Otkako je 2019. uveden Europski zeleni plan, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen istaknula ga je kao novi program gospodarskog rasta Europske unije. Iako je temeljni cilj strategije povezan s klimom i radi se o smanjenju emisija stakleničkih plinova u EU-u na nultu neto stopu emisija do 2050., cilj mu je to postići modernizacijom gospodarstva i poticanjem inovacija. Ali nisu svi uvjereni u to.

Posljednjih mjeseci europski vozači žalili su se na predstojeću zabranu proizvodnje i prodaje automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem, kućanstva su se oduprla planovima za postupno ukidanje plinskih kotlova, a poljoprivrednici su se pobunili protiv ekoloških propisa koje smatraju pretjeranim.

S približavanjem izbora za Europski parlament sljedećeg mjeseca, stranke krajnje desnice bore se da se etabliraju kao službeni barjaktar ovog sve većeg nezadovoljstva i pripremaju se iskoristiti svaku moć koju osvoje kako bi sabotirale zeleni program.

Prosvjednici iznose neke legitimne argumente. Radikalna preobrazba koju podrazumijeva Europski zeleni plan postavlja teška pitanja o tome tko bi trebao snositi troškove djelovanja u području klime, unutar i među zemljama.

Ako ti troškovi na kraju nerazmjerno padnu na obične radnike, a kamoli na najsiromašnije i najranjivije zajednice, preobrazba će povećati nejednakost, s potencijalno ozbiljnom lančanom reakcijom u društvu i politici. Srećom, pravilno osmišljene klimatske politike mogu spriječiti taj ishod i zapravo dovesti do veće društvene jednakosti.

Klimatska (ne)pravda
U Europskom zelenom planu od samog početka uzimaju se u obzir pitanja povezana s klimatskom pravdom. Njegovi su zagovornici uvijek znali da će morati osigurati političku potporu Poljskoj s visokim udjelom električne energije proizvedene iz ugljena, a nisu zaboravili ni pobunu “žutih prsluka” koja je izbila u Francuskoj 2018., nakon što je predsjednik Emmanuel Macron pokušao uvesti porez na ugljik u cestovnom prometu.

Nije slučajno da je prva vodeća inicijativa u okviru Europskog zelenog plana bio Fond za pravednu tranziciju, koji će u razdoblju 2021. – 2027. izdvojiti 20 milijardi eura (21,6 milijardi dolara) za potporu “gospodarskoj diverzifikaciji i prenamjeni” područja za koja se očekuje da će biti najteže pogođena zelenom tranzicijom.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Nije slučajno ni da je Europska komisija, pri stvaranju prvog tržišta ugljika za zgrade i cestovni promet, osnovala Socijalni fond za klimatsku politiku, za koji se očekuje da će u razdoblju od 2026. do 2032. mobilizirati najmanje 86,7 milijardi eura kako bi najugroženijim skupinama nadoknadila više cijene energije.

Te političke inicijative temelje se na savjetima koji se mogu naći u stručnoj literaturi iz područja ekonomije o ugljičnim dividendama. Međutim, pokazat će se da su nedovoljne za neutraliziranje dubokih distribucijskih učinaka klimatske politike, posebno s obzirom na to da se dekarbonizacija ubrzava i uključuje sektore koji izravno utječu na svakodnevni život običnih ljudi, kao što su zgrade i promet. Zato je Europi potreban i novi zeleni društveni ugovor, koji je prvenstveno usmjeren na te sektore.

U tu bi svrhu EU trebao racionalizirati i pojednostavniti postojeće instrumente financiranja kako bi pružio još odlučniju potporu preobrazbi regija s visokim emisijama ugljika i visokim udjelom električne energije proizvedene iz ugljena. Također bi trebalo poduzeti korake kako bi se osiguralo da zemlje EU-a bolje i usmjerenije iskoriste prihode na tržištu ugljika kako bi poduprle primjenu zelenih alternativa, od električnih vozila do sustava grijanja kuća.

Trebalo bi se zalagati za “ruralni zeleni plan” kojim bi se poduprli mali poljoprivrednici, a od poljoprivredno-prehrambene industrije zahtijevati da preobrazi svoje sustave. Iako se takvim djelovanjem na razini EU-a ne bi uklonile distribucijske posljedice klimatske politike, znatno bi se pomoglo.

Daleko dogurao
U također mora pretvoriti dekarbonizaciju u stvarnu ekonomsku priliku razvojem solidne zelene industrijske politike. To će prije svega nalagati revitalizaciju “dosadnog” programa jedinstvenog tržišta EU-a kako bi se iskoristila najveća prednost Unije – ogromno zajedničko tržište robe, financijskih usluga, energije, radnika i ideja – kako bi se potaknula nova ulaganja u čistu tehnologiju.

Bit će potrebne i intervencije u određenim tehnološkim područjima. Umjesto da oponaša sveobuhvatni američki Zakon o smanjenju inflacije, EU bi trebao maksimalno iskoristiti svoje ograničene resurse pružanjem ciljane potpore u područjima u kojima već ima solidnu komparativnu prednost i odakle može krenuti. Iako će nekim postojećim industrijama možda biti potrebna potpora tijekom dekarbonizacije, potpora revolucionarnim inovacijama trebala bi biti primarni cilj.

Europski zeleni plan daleko je dogurao otkad je osmišljen prije pet godina. Međutim, ako EU želi ostvariti svoje klimatske ciljeve do 2030. i postići nultu neto stopu emisija do 2050., mora djelovati odmah kako bi bio siguran da može prebroditi neizbježne nepovoljne političke utjecaje. Novi zeleni društveni ugovor i nova industrijska politika mogu dovesti do velikih preokreta.

© Project Syndicate 2024.