Postoji jedna pretpostavka koju na Zapadu gotovo nitko više ne dovodi u pitanje. Toliko smo se na nju naviknuli da nam više ni ne izgleda kao politička teorija, nego kao obična činjenica. To je uvjerenje da je liberalna demokracija prirodni završetak političke evolucije, posljednja postaja na dugom putu koji je, prema toj predodžbi, započeo u Ateni, prošao kroz prosvjetiteljstvo, američku i francusku revoluciju, preživio dva svjetska rata i konačno trijumfirao padom Berlinskoga zida. U toj je slici povijest nalikovala rijeci koja je napokon pronašla svoje ušće. Sve što joj je prethodilo bili su manje ili više uspješni pokušaji. Demokracija je predstavljala konačni odgovor.
Nije riječ samo o Francisu Fukuyami, premda je upravo on toj ideji dao njezino najpoznatije ime. Cijela je politička kultura Zapada posljednjih tridesetak godina počivala na istoj pretpostavci. Moglo se raspravljati o porezima, socijalnoj državi, migracijama, klimatskim promjenama ili ulozi tržišta, ali okvir rasprave nije se dovodio u pitanje. Ljevica i desnica više se nisu natjecale oko oblika političkog poretka, nego oko načina njegova upravljanja. Demokracija nije bila predmet izbora. Ona je predstavljala pretpostavku svih izbora. Zato ono što se danas događa djeluje toliko neobično.
Po prvi put nakon završetka Hladnoga rata to pitanje postavljaju ljudi koje više nije moguće olako odbaciti kao političke ekscentrike. Što ako liberalna demokracija nije konačni oblik političke organizacije? Što ako ona nije kraj povijesti, nego samo jedna njezina etapa? Što ako jednoga dana bude promatrana kao što danas promatramo feudalizam ili apsolutnu monarhiju – ne kao prirodno stanje politike, nego kao povijesni oblik koji je imao svoj početak, vrhunac i kraj?
Donedavno su se takva pitanja mogla čuti tek na političkim marginama ili u uskim intelektualnim krugovima. Danas više nisu ograničena na njih. Rasprave o postdemokraciji, tehnokraciji, upravljanju bez izbora ili neučinkovitosti liberalnih institucija vode se u think tankovima, na elitnim američkim sveučilištima, među dijelom tehnološke elite Silicijske doline, pa i u političkim krugovima koji posljednjih godina stječu sve veći utjecaj u Sjedinjenim Državama. To ne znači da ondje zazivaju kraj demokracije. Znači nešto možda još važnije: demokracija je ponovno postala predmet rasprave.
A kada neka politička institucija prestane biti samorazumljiva, tada počinje njezina prava povijest. Jedno se ime u tim raspravama pojavljuje češće od svih ostalih: Curtis Yarvin. Donedavno gotovo nepoznati softverski inženjer i bloger, danas jedan od najcitiranijih autora u dijelu američke tehnološke i političke elite. Nije postao utjecajan zato što je ponudio uvjerljivo rješenje. Postao je utjecajan zato što je bez ustručavanja izgovorio ono što su mnogi počeli potajno sumnjati: možda liberalna demokracija više ne funkcionira onako kako tvrdi da funkcionira. I upravo tu počinje priča koja je mnogo veća od samoga Yarvina.
Demokracija ili ritual?
Yarvinova polazna teza istodobno je jednostavna i provokativna. Zapadne demokracije, tvrdi on, nisu ono za što se predstavljaju. Građani formalno izlaze na izbore, biraju parlamente i vlade, ali stvarni centri odlučivanja ostaju gotovo nepromijenjeni bez obzira na izborni ishod. Administracija, pravosuđe, sveučilišta, veliki mediji, tehnološke kompanije, regulatorne agencije i trajna birokracija čine ono što on smatra stvarnom strukturom vlasti. Vlade dolaze i odlaze, ali aparat ostaje. Drugim riječima, izbori ne mijenjaju sustav. Oni mijenjaju samo njegovu upravu.
Sama ta tvrdnja nije nova. Još je početkom 20. stoljeća Robert Michels formulirao znameniti “željezni zakon oligarhije”, prema kojem svaka velika organizacija, pa i ona koja nastaje u ime demokracije, postupno koncentrira moć u rukama malobrojne elite. James Burnham nakon Drugoga svjetskog rata tvrdio je da svijetom više ne upravljaju kapitalisti, nego menadžerska klasa. Talijanski sociolozi Gaetano Mosca i Vilfredo Pareto također su smatrali da se povijest može promatrati kao neprekidna izmjena elita, dok većina ostaje objekt, a ne subjekt politike.
Yarvin, dakle, ne otkriva novu teoriju. Ono što ga razlikuje od njegovih prethodnika jest zaključak koji iz te dijagnoze izvodi. Ako je demokracija tek način legitimiranja oligarhije, pita se, zašto održavati političku fikciju da narod vlada? Zašto ne napustiti privid i uspostaviti sustav u kojem će odgovornost biti jasna, hijerarhija otvorena, a vlast učinkovita? Državu zamišlja gotovo kao korporaciju s jednim izvršnim direktorom koji odgovara za rezultate, umjesto s tisućama institucija među kojima se odgovornost neprestano raspršuje.
Na tome će mjestu većina čitatelja s pravom osjetiti nelagodu. I treba je osjetiti. Takva vizija ima malo zajedničkoga s europskom ustavnom tradicijom. Ona odbacuje jedno od temeljnih načela moderne politike: da je vlast legitimna samo ako proizlazi iz pristanka građana.
Pa ipak, bilo bi pogrešno Yarvina jednostavno otpisati kao još jednoga internetskog ekscentrika. Povijest političkih ideja pokazuje da utjecajne teorije rijetko pobjeđuju zato što nude najbolje odgovore. Njihova snaga najčešće leži u tome što precizno formuliraju pitanje na koje vladajući poredak više nema uvjerljiv odgovor. A pitanje koje Yarvin postavlja neugodno je upravo zbog svoje jednostavnosti. Ako građani doista upravljaju državom, zašto se toliko toga ne mijenja kada se promijeni vlast?
Je li demokracija proizvod povijesnog trenutka?
Ovdje vrijedi zastati i postaviti pitanje koje se rijetko postavlja. Što ako je cijela rasprava o Yarvinu pogrešno postavljena? Što ako on uopće nije važan zbog svojih političkih prijedloga, nego zato što nas prisiljava da preispitamo jednu mnogo dublju pretpostavku – onu da je liberalna demokracija prirodni oblik političke organizacije?
O demokraciji danas govorimo gotovo onako kako su srednjovjekovni teolozi govorili o prirodnom poretku svijeta. Kao da je oduvijek postojala i kao da će zauvijek postojati. Povijest, međutim, govori nešto sasvim drugo. Demokracija u današnjem smislu riječi iznimno je mlad politički poredak. Opće pravo glasa, masovne političke stranke, profesionalni parlamenti, ustavni sudovi, neovisne središnje banke i razvijena socijalna država proizvodi su posljednjih stotinjak godina. Veći dio ljudske povijesti protekao je bez ičega što bismo danas nazvali liberalnom demokracijom. Promatrana u mjerilu cjelokupne povijesti civilizacije, ona nije pravilo, nego iznimka.
To, naravno, ne znači da je loša. Ali znači da nije nužno prirodna. Možda smo upravo tu načinili najveću intelektualnu pogrešku. Nakon pada Sovjetskoga Saveza demokraciju smo prestali promatrati kao jedan od mogućih političkih sustava i počeli je promatrati kao konačnu točku političkog razvoja. Kao da je povijest napokon pronašla savršeni institucionalni oblik. Upravo je ta pretpostavka omogućila Fukuyaminoj tezi o kraju povijesti da preraste okvire akademske rasprave i postane svojevrsna civilizacijska samouvjerenost Zapada. Ali što ako je Fukuyama imao pravo samo zato što je opisivao jedan povijesni trenutak, a ne zakon povijesti? Jer liberalna demokracija nije nastala u praznom prostoru. Nastala je u vrlo određenim povijesnim okolnostima: u svijetu nacionalnih država, industrijske proizvodnje, razmjerno homogenih društava i sporih komunikacija; u vremenu novina koje su izlazile jednom dnevno, televizije s nekoliko programa i gospodarstva u kojem je kapital bio znatno manje pokretljiv nego danas. U takvom je svijetu bilo razumno očekivati da će građani, okupljeni unutar jedne političke zajednice, moći birati vlast koja doista upravlja njihovom zajednicom. Ali što ako su nestali upravo oni uvjeti koji su demokraciju učinili mogućom?
To nije pitanje koje postavlja samo Yarvin. Na različite ga načine postavljaju autori koji se ni u čemu drugome ne slažu. Jedni upozoravaju da je globalizacija oslabila nacionalne države. Drugi tvrde da je digitalna revolucija razbila jedinstveni javni prostor na tisuće paralelnih informacijskih svjetova. Treći smatraju da umjetna inteligencija i algoritamsko upravljanje stvaraju oblike moći koje klasične političke institucije više ne razumiju. Četvrti upozoravaju da je financijski kapital postao toliko mobilan da demokratske vlade sve teže provode politike za koje su izabrane. Zajedničko im je samo jedno. Svi, svjesno ili nesvjesno, postavljaju isto pitanje: Nije li liberalna demokracija bila politički odgovor na svijet koji više ne postoji? Ako je to pitanje legitimno, tada se rasprava više ne vodi između demokracije i monarhije, između ljevice i desnice ili između republikanaca i demokrata. Vodi se između dviju vizija povijesti. Prva vjeruje da je liberalna demokracija konačni oblik političke organizacije. Druga da je bila izvanredno uspješno, ali povijesno ograničeno rješenje za jedan vrlo određeni tip društva. To je rasprava koja daleko nadilazi Curtisa Yarvina. I upravo je zato toliko važna.
Što ako problem nije u demokraciji, nego u državi?
Postoji još jedna mogućnost o kojoj se govori znatno rjeđe. Možda se ne raspada demokracija. Možda se raspada država kakvu poznajemo posljednja dva stoljeća.
Moderna liberalna demokracija nastala je kao politički oblik nacionalne države. Građani su birali predstavnike koji su odlučivali o porezima, zakonima, sigurnosti, obrazovanju, granicama i gospodarstvu. Postojala je jasna pretpostavka: politička zajednica i prostor na kojem se donose odluke u velikoj su se mjeri podudarali.
Danas se ta podudarnost postupno gubi. Kapital se kreće brže od zakona. Digitalne platforme djeluju izvan nacionalnih jurisdikcija. Informacijski prostor više ne poznaje granice, a tehnološke kompanije raspolažu količinama podataka kakve su nekada bile dostupne samo državama. Istodobno, međunarodni ugovori, nadnacionalne institucije i globalna tržišta sve snažnije određuju prostor u kojem nacionalne vlade uopće mogu djelovati. Građani, međutim, i dalje izlaze na izbore kao da se ništa nije promijenilo. Glasuju za vlade od kojih očekuju rješenja, iako mnoge poluge moći više nisu u njihovim rukama. Upravo tu nastaje paradoks koji obilježava suvremene demokracije. Što su očekivanja birača veća, to je stvarna sposobnost političkih elita da ih ispune manja. Posljedica nije samo razočaranje pojedinom vladom, nego postupno slabljenje povjerenja u sam demokratski proces.
Zato nije slučajno što se posljednjih godina gotovo posvuda pojavljuje isti politički obrazac. Vlade se mijenjaju sve češće, političke stranke postaju sve nestabilnije, a birači sve skloniji kandidatima koji obećavaju radikalan prekid s postojećim poretkom. Ono što se nekada smatralo političkom iznimkom postaje gotovo pravilo. To se često tumači kao uspon populizma. No možda je populizam prije simptom nego uzrok. Kada građani steknu dojam da izbori više ne proizvode stvarne promjene, počinju tražiti političare koji obećavaju da će razbiti sustav, a ne samo njime upravljati. Što je veći osjećaj političke nemoći, to je veća privlačnost onih koji obećavaju odlučnost, brzinu i učinkovitost. U tom smislu populizam nije negacija demokracije, nego izraz dubokog razočaranja načinom na koji ona funkcionira. To ne znači da su populistički odgovori nužno dobri. Naprotiv, često su pojednostavljeni, proturječni ili neprovedivi. Ali njihova popularnost otkriva da značajan broj građana vjeruje kako postojeći institucionalni okvir više ne odgovara stvarnosti u kojoj žive.
Upravo zato Yarvinova kritika, koliko god bila radikalna, ne može biti odbačena pukim moralnim zgražanjem. Njezina privlačnost ne proizlazi iz privlačnosti ponuđenog rješenja, nego iz osjećaja da je dijagnoza barem djelomično točna. A svaka politička teorija koja uspije uvjerljivo opisati iskustvo velikog broja ljudi, čak i kada nudi pogrešne zaključke, prije ili kasnije počinje utjecati na političku stvarnost. Možda je upravo to razlog zbog kojeg rasprava o demokraciji više nije akademska vježba. Ona postaje rasprava o tome mogu li institucije nastale u 19. i 20. stoljeću odgovoriti na izazove svijeta koji se mijenja brže nego ikada prije.
Zašto upravo sada?
Ideje same po sebi rijetko mijenjaju povijest. One postaju politički važne tek onda kada se susretnu s promijenjenim okolnostima. Stoljećima mogu ostati tek intelektualna zanimljivost, a zatim se, gotovo preko noći, pretvoriti u okvir kroz koji čitave elite počinju promatrati svijet. To se danas događa s raspravom o demokraciji. Yarvin nije postao utjecajan zato što je odjednom napisao neoborivu političku teoriju. Njegovi su tekstovi godinama bili dostupni svakome tko ih je želio čitati. Promijenilo se nešto drugo. Promijenio se svijet u kojem se čitaju. Posljednjih petnaestak godina zapadne demokracije prolaze kroz niz kriza koje se više ne mogu promatrati kao izolirani događaji. Financijska kriza 2008., migrantski val, Brexit, pandemija, rat u Ukrajini, inflacija, rast javnog duga, tehnološka revolucija i ubrzana geopolitička fragmentacija postupno su nagrizali vjeru da postojeće institucije mogu jednako uspješno upravljati novom stvarnošću kao što su upravljale starom. To ne znači da su demokracije propale. Ali znači da su izgubile dio samouvjerenosti. Upravo zato danas sve više ljudi postavlja pitanja koja su se donedavno činila nezamislivima. Ne zato što su postali protivnici demokracije, nego zato što više nisu sigurni da institucije nastale u dvadeseteom mogu odgovoriti na probleme 21. stoljeća.
Taj osjećaj nije ograničen na jednu političku opciju. Dijele ga i lijevi i desni, i liberali i konzervativci, premda iz njega izvode posve različite zaključke. Jedni traže snažniju državu, drugi više tržišta, treći decentralizaciju, četvrti tehnokraciju. No zajedničko im je polazište: uvjerenje da postojeći model upravljanja proizvodi sve više blokada, a sve manje odluka. Zato bi bilo pogrešno cijelu raspravu svesti na pitanje je li Yarvin u pravu ili nije. Mnogo je važnije razumjeti zašto njegove ideje danas nalaze publiku kakvu prije deset godina nisu imale. Povijest političkih ideja pokazuje da teorije postaju utjecajne onda kada uspiju izraziti iskustvo koje velik broj ljudi već intuitivno dijeli. One ne stvaraju krizu. One joj daju jezik. Upravo se to događa i danas. Sve veći broj građana ima osjećaj da demokratske institucije formalno funkcioniraju, ali da njihov stvarni doseg postupno slabi. Izbori se održavaju, parlamenti zasjedaju, vlade se smjenjuju, sudovi donose presude, a ipak ostaje dojam da se najvažnije odluke donose izvan dosega demokratske politike.
Taj osjećaj ne treba automatski prihvatiti kao činjenicu. Ali bilo bi jednako pogrešno odbaciti ga kao puku iluziju. U politici percepcija često proizvodi posljedice jednako snažne kao i stvarnost. Ako dovoljno velik broj građana povjeruje da izbori više ne mijenjaju bitne stvari, tada se mijenja i njihov odnos prema samom demokratskom poretku. Upravo zato današnja rasprava nije prije svega rasprava o Curtisu Yarvinu. Ona je rasprava o tome ulaze li zapadne demokracije u razdoblje u kojem će morati iznova dokazivati vlastitu učinkovitost, a ne samo svoju moralnu legitimnost. To je mnogo ozbiljniji izazov od bilo koje pojedinačne političke krize.
Učinkovitost nije isto što i legitimnost
No upravo ovdje Yarvinova analiza, po mom sudu, postaje najmanje uvjerljiva. Njegova je dijagnoza često pronicljiva. Demokratske države doista proizvode goleme administrativne aparate koji nadživljavaju smjene vlasti. Birokracija razvija vlastitu logiku, vlastite interese i vlastitu institucionalnu memoriju. Sudovi, regulatorna tijela, središnje banke i međunarodne organizacije raspolažu znatnom autonomijom koju birači ne mogu neposredno kontrolirati. Tko god ozbiljno promatra suvremenu politiku teško može tvrditi da se sva vlast i dalje koncentrira u parlamentima. Ali iz toga ne proizlazi nužno Yarvinov zaključak. Iz činjenice da demokracija nije savršena ne slijedi da je autokracija bolja.
Kao što iz činjenice da je tržište nesavršeno ne proizlazi da planska ekonomija učinkovitije raspoređuje resurse. To je staro pravilo političke filozofije. Kritika postojećega sustava još nije dokaz da predložena alternativa može proizvesti bolje rezultate. Yarvin državu promatra gotovo kao tehnološki proizvod. Kao da je riječ o softveru kojemu treba napisati učinkovitiji operativni sustav. Ako demokracija proizvodi spore odluke, zamijenimo je hijerarhijom. Ako odgovornost nestaje u mreži institucija, koncentrirajmo je u jednome centru. Ako korporacija može imati izvršnog direktora koji odgovara vlasnicima, zašto država ne bi mogla funkcionirati na isti način? Privlačnost takvoga razmišljanja nije teško razumjeti. Posebno ljudima koji dolaze iz tehnološkoga svijeta, gdje se problemi rješavaju jasnom hijerarhijom, kratkim lancima odlučivanja i mjerljivim rezultatima.
Silicijska dolina nije izumila Yarvina, ali nije slučajno što upravo ondje njegove ideje nailaze na pozornost. Ljudi naviknuti da mala skupina inženjera u nekoliko mjeseci promijeni način na koji milijarde ljudi komuniciraju teško prihvaćaju političke sustave kojima su i za razmjerno skromne reforme potrebne godine. Ali država nije tehnološka kompanija. Kompanija ima jednoga vlasnika i jedan temeljni cilj: stvaranje vrijednosti za svoje vlasnike. Država nema ni jednoga vlasnika ni jedan cilj. Ona istodobno mora štititi sigurnost i slobodu, gospodarski rast i socijalnu koheziju, prava pojedinca i interese zajednice, sadašnje birače i buduće generacije. Upravo zato demokratski proces često djeluje spor, neodlučan, pa i frustrirajući.
Nije spor zato što je pogrešno projektiran. Često je spor zato što pokušava pomiriti interese koji se ne mogu u potpunosti pomiriti. Drugim riječima, demokracija nije nastala kao najbrži način odlučivanja. Nastala je kao najmanje opasan način odlučivanja. To je razlika koju suvremena fascinacija učinkovitošću prečesto zaboravlja. Povijest poznaje mnoštvo iznimno učinkovitih režima. Napoleonova Francuska bila je učinkovitija od mnogih tadašnjih parlamentarnih sustava. Pruska birokracija bila je učinkovitija od gotovo svih svojih suvremenika. Sovjetski Savez bio je sposoban u nekoliko godina premjestiti milijune ljudi, izgraditi golemu industriju i mobilizirati društvo za rat. Problem nije bio u njihovoj sposobnosti donošenja odluka. Problem je bio u tome što gotovo ništa nije ograničavalo pogrešne odluke.
Demokracija je upravo zato prihvatila ono što se tehnokratu često čini kao slabost: sporost, podjelu vlasti, međusobne blokade institucija i beskrajne procedure. Sve to povećava troškove odlučivanja. Ali istodobno smanjuje mogućnost da jedna pogrešna odluka preraste u katastrofu za cijelo društvo. Možda je upravo tu najdublja razlika između političke i tehnološke racionalnosti. Inženjer nastoji projektirati sustav koji proizvodi optimalno rješenje. Politička filozofija mnogo je skromnija. Ona često traži sustav koji sprječava najgore moguće rješenje. To nije isto. I upravo zato pitanje našega vremena možda nije treba li demokraciju zamijeniti učinkovitijim modelom. Pitanje je mnogo zahtjevnije: kako demokraciju učiniti dovoljno učinkovitom da može upravljati svijetom koji se ubrzava, a da pritom ne izgubi upravo ono zbog čega je nastala – sposobnost ograničavanja moći.
Tko danas uopće vlada?
Možda je najveća ironija našega vremena to što se još prepiremo oko pitanja koja pripadaju 19. stoljeću. Raspravljamo o odnosu države i tržišta, javnog i privatnog, ljevice i desnice, kao da su to i dalje glavne osi političkog sukoba. A možda više nisu. Jer prije nego što odgovorimo vlada li demokracija ili oligarhija, morali bismo odgovoriti na jedno prethodno pitanje: tko je danas uopće sposoban vladati?
U klasičnoj političkoj filozofiji odgovor je bio razmjerno jednostavan. Postojao je jasno određen centar odlučivanja. Kralj. Parlament. Vlada. Politbiro. Svaki oblik vlasti pretpostavljao je mjesto na kojem se donose konačne odluke. Moderna država izgrađena je upravo na toj pretpostavci. Zato razlikujemo izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast. Zato znamo gdje se nalaze ministarstva, parlamenti i predsjedničke palače. Moć je imala adresu. Danas više nije sigurno da je tako.
Tko je odlučio da će umjetna inteligencija postati sastavni dio svakodnevnoga života? Nijedan parlament nije o tome glasovao. Tko je odlučio da će nekoliko digitalnih platformi oblikovati način na koji više od polovice čovječanstva komunicira, kupuje, traži informacije ili stvara politička uvjerenja? Nije održan referendum. Tko određuje standarde prema kojima će se razvijati buduće tehnologije, financijski sustavi ili digitalna infrastruktura? Odgovor se više ne može svesti na jednu vladu ili jednu državu. Moć se nije samo premjestila. Ona se raspršila. To je možda najvažnija politička promjena našega vremena. Više ne živimo u svijetu u kojem postoji jedan suveren kojega možemo smijeniti ili poraziti. Živimo u svijetu u kojem se moć raspoređuje između država, tržišta, međunarodnih organizacija, tehnoloških kompanija, financijskih mreža, regulatora, algoritama i infrastrukture. Nitko od njih pojedinačno nije svemoćan. Ali zajedno proizvode učinke koje nijedna demokratski izabrana vlada više ne može u cijelosti kontrolirati.
U tom smislu Yarvin možda postavlja pogrešno pitanje. On se pita treba li demokraciju zamijeniti učinkovitijim oblikom vlasti. Ali što ako više ne postoji jedinstvena vlast koju je moguće zamijeniti? Što ako je politička filozofija 20. stoljeća ostala zarobljena u svijetu hijerarhija, dok je 21. stoljeće izgradilo svijet mreža? Ako je to točno, tada rasprava između liberalnih demokrata i Yarvinovih pristaša poprima gotovo paradoksalno obilježje. Obje strane polaze od iste pretpostavke: da postoji središte moći. Jedni ga žele legitimirati izborima, drugi koncentrirati u rukama sposobne elite. Ali što ako je upravo ta pretpostavka zastarjela? Možda više ne živimo u vremenu u kojem je temeljno pitanje tko vlada. Možda je temeljno pitanje kako upravljati svijetom u kojem nitko više ne vlada sam.
I upravo zato Curtis Yarvin nije važan zato što će njegova vizija jednoga dana biti ostvarena. Vjerojatno neće. Važan je zato što označava kraj jedne intelektualne izvjesnosti. On pripada prvoj generaciji autora koja se usudila javno postaviti pitanje koje je nakon 1989. gotovo postalo nedopušteno: nije više sigurno da je liberalna demokracija konačni politički oblik Zapada. A kada se jednom počne sumnjati u konačnost nekoga političkog poretka, povijest ponovno počinje teći.
Možda najveća opasnost za liberalnu demokraciju nije došla izvana. Možda je proizašla iz njezina vlastitog uspjeha. Gotovo pola stoljeća liberalna demokracija nije imala ozbiljnoga ideološkog protivnika. Fašizam je vojno poražen. Komunizam se gospodarski urušio. Autoritarni režimi opstajali su na rubovima međunarodnoga poretka, ali više nisu nudili univerzalnu političku ideju koja bi mogla privući razvijeni Zapad. Demokracija je prvi put u svojoj povijesti ostala bez ozbiljne konkurencije. Upravo je tada počela vjerovati da više nije jedna od mogućnosti političke organizacije, nego prirodno stanje politike. To je možda bila njezina najveća pogreška. Svaki politički poredak koji sebe prestane doživljavati kao povijesnu tvorevinu i počne vjerovati da je konačan prije ili poslije izgubi sposobnost prilagodbe. Prestane ozbiljno shvaćati kritiku, jer je više ne doživljava kao upozorenje, nego kao devijaciju. Umjesto da odgovara na prigovore, počinje ih moralizirati. Protivnike više ne pobija argumentima, nego ih proglašava nerazumnima, opasnima ili nazadnima.
Time se ne štiti demokracija. Time se slabi njezina intelektualna otpornost. Svaki veliki politički poredak opstajao je upravo zato što je bio sposoban odgovoriti na izazove svojega vremena. Liberalna demokracija bila je uspješna jer je tijekom 20. stoljeća neprestano mijenjala vlastite institucije. Prihvatila je opće pravo glasa, izgradila socijalnu državu, razvila neovisno pravosuđe, ustavne sudove i međunarodne sustave zaštite ljudskih prava. Nije opstala zato što se nije mijenjala, nego upravo zato što se mijenjala. Zato današnja rasprava ne bi smjela biti rasprava između branitelja i protivnika demokracije. Pravo je pitanje može li se demokracija ponovno pokazati jednako sposobnom za institucionalnu obnovu kao što je bila u prošlom stoljeću. To znači prihvatiti jednu neugodnu činjenicu. Možda kritičari poput Yarvina nisu važni zato što nude bolji model političkog poretka. Možda su važni zato što upozoravaju na pitanja koja liberalna demokracija predugo nije željela ozbiljno postaviti sama sebi.
Povijest političkih ideja puna je autora čiji su odgovori bili pogrešni, ali su pitanja koja su otvorili bila presudna. Marx nije točno predvidio razvoj kapitalizma, ali je trajno promijenio način na koji razumijemo odnos ekonomije i politike. Nietzsche nije napisao nacrt budućega društva, ali je otvorio pitanja koja su obilježila filozofiju 20. stoljeća. Carl Schmitt nije ponudio prihvatljiv model ustavne države, ali je postavio probleme koje ni njegovi protivnici nisu mogli ignorirati. Možda će se jednoga dana isto govoriti i za Yarvina. Ne zato što će njegova rješenja pobijediti. Nego zato što je među prvima jasno formulirao pitanje koje je liberalna demokracija predugo smatrala nepotrebnim: jesu li se promijenili uvjeti pod kojima je ona nastala? Ako odgovor glasi da nisu, tada će se sadašnja kriza pokazati prolaznom epizodom. Ali ako jesu, tada će se demokracija morati mijenjati jednako duboko kao što se nekoć mijenjala moderna država kada je zamijenila feudalni svijet.
Povijest nije okrutna prema institucijama koje griješe. Okrutna je prema institucijama koje vjeruju da više nemaju razloga mijenjati se.
