Moramo biti iskreni, Hrvatska s ministrima zdravstva nije baš imala sreće. Koliko je u pitanju svjesna odluka raznih šefova Vlade od početka samostalnosti do danas ili jednostavno loša karma teško je procijeniti nakon 30 godina, ali naš prijatelj Vili Beroš samo je jedno od razočaranja u proteklom razdoblju.

A čini se i malo većim razočaranjem od ostalih samo zato što smo zaneseni borbom protiv koronavirusa dopustili na proljeće 2020. stvaranje heroja od ljudi koje se u tom trenutku još nisu dokazali.

Naime, problem našeg zdravstva neće riješiti Vili Beroš, što je sada potpuno jasno, ali moramo biti pošteni pa priznati da problem našeg zdravstva nisu riješili niti svi oni prije njega.

Politička volja za pokretanjem onoga što svi sada već nazivamo običnom floskulom, a zove se reforme, nikad nije niti postojala.

Hoće li se u sustavu teškom 20-ak milijardi kuna napokon pojaviti netko tko ga je u stanju dovesti u red i tko će naravno imati političku podršku svih aktera koji mu trebaju gotovo je nemoguće procijeniti, a oni malo stariji kratko i jasno bi odgovorili – ne.

Uništena primarna zaštita

I gdje to onda stavlja građane Hrvatske, za koje se ovih dana dok traje prepirka između veledrogerija i Vlade, opetovano ponavlja kako, na razini Europske unije, u zdravstvo prosječno ulažu svega 861 euro, dok je prosjek Unije oko 3000 eura po stanovniku?

U tome općem licemjerju oni koji prozivaju građane i njihova ulaganja naravno ne spominju što oni koji ulažu 3000 ili 2000 eura u Uniji dobivaju za svoj novac, a što građani Hrvatske za svoj, kao i činjenicu da Vlada za dug veledrogerijama plaća kamate, što njihove počeke čini izrazito potentnima ako će jednog dana sve biti isplaćeno.

Naime, čuvanje novca u dugu bolnica je isplativije od čuvanja u fondovima ili bankama, te iako stvari nisu tako jednostavne samo ta mala crtica ukazuje na velike apsurde našeg zdravstvenog sustava koji bi upravo naš prijatelj Vili trebao dovesti u red, a ako je suditi po situaciji s cijepljenjem sasvim je jasno da on to neće uraditi.

Ne zato što ima ili nema kapaciteta za to, ili zato što je posebno sposoban ili nesposoban, već zbog toga što problem našeg zdravstva nije u tome, barem ne dubinski – problem našeg zdravstva počiva na primarnoj zaštiti te onda polako raste do samih vrhova upravljanja.

Svako tko je izdvojio oko 800 eura godišnje i susreo se s primarnom zdravstvenom zaštitom dobro zna koliko se puta, ako je bio u mogućnosti, okrenuo privatnim liječnicima i potrošio još dodatnih eura u primarnu zaštitu.

Upravo ta primarna zaštita koja je u neka druga vremena, prije stvaranja ugovornih praksi, u primarnom zdravstvu funkcionirala savršeno, uništena je davno prije Vilija Beroša te je prelila dio dijagnostike na bolnice koje su taj teret platile novcem poreznih obveznika.

Jer čemu služe glavarine koje svi doktori obiteljske medicine dobivaju po pacijentu ako nakon toga pacijenti sve pretrage obavljaju po bolnicama, često na hitnoj medicini ne bi li sve dobili na jednom mjestu brzo i učinkovito?

Bez političke volje za reforme

To je prava Kvaka 22. Ta izlizana riječ reforma ne mora, niti treba početi od bolničkih sustava već od malih domova zdravlja, laboratorija po udaljenim mjestima, koji uz svu tehniku na kraju nemaju educiranog kadra, ili na otocima gdje često, kao i u Lici ili na Banovini, liječnika nema.

Korona i veledrogerije usmjerili su naš fokus na bolničko liječenje, a postupanje nekih djelatnika Hrvatskog zavoda za zdravstvo na liječnike obiteljske medicine, ali u oba slučaj na krivi način.

S jedne strane, korona je ukazala na kapacitet naših bolnica, nedostatak educiranog kadra, manjak kreveta, a veledrogerije na dugove. Likovi iz HZZO-a ponizli su liječnike obiteljske medicine, a korona ih dodatno stavila u neizdrživi položaj.

I sad će pasti Vili Beroš, kao i mnogi prije njega. Ali neće netko zbog toga malo pogledati javne nabave, od lijekova, preko uređaja sve do hrane za bolnice. Neće netko pogledati kako i koliko učinkovito radi sustav u koji svi građani iz svog rada plaćaju 800 eura godišnje, a na običnu operaciju mrene čekaju po tri do šest mjeseci.

Došlo je vrijeme, koliko god to bilo nepopularno, da na čelo resora u kojem se okreću tolika sredstva sjedne neki menadžer, odnosno financijaš, umjesto liječnika, jer problem u neučinkovitosti sustava je prvenstveno upravljačko-financijske prirode, a ne medicinske stručnosti.

I da, sve bi se to moglo. I da, cijena bi bila visoka, ali konačni rezultat osigurao bi stabilan sustav za vremena koja dolaze. Ali kao i svaki put kada izgovorimo tu otrcanu frazu – reforme, sve pada ne na pojedincu, ne na stručnosti, ne na financijama, već na puno banalnijoj stvari. Na političkoj volji.