je simbol kulturnih promjena, diverziteta i zajedništva u globalnom društvu. Tim više možemo biti ponosni na sve dosadašnje predstavnike, a posebno na nastupe posljednje dvije godine.

Konačno smo shvatili zadatak na pravi način. Bravo!