Zašto su vanjski troškovi zaduživanja zemalja s niskim i nižim srednjim dohotkom (LLMIC) tako visoki? To je pitanje ove godine zauzelo istaknuto mjesto u globalnim raspravama. Sevillska obveza (ishod Četvrte međunarodne konferencije o financiranju razvoja u lipnju) i Jubilarno izvješće (koje je naručio pokojni papa Franjo) iznijeli su zajednička načela za rješavanje problema. Sada je pitanje može li južnoafričko predsjedanje skupinom G20 pretočiti ta načela u praktične sporazume.

To je pitanje hitno jer se predviđa da će službena pomoć naglo pasti u 2025.-2026. Ne samo da je SAD zatvorio Američku agenciju za međunarodni razvoj, najvećeg svjetskog bilateralnog donatora, već je nekoliko europskih zemalja također smanjilo vlastite proračune za pomoć. Štoviše, ovi potezi dolaze nakon naglog pooštravanja na tradicionalnim tržištima kapitala. Od 2022. zemlje u razvoju izgubile su pristup komercijalnom financiranju, pa je postalo pretjerano skupo – ili jednostavno nemoguće – refinancirati dospjeli dug.

Pristup tri stupa

U Sevillskoj obvezi i Jubilarnom izvješću preporučuje se širenje razvojnih banaka, povećanje pristupa tokovima privatnog kapitala, provođenje pravednijih pravila za strana ulaganja, jačanje globalne financijske sigurnosne mreže i uvođenje globalnih poreza za financiranje globalnih javnih dobara. Također su pozvali na izravniji pristup (ponavljajući naš vlastiti Prijedlog premošćivanja) uobičajenim situacijama “sive zone”, gdje vanjski dugovi nisu dovoljno visoki da zemlja postane nesolventna, ali su dovoljno veliki da istisnu potrošnju na razvoj.

U praksi bi to značilo provedbu predloženog “pristupa s tri stupa” Svjetske banke i MMF-a, koji preporučuje: napore u vlastitoj zemlji za prikupljanje više prihoda, povećanje službenog financiranja za zemlje koje ulažu odlučne napore u strukturnu prilagodbu kako bi izašle iz duga i, što je ključno, smanjenje servisiranja duga komercijalnim vjerovnicima tijekom razdoblja prilagodbe.

Ne tako davno, prva preporuka činila bi se nerealnom. No, stručnjaci iz zemalja u razvoju sve više prepoznaju potrebu za povećanjem poreza, smanjenjem potrošnje ili nekom kombinacijom to dvoje. Mnogi priznaju obećanje modela Obale Bjelokosti prema kojem uspješne reforme smanjuju cjenovne razlike (spreadove) i pomažu da se teret servisiranja duga vrati na upravljivu razinu. Ali takve reforme treba pažljivo pripremiti. Povećanje poreza ili prebrzo smanjenje troškova može dovesti do destabilizirajućih, nasilnih prosvjeda, kao što smo nedavno vidjeli u Keniji. Kada se to dogodi, tržišni rizici na kraju postaju još veći.

Drugi stup odnosi se na financiranje, koje je potrebno za poticanje oporavka rasta. Nažalost, nagli porast protucikličkog kreditiranja MMF-a, Svjetske banke i regionalnih razvojnih banaka u doba pandemije se povukao. Do 2023. neto transferi tih institucija i Pariškog kluba vjerovnika zemljama s niskim i nižim srednjim dohotkom već su pali na oko 30 milijardi dolara – manje od polovice od 70 milijardi dolara u 2020. – a neto prijenos MMF-a postao je negativan. S presušivanjem financiranja, povećanje financijskih kapaciteta tih institucija, bilo s posebnim pravima vučenja (rezervna imovina MMF-a) ili novim kapitalom, postalo je hitan prioritet.

Treći stup – smanjenje troška servisiranja duga komercijalnim vjerovnicima – nužan je za opstanak druga dva stupa. Predviđa se da će neto transferi zemljama s niskim i nižim srednjim dohotkom u 2025. biti negativni petu godinu zaredom zbog velikog povlačenja privatnog kapitala. Ako se sredstva međunarodnih financijskih institucija nastave rabiti za otplatu komercijalnih vjerovnika, a ne za ulaganja u zemlji, porast će vjerojatnost za državni bankrot.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Rješenje postaje problem

Temeljni problem su troškovi zaduživanja, koji su previsoki da bi se zemljama dužnicima omogućilo refinanciranje njihovih komercijalnih dugova. Iako MMF pretpostavlja, možda i optimistično, da se tržišta mogu sama regulirati, cjenovne razlike za siromašnije zemlje s niskim i nižim srednjim dohotkom ostaju povišene (medijan je porastao s 200 baznih bodova u 2018. na 700 baznih bodova u 2025.), čak i kada su se normalizirale za zemlje s višim srednjim dohotkom.

Bez usklađenih napora da se spriječi odljev kapitala, zemlje u razvoju ne mogu se izvući iz dugova. Zapravo, međunarodne financijske institucije postaju dio problema. Naše nedavno istraživanje otkriva da veliki udio duga prema tim institucijama povećava troškove financiranja iz privatnog sektora. Budući da zajmovi međunarodnih institucija imaju de facto nadređeni status, oni smanjuju vrijednost povrata za druge vjerovnike u slučaju poteškoća, što te ulagače potiče da naplaćuju više za nove zajmove. Stoga takvo kreditiranje ima podcijenjeni oportunitetni trošak. Ako ne pomogne zemljama da se izvuku iz duga, na kraju pogoršava stvari povećanjem njihovih ukupnih troškova zaduživanja.

Udio vanjskog duga zemalja s niskim i nižim srednjim dohotkom prema međunarodnim institucijama porastao je s medijana od 35 posto u 2018. na 45 posto u 2023. Što je još gore, u oko 20 zemalja taj udio prelazi 75 posto, a 56 u kojima prelazi 50 posto. Budući da neodgovarajuća potpora tih institucija financira pomoć vjerovnicima umjesto da potiče oporavak tih gospodarstava, to stvara pogubnu dužničku spiralu koja prijeti ne samo zemljama dužnicima, već i vlastitim bilancama međunarodnih institucija.

Rješavanje tog curenja sredstava privatnim zajmodavcima iziskuje zajedničke napore za poboljšanje transparentnosti i suradnje među svim vjerovnicima. Katkad je potrebno podupirati dobrovoljni povratak nelikvidnih zemalja u razvoju na tržište. U mnogim drugim slučajevima, međutim, potrebno je i ispregovarati reprogramiranje. Doduše, ovo je težak zadatak, s obzirom na stigmu vezanu uz reprogramiranje duga. Zato su nam potrebna jasna pravila, a ne diskrecija. MMF već ima alate za primoravanje na reprogramiranje kada je to potrebno, kao što je pozajmljivanje zemljama koje se guše u dugovima. Iako su takvi alati općenito rezervirani za zemlje u dužničkim poteškoćama, mogli bi se primijeniti i na slučajeve sive zone.

Pravilo koje bi osiguralo disciplinu i pravilnu podjelu tereta moglo bi nalikovati prijedlogu pravnog znanstvenika Seana Hagana da se ograniči MMF-ovo kreditiranje s iznimnim pristupom uspostavljanjem strogog ograničenja na sav nefleksibilni (nadređeni) dug za zemlje koje se suočavaju s uvjetima sive zone. Primjerice, kada nefleksibilni dug dosegne 60-65 posto, program Fonda automatski bi zahtijevao reprogramiranje komercijalnih dugova, čime bi se osiguralo da u zemlji dužnici ostane dovoljno sredstava za potporu oporavku rasta.

Budući da će nakon predsjedavanja JAR-a skupinom G20 uslijediti Francuska kao domaćin G7, jedinstvena je prilika za formiranje koalicije voljnih koja bi uključivala većinu država članica G7 i Kinu. Ali ako JAR ne uspije posredovati u suradnji između globalnog Sjevera i Juga, prilika za rješavanje današnje dužničke krize mogla bi biti izgubljena za jednu generaciju. Ovo bi mogla biti naša posljednja prilika da spriječimo dužničku katastrofu koja bi zaustavila napredak u razvoju i ublažavanju klimatskih promjena, kao i ugrozila sam Brettonwoodski sustav.

© Project Syndicate, 2025.

* Koautor članka je Ishac Diwan, direktor istraživanja u Finance for Development Labu