Nedavne izborne pobjede ljevičarskih stranaka u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu mogle bi najaviti novo doba kreiranja klimatske politike u Europi. Nova britanska laburistička vlada ima ambiciozne planove za proširenje kapaciteta za obnovljive izvore energije; i, iako preostaje zahtjevna izgradnja koalicije, klimatski skeptična krajnja desnica osujećena je u Francuskoj.

Možemo se nadati da će se ovaj zamah prenijeti na sastanak ministara vanjskih poslova skupine zemalja G20 u Rio de Janeiru 24. srpnja. Ondje će bogate zemlje razmotriti inovativni prijedlog Brazila o minimalnom godišnjem porezu na bogatstvo od 2% za svjetske milijardere. Takav porez, zajedno s novim instrumentima za financiranje borbe protiv klimatskih promjena za koje se očekuje da će biti najavljeni, mogao bi poduprijeti ulaganja u zeleni rast, prilagodbu klimatskim promjenama i mjere za rješavanje nejednakosti unutar zemalja.

Dvostruki standardi

Ali novi investicijski instrumenti neće biti dovoljni. Kao što nam je pokazalo iskustvo s bolešću Covid-19, isključivo tržišni pristupi nisu bili dovoljni za borbu protiv pandemije, a oni ne mogu ni pomoći u suzbijanju uništavanja okoliša ili sve većeg jaza između bogatih i siromašnih u svijetu. Čak se i bogate zemlje počinju udaljavati od neoliberalne ortodoksije privatizacije i deregulacije. Ali sve dok zemlje u razvoju ostaju sputane starim pravilima, imat će poteškoća s razvojem vlastitih ekonomskih modela i oblikovanjem vlastite sudbine.

Dok su prethodno zapadni zagovornici slobodne trgovine osuđivali kinesko korištenje protekcionizmom i subvencijama u korist strateških sektora, sada su te prakse imperativ u naprednim gospodarstvima. Sjedinjene Države upumpavaju desetke milijardi dolara u domaću proizvodnju električnih vozila i baterija kroz Zakon o smanjenju inflacije, koristeći državu za poticanje ulaganja i otvaranje radnih mjesta u zelenim sektorima. Ali rješavanje klimatskih promjena globalna je borba, a međunarodna trgovinska pravila općenito ne dopuštaju zemljama u razvoju da na taj način potaknu vlastite industrije. Primjerice, Indonezija – globalni lider u području nikla, ključnog metala u baterijama za električna vozila – kažnjena je u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji zbog provođenja industrijske strategije.

Stoga, dok recepti neoliberalne politike padaju u nemilost u razvijenim gospodarstvima, prepakiravaju se u zelene kutije za one manje imućne. Tvorci politika u zemljama s visokim dohotkom mogu se osloniti na skupe poluge industrijske politike poput poreznih poticaja i kreditnih jamstava, dok zemlje u razvoju nemaju takav luksuz. Potonje moraju smisliti kako otvoriti radna mjesta, smanjiti nejednakost i dekarbonizirati svoja gospodarstva, a sve to s mnogo ograničenijim skupom alata i tehnoloških kapaciteta.

Povrh toga, bogatije zemlje tjeraju zemlje u razvoju da “preskoče” na obnovljive izvore energije nerealnim tempom. Ne prepoznaju potrebu zemalja u razvoju za ograničenom kratkoročnom upotrebom fosilnih goriva ili da nepoštena trgovinska pravila ograničavaju pristup siromašnijih zemalja pristupačnoj zelenoj tehnologiji i jeftinom kapitalu. Takvi dvostruki standardi ukazuju na istu neravnotežu moći uočenu posljednjih godina kada su bogatije zemlje gomilale cjepiva, rezale proračune za pomoć i nisu ispunile prošla obećanja o financiranju borbe protiv klimatskih promjena.

Licemjerje nije prošlo nezapaženo. Autoritarni populisti poput bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara, argentinskog predsjednika Javiera Mileija i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana promicali su narativ da klimatske politike potkopavaju gospodarski rast. To može biti istina, ali samo zbog kompromisa koje nameću neoliberalne politike. Kad bi zemlje u razvoju mogle oblikovati vlastite politike, ulaganja u borbu protiv klimatskih promjena potaknula bi otvaranje radnih mjesta i uključiv rast. Države od kojih se traži da ozelene svoja gospodarstva trebaju fleksibilno financiranje po povlaštenim stopama. Također bi imale koristi od progresivnih nacionalnih i međunarodnih poreznih sustava koje se nadovezuju na nedavne uspjehe kao što je Porezna konvencija UN-a, napor predvođen zemljama u razvoju da demokratiziraju porezna pravila i oduzmu kontrolu zatvorenim organizacijama poput OECD-a.

Slabljenje neoliberalizma daje gospodarstvima u razvoju i gospodarstvima u nastajanju priliku da surađuju na osmišljavanju nove paradigme. Osmišljavanjem državnih modela koji povezuju zelene strategije sa socioekonomskim razvojem, one mogu zaštititi klimatski program od napada autoritarnih oportunista.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Primjeri Meksika i Brazila

Razmislite o Meksiku, proizvodnoj sili i proizvođaču nafte koji je upravo izabrao klimatsku znanstvenicu Claudiju Sheinbaum za predsjednicu. Njezina vlada ima za cilj uložiti 13,6 milijardi dolara u obnovljivu energiju, uz cilj da do 2030. zadovolji 50% potražnje za električnom energijom putem izvora s nultom neto stopom emisija ugljika. Ako se pravilno provedu, ti bi napori trebali promicati otvaranje radnih mjesta i smanjiti nejednakosti, pri čemu bi se poduzeća u državnom vlasništvu trebala iskoristiti za potporu uvođenju zelenih tehnologija. Ohrabrujuća najava novog ministarstva koje će nadzirati znanost i inovacije također bi mogla podržati razvoj napredne proizvodnje i visokotehnološke industrije.

Brazil je također u dobroj poziciji za uvođenje zelenih politika za zemlje u razvoju. Vada predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve promiče održivi razvoj i poreznu reformu. Ako uspije učinkovito koordinirati svoju industrijsku politiku, infrastrukturne ciljeve i zelene inicijative poput Plana ekološke preobrazbe, mogao bi nastaviti s robusnim programom zelenog rasta u zemlji, istodobno proširujući svoj regionalni i globalni utjecaj kao domaćin ovomjesečnog sastanka G20 i Konferencije COP30 sljedeće godine.

Možemo izgraditi novi svijet klimatske pravde i društvene jednakosti na ruševinama neoliberalizma. Da bismo u tome uspjeli, potrebne su nam nove ekonomske strukture koje su informirane, aktivno oblikovane i održavane u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

*autorica je direktorica za ekonomski i klimatski prosperitet u Zakladi Otvoreno društvo, izvanredna je profesorica ekonomije na Sveučilištu u Sao Paulu