Progresivni ekonomisti obično smatraju ogroman paket poticaja koji je Kina uvela kao odgovor na globalnu financijsku krizu 2008. – 2009., koji je iznosio 12,5 posto BDP-a, hrabrim kejnzijanskim majstorskim potezom koji bi svaka vlada trebala nastojati oponašati. Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond također su pjevali hvalospjeve Kini, kao i gospodarstva u razvoju koja su imala koristi od posljedičnog robnog procvata.

No, kada su ekonomisti bolje pogledali, počela se stvarati složenija slika. Iako je mega-poticaj nedvojbeno kratkoročno bio učinkovit, također je iskrivio kvalitetu kineskog rasta i posijao sjeme za mnoge trenutne probleme u toj zemlji. To je potaknulo širu ponovnu procjenu uloge države u upravljanju gospodarstvom. Ispada da kada država vrši previše kontrole, često čini više štete nego koristi.

Naravno, početni kineski paket poticaja – pokrenut krajem 2008. i trajao je i tijekom 2010. – nije označio kraj državne potpore. Dopuštajući lokalnim vlastima da se zadužuju bez pisanog traga, zapravo jamčenjem obveznica lokalnih građevinskih tvrtki, Kina je pružila ogromnu potporu sektoru infrastrukture i nekretnina i produžila poticaj za još jedno desetljeće. Posljedično, ta dva sektora sada čine otprilike jednu trećinu ukupne potražnje, daleko nadmašujući razine u Europskoj uniji, Japanu i SAD-u.

Sve manji povrati
Nedavno održano izlaganje na konferenciji Brookings ekonomista Wei Xionga s Princetona i njegovih koautora pruža otrežnjujući uvid u to kako su produljeni kineski državni poticaji utjecali na aktivnost privatnog sektora. Analizirajući lokalne podatke, oni pokazuju da je, suprotno očekivanjima standardnih kejnzijanskih modela, rast BDP-a u pokrajinama bio snažno povezan s korporativnom dobiti i maloprodajom između 2002. i 2008. godine. Zanimljivo je da su te korelacije u potpunosti nestale od 2011. do 2019. godine. Povezana analiza u istom radu otkriva da je rast produktivnosti na razini gradova – kontrolirajući kapital i uloženi rad – bio snažan prije poticaja, ali se značajno smanjio u godinama koje su uslijedile.

Ovi nalazi u skladu su s prethodnom studijom koju sam napisao u koautorstvu s Yuanchen Yang s MMF-a, koja je tvrdila da kineski građevinski sektor generira sve manje povrate nakon godina prekomjerne izgradnje. To je stvorilo prezasićenost stambenim nekretninama koja je dovela do slobodnog pada cijena u mnogim gradovima. S obzirom na to da nekretnine čine značajan udio u bogatstvu kineskih kućanstava, ne bi trebalo čuditi da je potražnja potrošača kolabirala, što je izazvalo deflaciju – čak i dok se službeni podaci o rastu BDP-a i dalje kreću oko pet posto.

Zapadne analitičare često frustrira nevoljkost kineske vlade da uvede veliki paket poticaja usmjeren na poticanje potražnje potrošača, kao što je to učinio SAD izravnim novčanim transferima tijekom pandemije Covida-19. Ali često zanemaruju ključnu točku koju su naglasili Wei i njegovi koautori: Kina je hibridno gospodarstvo u kojem vlada igra daleko više središnju ulogu nego u bilo kojoj razvijenoj zemlji.

Godinama su kineski tvorci politike mogli braniti status quo ukazujući na brzi rast gospodarstva. Danas taj argument ima daleko manju težinu. Kvaliteta rasta stalno je u padu, a prije ili kasnije više neće biti moguće prikriti temeljne slabosti gospodarstva računovodstvenim trikovima i neproduktivnim infrastrukturnim projektima. Jedini održivi put za oživljavanje rasta je da središnja država – koja je snažno konsolidirala moć tijekom posljednjeg desetljeća – dio toga prepusti lokalnim vlastima i, što je najvažnije, privatnom sektoru.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Uzlazna putanja duga
Uslijed trgovinskog rata američkog predsjednika Donalda Trumpa postalo je još hitnije da Kina obnovi dinamiku privatnog sektora. Izvoz je i dalje najdinamičniji i globalno najkonkurentniji dio kineskog gospodarstva, predstavljajući najbolju nadu te zemlje za povećanje produktivnosti i bijeg od trenutnih boljki. Budući da taj pokretač rasta sada posustaje, vlada mora pronaći nove izvore rasta, a samo je privatni sektor u poziciji da se suoči s izazovom.

Iako ima mnogo toga čemu se treba diviti u kineskim ekonomskim postignućima u posljednjih nekoliko desetljeća, golemi poticaj primijenjen nakon 2008. nije bio bezuvjetni uspjeh kako tvrde mnogi progresivni kejnzijanci. On bi zapravo trebao poslužiti kao upozorenje.

Jedna od posljedica je rastući omjer duga i BDP-a Kine, što dodatno ograničava sposobnost države da stimulira gospodarstvo. Prema MMF-ovom Fiskalnom monitoru, predviđa se da će kineski javni dug premašiti 100 posto BDP-a do 2027. i iznositi više od 300 posto kada se uključi dug poduzeća i kućanstava. Iako neki mogu tvrditi da je zbog niskih kamatnih stopa u Kini ovaj teret duga upravljiv, treba se prisjetiti da je isto jednom rečeno i za SAD. Kao i Japan, Kina može zadržati niske kamatne stope dulje vrijeme kroz financijsku represiju, ali vjerojatni kompromis je sporiji rast. Japansko iskustvo u posljednja tri desetljeća nudi uvid u to kamo bi taj put u konačnici mogao odvesti.

Kineski tvorci politike kreativni su i sposobni, ali neke od trenutnih problema sami su stvorili. Mogu li pronaći izlaz iz ove trenutne nevolje ili će Kina postati još jedna žrtva zamke srednjeg dohotka – ostaje otvoreno pitanje. Ali već je jasno da je nada da će se ponoviti 2008. itekako obmanjujuća. Dobro osmišljen poticaj usmjeren na povećanje potrošnje mogao bi pomoći, ali samo ako bi se uglavnom usmjeravao kroz potražnju privatnog sektora.

© Project Syndicate 2025.