Početkom 1991. godine u Beču dr. Franjo Tuđman kao ključni uzrok sloma komunističkog socijalističkog projekta nije naveo liberalnu demokraciju, nego demokratski nacionalizam. Godinu dana kasnije, obraćajući se Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, ustvrdio je: “Treba podsjetiti da je za urušavanje komunističkog sustava bio najzaslužniji pozitivan nacionalizam, odnosno nacionalno-demokratski pokret porobljenih naroda u istočnoj Europi, a i potlačenih naroda bez države u drugim dijelovima svijeta.” Tri godine poslije, na istome mjestu, zaključit će kako su dvije velike totalitarne ideologije 20. stoljeća – fašizam i komunizam – doživjele povijesni poraz.
Iz raspada kolonijalnih i ideoloških imperija nastajale su nove suverene države. Međutim, međunarodna javnost sporo je i nevoljko prepoznavala epohalni značaj državne emancipacije malih naroda. Bila je zaokupljena drukčijom interpretacijom povijesnog trenutka: tezom o “kraju povijesti”, novom svjetskom poretku i univerzalizaciji liberalne demokracije nakon pada Berlinskog zida.
Upravo se u tom kontekstu može razumjeti Tuđmanova implicitna, a povremeno i izravna polemika s Fukuyaminom tezom. Prema njegovu shvaćanju, proces demokratizacije nije se iscrpljivao u reformi političkih institucija niti u prijelazu iz jednopartijskog sustava u višestranačje. Demokratske promjene bile su tek vidljivi izraz dubljih povijesnih procesa. Berlinski zid, smatrao je Tuđman, nije srušio Zapad svojom političkom i ekonomskom nadmoći, nego težnja naroda za nacionalnom samoodređenošću i državnom suverenošću. Zato su, u njegovoj interpretaciji, naracije o pobjedi liberalne demokracije i homogenizaciji Europe pod istim političkim modelom previdjele ključnu povijesnu činjenicu: bez “pozitivnog nacionalizma” i “kreativne nacionalne individuacije” ne bi došlo ni do sloma komunističkog totalitarizma ni do raspada bipolarnog poretka.
Tuđmanova perspektiva pritom nije bila tek drukčije objašnjenje kraja Hladnog rata, nego i normativni politički program. Za njega izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju nije predstavljao temeljnu povijesnu promjenu, nego prije svega institucionalnu reformu. Istinska transformacija bila je nacionalna emancipacija – uspostava suverene države kao političkog okvira unutar kojega tek postaju moguće sve ostale reforme. U tom smislu “pozitivni nacionalizam” i “kreativna nacionalna individuacija” zauzimaju mjesto središnjeg pokretača povijesti, što Tuđmanovu poziciju jasno smješta u tradiciju nacionalizma kao političke ideologije, a ne tek kao sredstva za ostvarenje demokracije.
Iz te perspektive hrvatska je tranzicija u bitnome bila dovršena stjecanjem neovisnosti. Uspostavljeni su tržišna ekonomija, višestranački sustav, provedene pretvorba i privatizacija te donesen demokratski ustav; time su, prema toj logici, ostvareni ključni preduvjeti demokratskog poretka. Takvo razumijevanje postupno je postalo dijelom šire političke svijesti: kao da sama uspostava tržišta i formalnih demokratskih institucija automatski znači i ostvarenje liberalne demokracije.
Formalna demokracija i nedostatak liberalne supstance
No, predstavnička demokracija nije isto što i liberalna demokracija. Liberalna demokracija ne počiva samo na izborima, višestranačju i tržišnoj ekonomiji, nego i na razvijenoj političkoj kulturi, autonomnim institucijama, zaštiti individualnih prava, vladavini prava te postojanju javne sfere koja omogućuje racionalnu i otvorenu javnu raspravu. Upravo su ti elementi u hrvatskom slučaju ostali nedovoljno razvijeni. Stoga se može reći da je u Hrvatskoj liberalna demokracija velikim dijelom uspostavljena formalno-institucionalno, dok je njezina društvena i politička supstanca ostala nepotpuno izgrađena. Paradoks hrvatske tranzicije sastoji se upravo u tome što se formalna uspostava liberalnodemokratskog poretka često poistovjećivala s njegovom stvarnom konsolidacijom.
Postavlja se pitanje može li u takvoj društvenoj i političkoj klimi liberalna stranka uopće ostvariti ozbiljniji rast. Još važnije, pruža li hrvatska politička povijest dovoljno uporišta za zaključak da je liberalni politički ideal ikada bio društveno ukorijenjen u mjeri usporedivoj s nekim drugim europskim zemljama?
Povijesni pregled ne nudi mnogo razloga za optimizam. Liberalizam nikada nije postao dominantna politička tradicija, ali isto se može reći i za socijaldemokraciju, konzervativizam ili demokršćanstvo. Nijedna od velikih europskih političkih ideologija nije u Hrvatskoj uspjela stvoriti dugotrajnu i stabilnu društvenu bazu kakvu nalazimo u zapadnoeuropskim demokracijama. Stranke koje su se na njih pozivale uglavnom su ostajale organizacijski slabe, ideološki nedorečene ili podređene drugim političkim prioritetima.
Mnogo se važnijim od stranačkih identiteta pokazao drukčiji obrazac političke mobilizacije: masovni pokret. Hrvatska politička povijest posljednjih stotinjak godina može se velikim dijelom čitati upravo kroz sukcesiju takvih pokreta. Hrvatska seljačka stranka uoči Drugoga svjetskog rata zadobiva gotovo plebiscitarnu podršku i prerasta okvire klasične stranke. Hrvatsko proljeće već samim nazivom upućuje na pokretaški karakter. HDZ početkom devedesetih djeluje prije svega kao nacionalno-emancipacijski pokret okupljen oko projekta stvaranja i obrane države. U radikalnijem obliku istu logiku masovne mobilizacije nalazimo i u hrvatskim inačicama dviju totalitarnih ideologija 20. stoljeća – ustaštva i komunističkog boljševizma.
Iz te perspektive hrvatski politički život pokazuje određeni kontinuitet: presudne političke energije nisu se okupljale oko programskih stranaka i jasno artikuliranih ideoloških tradicija, nego oko širokih pokreta koji su nudili nacionalnu, socijalnu ili revolucionarnu integraciju zajednice. Takvi pokreti u pravilu nastupaju kao nositelji “narodne volje”, dok stranke liberalnog tipa počivaju na drukčijoj logici – pluralizmu interesa, institucionalnom posredovanju i trajnom pregovaranju među različitim društvenim skupinama.
Upravo zato problem liberalizma u Hrvatskoj možda nije ponajprije organizacijske naravi, nego povijesne i političke kulture. Liberalizam pretpostavlja društvo koje vlastite sukobe smatra legitimnima i trajnim, dok pokretaška politika teži njihovu prevladavanju u ime višeg nacionalnog, socijalnog ili povijesnog cilja. Hrvatska politička tradicija daleko je češće nagrađivala ovu drugu logiku.
To, naravno, ne znači da su liberalne ideje Hrvatskoj posve strane. No, one su rijetko djelovale kao samostalna politička sila. U pravilu su ostajale ugrađene u šire projekte nacionalne emancipacije, demokratizacije ili europske integracije, a tek iznimno postajale predmet političke identifikacije same po sebi. U tom smislu hrvatska politička povijest prije govori o slabosti liberalne tradicije nego o njezinoj potpunoj odsutnosti.
Paradoks hrvatskog Denkverbota i nevidljivost liberalne demokracije
No problem liberalizma u Hrvatskoj nije samo političko-organizacijske naravi. On zadire dublje, u samu strukturu političke imaginacije. Kada je riječ o liberalnoj demokraciji, u Hrvatskoj je na djelu svojevrsni autohtoni Denkverbot.
Žižek je svojedobno tvrdio da suvremeni globalni kapitalizam počiva na nepisanoj zabrani zamišljanja alternative. Svaki pokušaj ozbiljnijeg mišljenja izvan koordinata liberalne demokracije i tržišne ekonomije unaprijed se diskvalificira kao potencijalno totalitaran; svaka radikalnija kritika završava pod sumnjom da u sebi već skriva neki novi Gulag. No hrvatski je slučaj paradoksalan. Ovdje nije zabranjeno zamišljati alternative liberalnoj demokraciji. Naprotiv, takve su alternative često kulturno prestižne, akademski legitimne pa i javno subvencionirane. Ono što se pokazuje gotovo nezamislivim jest sama liberalna demokracija.
Drugim riječima, hrvatski Denkverbot djeluje u obrnutom smjeru. Nacionalizam, populizam, razni oblici suverenizma, antikapitalizma, revolucionarnog romantizma ili nostalgije za autoritarnim poretcima redovito se pojavljuju kao legitimni predmeti javne rasprave. Liberalna demokracija, međutim, rijetko se promatra kao politički ideal koji tek treba izgraditi. Najčešće se pretpostavlja da ona već postoji samim time što postoje izbori, višestranačje i tržište.
Upravo je u tome paradoks hrvatske tranzicije. Dok se u zapadnim demokracijama liberalni poredak doživljava kao povijesno postignuće koje valja braniti ili reformirati, u Hrvatskoj se on uglavnom tretira kao formalnost koja je navodno dovršena početkom devedesetih. Kao da je liberalna demokracija uspostavljena samim donošenjem Ustava, privatizacijom društvenog vlasništva i održavanjem višestranačkih izbora. Pritom se rijetko postavlja pitanje postoji li uopće ona društvena infrastruktura bez koje liberalna demokracija ne može funkcionirati: autonomne institucije, razvijena javna sfera, kultura političkog pluralizma, povjerenje u procedure i prihvaćanje legitimnosti političkog protivnika.
U tom smislu hrvatska politička scena pokazuje neobičnu inverziju. Ovdje se može dovoditi u pitanje gotovo sve: granice države, karakter ratova, smisao tranzicije, kapitalizam, socijalizam, Europska unija, nacionalni identitet ili sam projekt modernosti. Gotovo svaka politička ideja ima pravo građanstva. Jedino se rijetko dovodi u pitanje pretpostavka da je liberalna demokracija već ostvarena. O njoj se ne raspravlja zato što je općeprihvaćena, nego zato što je uglavnom nevidljiva.
Zbog toga hrvatski problem nije nedostatak kritike liberalne demokracije, nego nedostatak njezina ozbiljnog zagovaranja. Liberalizam se ovdje uglavnom pojavljuje kao tehnika upravljanja, administrativni okvir ili vanjskopolitička obveza prema Europi, a mnogo rjeđe kao samosvjestan politički projekt. U zemlji čija je politička povijest obilježena masovnim pokretima, nacionalnim emancipacijama i plebiscitarnim mobilizacijama, liberalna demokracija ostala je bez vlastitog društvenog pokreta. Možda upravo zato i dalje djeluje kao nešto formalno prisutno, a politički nedoživljeno.
Liberalna stranka, HSLS i logika političkog polja
Ako je hrvatska politička kultura doista obilježena dominacijom pokreta nad strankama i nacionalne emancipacije nad programskom politikom, tada se nameće pitanje: predstavlja li HSLS svojim spojem hrvatskog, socijalnog i liberalnog neku hrvatsku posebnost ili tek lokalnu inačicu šireg političkog fenomena?
Najprije valja otkloniti najjednostavniji prigovor, onaj sadržan u slovu H. U okolnostima raspada Jugoslavije i obnove hrvatske državnosti bilo bi teško zamisliti relevantnu političku opciju koja ne bi naglašavala nacionalnu dimenziju vlastitoga identiteta. Govoriti o “hrvatskim liberalima” početkom devedesetih nije značilo odstupanje od liberalizma, nego priznanje političke činjenice da se liberalna politika pojavljuje unutar procesa nacionalne emancipacije. U tom smislu ni Vlado Gotovac nije bio ništa manje nacionalno određen od Dražena Budiše, premda su njihove političke senzibilnosti bile bitno različite. U vremenu stvaranja države nacionalni je moment bio naprosto neizbježan.
Jednako je problematičan i često ponavljani prigovor da su nacionalno i liberalno po definiciji nespojivi pojmovi. Povijest europskog liberalizma ne potvrđuje takvu tvrdnju. Liberalni su pokreti tijekom 19. stoljeća često bili povezani upravo s procesima nacionalne integracije i stvaranja modernih država. Tek je naknadno, pod utjecajem iskustava 20. stoljeća, nacionalizam počeo biti promatran gotovo isključivo kroz prizmu svojih ekskluzivnih i autoritarnih inačica.
S druge strane, ni pojam liberalizma u hrvatskoj javnosti rijetko se razumijeva u njegovoj povijesnoj složenosti. Liberalizam se najčešće reducira na neoliberalizam, a neoliberalizam potom na skup ekonomskih politika povezanih s privatizacijom, deregulacijom i tržišnim fundamentalizmom. Takva identifikacija povijesno je netočna. Neoliberalizam je tek jedna struja unutar šire liberalne tradicije, dok su socijalni liberalizam, socijalna država i zaštita individualnih prava jednako tako sastavni dijelovi liberalne političke baštine.
Upravo zato ni socijalni moment u nazivu HSLS-a nije predstavljao osobitu hrvatsku inovaciju. Naprotiv, socijalni liberalizam jedna je od najutjecajnijih tradicija modernog liberalizma. Ideja da političke slobode zahtijevaju i određene socijalne pretpostavke – obrazovanje, socijalnu sigurnost i minimalnu ekonomsku jednakost – stara je gotovo koliko i moderno liberalno mišljenje. U tom smislu spoj hrvatskog, socijalnog i liberalnog nije bio nikakvo “drveno željezo”, nego pokušaj političke sinteze sasvim prepoznatljive u europskom kontekstu.
Zbog toga HSLS valja promatrati manje kao ideološki paradoks, a više kao izraz tranzicijskog trenutka. Stranka je nastojala objediniti nacionalnu emancipaciju, liberalnu demokratizaciju i socijalnu osjetljivost u jedinstven politički projekt. Takve su kompozitne ideologije karakteristične za razdoblja velikih društvenih promjena. One nisu znak političke nedosljednosti, nego pokušaj povezivanja heterogenih društvenih očekivanja u zajednički politički narativ.
Pitanje nije, dakle, zašto je HSLS bio ideološki heterogen. Gotovo sve relevantne političke formacije nastale nakon kraja Hladnog rata bile su takve. Pravo je pitanje zašto upravo taj pokušaj u Hrvatskoj nije uspio stvoriti trajnu političku tradiciju. Drugim riječima, problem možda nije bio u spoju hrvatskog, socijalnog i liberalnog, nego u društvu koje nikada nije razvilo stabilnu liberalnu političku kulturu kao njegov prirodni oslonac.
U tom smislu neuspjeh HSLS-a ne treba objašnjavati isključivo pogreškama njegova vodstva, izbornim kalkulacijama ili nesretnim političkim okolnostima. Problem je bio dublji. Liberalna stranka u Hrvatskoj nije se suočavala samo s konkurencijom drugih stranaka; suočavala se sa samom strukturom političkog polja.
Naime, od obnove hrvatske državnosti politički se prostor uporno organizira oko jednog temeljnog antagonizma. Sva društvena proturječja – ekonomska, kulturna, regionalna, generacijska ili svjetonazorska – nastoje se svesti na jedan navodno presudan sukob: sukob “crvenih” i “crnih”, partizana i ustaša, ljevice i desnice. Time se stvara dojam da hrvatsko društvo posjeduje neku vrstu povijesnog prakonflikta iz kojega proizlaze svi ostali politički sporovi.
Takva predodžba, međutim, počiva na problematičnoj pretpostavci. Ona pretpostavlja postojanje jednog temeljnog društvenog antagonizma koji određuje sve ostale društvene odnose. To je način mišljenja naslijeđen iz velikih ideologija 19. i 20. stoljeća, prije svega iz tradicije koja je cjelokupnu društvenu dinamiku izvodila iz sukoba klasa. No suvremena društva više ne funkcioniraju tako. Kako je upozorio Boris Buden, više nije moguće povući jednu jedinu crtu razdvajanja koja bi društvo podijelila na dva jasno omeđena i međusobno suprotstavljena tabora.
Pa ipak, hrvatska politika funkcionira upravo kao da takva crta postoji. Premda svi znaju da današnji HDZ i SDP nisu povijesni nasljednici ni ustaša ni partizana, politički se sukob iznova interpretira kroz simbolički jezik Drugoga svjetskog rata. Budući da između glavnih političkih aktera često nema dubokih programskih razlika, antagonizam se projicira u prošlost. Stari sukobi služe kao zamjena za nedostatak novih.
Zato se hrvatska politika već desetljećima reproducira kroz svojevrsni circulus vitiosus povijesti. Umjesto da povijest bude predmet kritičke refleksije, ona postaje rezervoar političkih identiteta. Umjesto da sadašnjost proizvodi nove političke podjele, stare podjele proizvode sadašnjost. Živi se u trajnom stanju simboličke mobilizacije oko sukoba koji je odavno izgubio svoje izvorne aktere, ali nije izgubio svoju političku funkciju.
Ta funkcija nije beznačajna. Bipolarizacija političkog prostora omogućuje reprodukciju postojećih elita jer svakom polu osigurava prijeko potrebnog protivnika. U takvom sustavu politički centar nije konkurent jednoj ili drugoj strani; on je prijetnja objema. Građanska, liberalna ili centristička opcija ne dovodi u pitanje samo pojedinu političku garnituru, nego samu logiku po kojoj je političko polje organizirano.
Upravo zato HSLS nije bio tek još jedna stranka među drugima. On je predstavljao mogućnost drukčije artikulacije političkog prostora. Njegov eventualni uspjeh značio bi da se hrvatska politika više ne organizira oko simboličkog rata između “crvenih” i “crnih”, nego oko stvarnih političkih pitanja modernoga društva. A upravo je to ono što dominantni model nije mogao lako apsorbirati. Ako je Zoran Kravar imao pravo kada je pisao o hrvatskom društvu kao prostoru “dobro organiziranih ekstrema i nedjelotvorne sredine”, tada se problem liberalizma može formulirati vrlo jednostavno. Liberalna demokracija u Hrvatskoj nije poražena zato što nije postojala njezina politička artikulacija. Poražena je zato što politički prostor u kojem se trebala artikulirati već desetljećima funkcionira kao da za nju nema mjesta.
U takvoj bipolarnoj crveno-crnoj dinamici liberalna demokracija ne samo da nije nužna, nego postaje strukturno suvišna. Ona ne funkcionira kao jedan od mogućih političkih projekata, nego kao višak – kao treći element koji remeti logiku sustava koji se hrani samoproizvedenim antagonizmom.
I doista, čini se da i danas vrijedi isti obrazac: povijesno pomirenje različitih postrežimskih elita – ono što se može opisati kao svojevrsna simetrična integracija bivših struktura – proizvodi politički prostor u kojem se crveno-crni antagonizam stalno iznova reproducira kao osnovna matrica razumijevanja politike. U takvom okviru liberalna demokracija, u svom strožem normativnom smislu, postaje najmanje poželjna pozicija: ona uvodi treću instancu koja razgrađuje binarnu logiku političke mobilizacije. Nije stoga slučajno da se u hrvatskom političkom diskursu liberalna demokracija često ne osporava izravno, nego se zaobilazi. Njezine temeljne pretpostavke – autonomna javna sfera, institucionalna kontrola moći, vladavina prava koja je neovisna o političkoj volji, te stabilna distanca između države i društva – rijetko se tematiziraju kao politički program. Umjesto toga, one se prekrivaju dvostrukom diskvalifikacijom: s jedne strane kroz antielitistički i populistički otpor “liberalizmu”, a s druge kroz redukciju liberalizma na ekonomsku doktrinu neoliberalizma, koji potom postaje glavni objekt političke kritike.
Tako liberalna demokracija biva potisnuta izravno iz političkog polja dvostrukim pokretom. Prvo, ekonomizacijom njezina pojma – gdje se liberalizam reducira na tržišnu ideologiju. Drugo, povijesnom polarizacijom – gdje se politički prostor interpretira kroz trajni sukob dviju “autentičnih” političkih tradicija, koje se uzajamno legitimiraju kroz međusobnu neprijateljsku projekciju.
U tom smislu hrvatska politička scena ne pokazuje nedostatak političkih ideja, nego višak antagonističke imaginacije. Problem nije u tome što nema liberalne demokracije kao normativnog horizonta, nego u tome što taj horizont ne uspijeva postati operativna politička činjenica. On ostaje na razini deklaracije, dok stvarna politička dinamika ostaje zarobljena u binarnoj strukturi koja stalno iznova proizvodi vlastitu povijesnu dramaturgiju. Zato se može reći da je u Hrvatskoj liberalna demokracija paradoksalno istodobno prisutna i isključena: prisutna kao institucionalni okvir, a isključena kao stvarni politički projekt. Ona postoji kao forma, ali ne kao sadržaj političkog djelovanja. Upravo ta razlika između formalne prisutnosti i stvarne političke učinkovitosti čini središnji problem hrvatske posttranzicijske politike.
Možemo to kazati i izravnije: povijesno pomirenje Udbe i Norvala kao da je porodilo crvenocrni hrvatski rulet koji već farsično opetuje vlastitu povijest. U Hrvatskoj, čini se, nema veće nemeze od liberalne demokracije, u političkom, ili neoliberalizma, u ekonomskom smislu: potonji agitpropu služi da bi se diskvalificirao liberalizam, jer je, in ultima linea, našem antifašizmu koji nažalost nije bio i antitotalitarizam jedina opasnost moguća neutralna instanca liberalnodemokratske zainteresiranosti, recimo, za lustraciju, koju je kudikamo lakše izbjeći u konfrontaciji s nasljeđem proustaške desnice. Tu se rađa potreba za suspenzijom građanske politike, građanstava, same liberalne demokracije, tu je rodno mjesto zazora spram novonastalih okolnosti demokratskog pluralizma, ulaska u svijet zapadnih demokracija, napokon tu se javlja potreba za stalnim generiranjem sukoba crvenih i crnih, ne bi li se sve dok je opasnosti od crne internacionale sugerirala povijesna neophodnost narodne fronte. Onaj tko misli da je ova terminologija anakrona, nikada nije sjedio u društvu onih koji već više od tri desetljeća odlučuju o političkom životu ove zemlje: underground overlords.
U tom smislu pitanje više nije samo deskriptivno – što građanstvo u Hrvatskoj jest – nego normativno: što bi liberalna demokracija, ako je shvatimo ozbiljno, uopće trebala značiti u ovom političkom kontekstu?
Građanstvo, univerzalnost i hrvatski paradoks
Od Krležinih i Šegvićevih polemika do suvremenih rasprava, čini se da se u hrvatskom političkom imaginariju građanin stalno pojavljuje kao nešto što istodobno mora postojati i nikada ne uspijeva u potpunosti postati stvarno. Građanstvo je pritom shvaćeno kao prazno mjesto političke reprezentacije, kao neutralna točka oko koje bi se trebale artikulirati sve društvene razlike. No to “prazno mjesto” nikada ne ostaje neutralno: ono se uvijek ispunjava nekom drugom supstancom – nacionalnom, socijalnom ili ideološkom – koja ga iznutra prekraja. Zato se u hrvatskoj političkoj povijesti stalno ponavlja isti obrazac: pokušaj da se građanin uspostavi kao univerzalni politički subjekt završava njegovim prevođenjem u neku partikularnu identifikaciju. U tom smislu vrijedi i Budenova opaska da “to mjesto… namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno”: ondje se ne nalazi građanin kao autonomni politički subjekt, nego tek društveni sloj koji povremeno preuzima tu ulogu, bez stabilne političke samosvijesti koja bi ga mogla trajno konstituirati.
Istodobno, kako je upozoreno i u liberalnoj teoriji, apstraktni građanin ne može se osporavati na temelju njegove empirijske nepostojanosti, jer on nije empirijska činjenica nego normativna konstrukcija – sredstvo političke i pravne jednakosti. Građanin je, u tom smislu, “kao geometrijska točka”: ne postoji u stvarnosti, ali bez nje nije moguće misliti prostor. U političkoj teoriji on označava ono što je svima zajedničko, a nikome pojedinačno pripada. No upravo tu nastaje hrvatski paradoks. Ako se prihvati Žižekova teza da se univerzalnost građanina u modernoj demokraciji uvijek konstituira kroz neku “partikularnu stvar” koja joj daje supstancu, onda se postavlja pitanje koja je to “stvar” u hrvatskom slučaju. Drugim riječima: što uopće funkcionira kao mjesto zajedničkog identiteta koje omogućuje apstrakciju građanina od njegovih društvenih, kulturnih i političkih razlika?
U hrvatskoj političkoj povijesti to mjesto najčešće ne zauzima liberalna politička zajednica kao takva, nego nacionalna struktura koja nadodređuje sve ostale identifikacije. Građanin se tako ne pojavljuje kao neutralni nositelj prava, nego kao sudionik u unaprijed zadanoj “našoj stvari”, u zajednici koja prethodi političkom pluralizmu i koja ga istodobno ograničava. U takvom okviru univerzalnost građanstva ne proizlazi iz apstrakcije od identiteta, nego iz njegove nacionalne homogenizacije.
Otuda i tvrdokornost crveno-crne bipolarne sheme koju danas inkarniraju “ustaše” i “Jugoslaveni”. Ona nije tek ideološka zabluda ili politička simplifikacija, nego stabilan način organizacije političkog polja koji nadomješta nedostatak autonomne građanske pozicije. Umjesto građanina kao nositelja političke razlike unutar zajednice, imamo stalnu reprodukciju dvaju polova koji se uzajamno definiraju i time održavaju čitavu strukturu političke legitimacije.
U toj perspektivi liberalna demokracija nije samo jedan od mogućih političkih režima, nego naziv za odsutnu dimenziju političkog života – za prostor u kojem bi građanin prestao biti projekcija ili ostatak ideoloških antagonizama, a postao stvarni nositelj političke autonomije. Upravo zato njezina slabost u Hrvatskoj nije slučajna, nego strukturna: ona se ne tiče samo institucija, nego načina na koji je političko polje uopće zamišljeno.
Zato se može reći da pitanje građanstva u Hrvatskoj nije pitanje njegove društvene “nedovršenosti”, nego pitanje njegove političke prekodiranosti. Građanin se stalno proizvodi kao ono što bi trebalo biti neutralno, ali se u praksi uvijek iznova vraća kao dio neke šire, predpolitičke identifikacije. Liberalna demokracija, u tom smislu, ostaje ime za mogućnost izlaska iz te kružne strukture – mogućnost koja je istodobno stalno prisutna i stalno odgođena.
