Godinama se od kreatora hrvatske gospodarske politike priželjkivalo čuti kako će fokus za osiguravanje rasta usmjeriti prema obuzdavanju prekomjerna uvoza. Sada, kada je to najavio Slavko Linić, prošlo je bez ikakve euforije.

Reklo bi se, ili mu nitko ne vjeruje, ili je njegova najava takva promišljanja razvoja došla u pogrešno vrijeme. Čak i Kineze počinju mučiti globalna kriza i pad potražnje. Već dva mjeseca zaredom bilježe pad proizvodnih aktivnosti. Brojčani podaci, pak, godinama potvrđuju da ni hrvatski izvoz ne raste bez uvoza, pa toliko željeni koncept manjega uvoza ne povlači i potrebni proboj na drugim tržištima. Sam Linić još je prije nekoliko mjeseci za loše trendove okrivio bijeg Hrvata od industrije i okretanje uvozu, čime su nekoć konkurentna područja proizvodnje zapostavljena. No, dugoročan rast osigurava samo povratak proizvodnji.

Politika potpore razvoju temeljem manje izloženosti općem uvozu ima smisla samo kao dio razrađena koncepta, kojemu će se i drugim mjerama dati poticaj na duže staze. A sve to još vodeći računa i o usklađenosti s pravilima Europske unije, koja će svojoj skoroj punopravnoj članici znati prigovoriti za svako iskakanje iz kolosijeka. Ima li se na umu da se paralelno ne spremaju i nova rasterećenja  gospodarstva te da se glavnina investicija u državi priprema upravo u područjima temeljenima na uvozu, poput Plomina C, Linićevo promišljanje još je daleko od razrade.