Najnoviji pokušaj američkog predsjednika Donalda Trumpa da ponovno uspostavi kontakt sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong-unom zategnuo je odnose s Južnom Korejom i produbio sve veće uvjerenje u Aziji da su Sjedinjene Države nepredvidljiv saveznik. Ograničavanjem zajedničkih vojnih vježbi s Južnom Korejom, Trump je riskirao stvaranje veće nestabilnosti u nestabilnoj regiji. Čak ni kineski predsjednik Xi Jinping neće blagonaklono gledati na ovaj potez, jer je gotovo izvjesno da će Kim u Trumpovu uzmaku vidjeti vjetar u leđa za jačanje vlastite neovisnosti o Pekingu.

Kao i u slučaju aktualnog rata s Iranom, čini se da je Trumpova administracija povukla poteze bez potpunog sagledavanja mogućih posljedica. Čak i više od nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, Sjeverna Koreja utjelovljuje onu poznatu Churchillovu krilaticu o “zagonetki umotanoj u misterij unutar enigme”. To zapravo znači da politika vođena pukim dojmom i impulsom u odnosima s Pjongjangom rijetko kada, ako ikada, može uroditi plodom.

Umjesto toga, Trumpova bi administracija trebala iskoristiti napore koji bacaju novo svjetlo na društvo koje se općenito smatra najzatvorenijim na svijetu. Prateći kako je iskrivljeno tumačenje kršćanstva pomoglo u oblikovanju sjevernokorejske komunističke dinastije, nova knjiga Jonathana Chenga, Korean Messiah: Kim Il Sung and the Christian Roots of North Korea’s Personality Cult, (Korejski mesija: Kim Il Sung i kršćanski korijeni kulta ličnosti u Sjevernoj Koreji), predstavlja neprocjenjiv doprinos literaturi o ovoj temi.

Doktrina i ikonografija

U središtu Chengovog narativa izvanredna je priča o tome kako je utemeljitelj Sjeverne Koreje, Kim Il-sung, iskoristio svoj kršćanski odgoj za izgradnju i učvršćivanje kulta ličnosti koji traje već osam desetljeća. Prisvajanjem vjerskih struktura, doktrina i ikonografije, postavio je temelje nasljednog komunističkog režima kojim danas vlada njegov unuk, Kim Jong-un.

Znanstvenici već dugo primjećuju da službena ideologija Sjeverne Koreje, kimilsungizam i “Juche” (samodostatnost ili autarkija), u nekim aspektima funkcionira poput vjere. Chengov je doprinos u tome što vjersku dimenziju režima smješta u znatno širi povijesni i geopolitički kontekst. On prati sile koje su stoljećima oblikovale Korejski poluotok – od imperijalnih rivalstava s kraja 19. stoljeća i japanske kolonijalne vladavine, preko oslobođenja 1945., podjele na Sjever i Jug i Hladnog rata, pa sve do velike gladi 1990-ih. Kroz cijelu se tu širu priču provlači središnja tema knjige: složeno ispreplitanje političke moći i kršćanstva koje je iznjedrilo kult ličnosti Kim Il-sunga.

Oslanjanje na arhivsku dokumentaciju, pisma, fotografije, dnevnike i biografije – od kojih su mnogi dosad bili nepoznati ili nedostupni – omogućuje Chengu da rekonstruira uloge brojnih aktera koji su oblikovali burnu modernu povijest Koreje. Uspoređujući službene verzije sa širokim rasponom neovisnih izvora, autor uspijeva stvoriti povijesni narativ koji je istovremeno znanstveno rigorozan i iznimno plastično prikazan.

Njegov upečatljiv prikaz transformacije Pjongjanga izvrsno ocrtava paradoks režima koji je brutalno ugušio organiziranu religiju, dok je istovremeno zahtijevao gotovo vjersku odanost vladajućoj obitelji. Nekada nazivan “Jeruzalemom Istoka”, sjevernokorejski je glavni grad postao epicentar obogotvorenja obitelji Kim – upravo onog oblika idolopoklonstva koje kršćanstvo izričito zabranjuje.

Kemijska industrija

‘Europa bez kemijske industrije postaje ovisna i ranjiva’

Izgradnja mreža autocesta

Hrvatska na europskoj prometnoj karti: autoceste kao temelj logistike i trgovine 

Cheng korijene preporoda kršćanstva u Koreji prati do Samuela Moffetta, američkog misionara iz Madisona u Indiani, koji je stigao u Pjongjang 1893. godine i pomogao u širenju vjere diljem poluotoka unatoč brojnim preprekama.

Kršćanstvo je zadobilo nove obraćenike nakon što je Koreja uvučena u Kinesko-japanski i Rusko-japanski rat te je 1905. godine izgubila kontrolu nad svojom vanjskom politikom u korist Japana. Usred razorne stvarnosti zemlje koja se raspada, mnogi su Korejci položili nade u njima dotad nepoznatu zapadnu religiju. U siječnju 1907. godine, Pjongjang je postao središte iznimnog kršćanskog preporoda, jednog od najvećih u povijesti Azije. Pokret se ubrzo proširio cijelim poluotokom i izvan njega, dosegnuvši iseljeničke zajednice u Mandžuriji.

Korejski mesija potom se fokusira na samog Kim Il-sunga. Njegov otac, Kim Hyong-jik, pohađao je misionarsku školu i bio je jako religiozan. Pod utjecajem misionara poput Moffetta i Williama Bairda, isprva je želio postati pastor. Kimova majka, Kang Pan-sok, bila je još pobožnija, dok je njezin otac, Kang Ton-uk, bio crkveni vođa i osnivač jedne misionarske škole.

Međutim, pod japanskom kolonijalnom vlašću, kršćanski misionari uglavnom su se držali politike japanskog generalnog guvernera prema kojoj su se crkve morale kloniti politike i ograničiti isključivo na vjerska pitanja. To je izazivalo sve veće nezadovoljstvo i otuđenje među korejskim nacionalistima koji su težili neovisnosti.

Borba za korejsko samoodređenje dobila je snažan vjetar u leđa 8. siječnja 1918. godine, kada je američki predsjednik Woodrow Wilson predstavio Kongresu svoj program “Četrnaest točaka” za okončanje Prvog svjetskog rata. U petoj točki Wilson je istaknuo da pri rješavanju kolonijalnih sporova “interesi lokalnog stanovništva moraju imati jednaku težinu” kao i interesi imperijalnih sila.

Međutim, nade nacionalista ubrzo su pokopane. To je dio njih okrenulo prema socijalizmu, baš kao što su ranije učinili radikali u Kini i Vijetnamu. Brutalno gušenje nenasilnog Pokreta 1. ožujka 1919. godine dodatno je oslabilo utjecaj umjerene kršćanske struje unutar korejskog nacionalnog pokreta.

Kim Il-sung stasao je usred ovog radikalnog previranja. Prema njegovim memoarima, osnovao je Savez za rušenje imperijalizma u dobi od 14 godina dok je pohađao akademiju Huacheng. Sjevernokorejska historiografija kasnije će tu organizaciju prikazivati kao preteču Radničke partije Koreje.

Glavna prekretnica nastupila je u veljači 1931. godine smrću velečasnog Son Chong-doa – kršćanskog gradualista i prijatelja Kimova oca koji je imao veliki utjecaj na mladog Kima. Ubrzo nakon toga, Kim se počeo priklanjati socijalizmu, s naglaskom na moć masa, umjesto gradualističkom prosvjetiteljskom pokretu povezanom s aktivistom An Chang-hoom – i oslanjanju na potporu SAD-a koju je zagovarao budući južnokorejski predsjednik Rhee Syngman.

Krajem 1940. godine, Kim je prešao rijeku Amur i ušao na teritorij Sovjetskog Saveza, gdje je kasnije preuzeo dužnost kapetana u 88. brigadi sovjetske vojske, čime se čvrsto pozicionirao unutar sovjetske političke i vojne sfere. Za Koreju su to bile očajničke godine. Japanska invazija na Kinu pretvorila je poluotok u bazu za vojnu opskrbu, dok su kolonijalne vlasti istovremeno pokušavale suzbiti kršćanstvo primoravajući Korejce na sudjelovanje u obredima u šintoističkim svetištima.

Rođenje kulta ličnosti

Velik dio druge polovice knjige Korejski mesija (Korean Messiah) bavi se sovjetskom okupacijom Sjeverne Koreje, razdobljem u kojem je posijano sjeme kulta ličnosti Kima Il-sunga. Povijesna je ironija u tome što su Kim i njegovi sljedbenici sustavno progonili kršćanstvo, da bi potom nastalu duhovnu prazninu ispunili preoblikovanjem kršćanskog jezika i simbolike, stvorivši tako političku religiju usredotočenu na samog Kima.

Cheng uspoređuje brze i lukave manevre sovjetskog vođe Josifa Staljina u samoj završnici Drugog svjetskog rata s relativnom ravnodušnošću SAD-a prema poslijeratnoj sudbini Koreje. Sovjetski Savez je 8. kolovoza 1945. godine – samo dva dana nakon bacanja atomske bombe na Hirošimu – objavio rat Japanu i ubrzo poslao svoje snage na Korejski poluotok. Alarmirana brzinom sovjetskog napredovanja, Trumanova je administracija žurno predložila 38. paralelu kao privremenu liniju razgraničenja, što je Staljin prihvatio.

Savezničke su sile ubrzo otišle i korak dalje, dogovorivši da se zemlja stavi pod međunarodno skrbništvo na razdoblje do pet godina, umjesto da joj se odmah dodijeli neovisnost. Sama ideja nije bila nova. Na Teheranskoj konferenciji 1943. godine, američki predsjednik Franklin Roosevelt predložio je Staljinu da Koreja bude pod skrbništvom čak 40 godina, tvrdeći da Korejci još nisu sposobni za samoupravu. To je razdoblje naknadno skraćeno na Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih poslova, a Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Ujedinjeno Kraljevstvo službeno su objavili sporazum 27. prosinca 1945.

Korejci su prijedlog međunarodnog skrbništva iz 1945. doživjeli kao izdaju, nastavno na sporazum Taft-Katsura iz 1905. i Wilsonovo kršenje obećanja o samoodređenju 1919., što je potvrdilo strah da stranci kroje njihovu sudbinu. Taj je osjećaj kulminirao Korejskim ratom, čije je primirje iz 1953. privremenu 38. paralelu zamijenilo trajnom Vojnom demarkacijskom linijom između Sjeverne i Južne Koreje.

U Koreji je vijest o sporazumu izazvala žestoku borbu između pristaša i protivnika skrbništva. Velika većina korejskih političkih frakcija u početku se protivila tom planu, no nakon što je Staljin naredio komunistima na sjeveru da ga podrže, Kim Il-sung i njegovi saveznici brzo su se pokorili toj odluci.

Zanimljivo je da sovjetske vlasti koje su okupirale Sjevernu Koreju u početku uopće nisu namjeravale postaviti Kima za vođu. Njihov prvi izbor bio je Cho Man-sik, kršćanski nacionalist i gradualist koji je uživao golemu potporu naroda. No, kada se Cho nepokolebljivo odupro pritiscima Sovjeta i Kimovih pristaša da podrži plan o skrbništvu, Sovjeti su ga odbacili i svu svoju potporu usmjerili prema Kimu.

Kako bi učvrstili komunističku vlast, Kim i njegovi sovjetski pokrovitelji morali su pridobiti iznimno utjecajno kršćansko stanovništvo na sjeveru. Ključni saveznik u tom pothvatu bio je Kang Yang-uk, daljnji rođak s Kimove majčine strane koji mu je ujedno bio i vjeroučitelj.

Kang je osnovao Korejsku kršćansku federaciju kako bi pod kontrolu režima stavio kršćanske vođe sklone Kimu, kažnjavajući pritom sve koji su se odbili pridružiti. Agrarna reforma iz 1946. godine zadala je još jedan težak udarac crkvi i drugim središtima oporbe potkopavanjem njihovih ekonomskih temelja. Istovremeno, misionari su se sve češće nalazili na udaru optužbi da su agenti ili špijuni američkog imperijalizma. Kako su se progoni intenzivirali, više od milijun kršćana pobjeglo je na jug između 1945. i 1950. godine, što je presudno utjecalo na to da kršćanstvo postane moćna sila u Južnoj Koreji.

Budući da Kim nije imao čvrsto političko uporište, sovjetske su vlasti odlučile uljepšati njegovu ratnu prošlost. No, kult ličnosti sjevernokorejskog vođe dobio je sasvim novu dimenziju u veljači 1956. godine. Tada je Nikita Hruščov javno osudio Staljinov kult i pokrenuo proces destaljinizacije, što je duboko uznemirilo Kima. Već u kolovozu iste godine, domaći su ga suparnici pokušali svrgnuti s vlasti, ali bez uspjeha. Sjeverna Koreja je na taj pokušaj puča odgovorila dodatnim distanciranjem od Sovjetskog Saveza i Kine, istovremeno još agresivnije namećući Kimovo obogotvorenje. Prema analizi povjesničara Chenga, njegov je kult ličnosti već početkom 1960-ih nadmašio čak i Staljinov.

Od kulta do dinastije

Vjera u Kima, Velikog vođu, ubrzo je počela dominirati svakodnevnim životom u Sjevernoj Koreji. Građani su svakodnevno prolazili kroz tri do četiri sata ideološkog obrazovanja, uz redovite sesije “samokritike”. Baš kao što katolici ispovijedaju svoje grijehe pred Bogom, od Sjevernokorejaca se zahtijevalo da jednom tjedno pred svojim kolegama priznaju propuste u življenju prema Kimovim učenjima. Umjetnost i književnost također su preoblikovane kako bi se Kim stavio u središte ljudskih nada, snova i mašte, čime je njegov kult sustavno utkan u samo kulturno tkivo zemlje.

Istovremeno, režim je nastojao potpuno izolirati zemlju od ideja, ideologija i kulturnih utjecaja koji su osporavali Kimovu nadmoć. Pod Kangovim vodstvom, kršćanstvo – koje se smatralo ideološkim rivalom Kimova kulta ličnosti – iskorijenjeno je, dok su vanjski utjecaji sve više blokirani. Nakon posjeta Pjongjangu u listopadu 1964. godine, britanska ekonomistica Joan Robinson primijetila je da Kim ne djeluje “kao diktator, već kao spasitelj, Mesija.”

Nakon što je 1967. godine osujetio još jedan pokušaj puča, Kim je dodatno proširio svoj kult ličnosti učvrstivši svoju apsolutnu vlast. Režim je potom kodificirao svoj zahtjev za potpunom lojalnošću kroz “Deset načela za uspostavu monolitnog ideološkog sustava”, koja su imala prednost pred ustavom i običnim zakonima, a koje Cheng uspoređuje s biblijskih Deset zapovijedi. Kako je Kang Myung-do, prebjeg i pranećak Kanga Yang-uka, napisao u svojoj knjizi iz 2017. godine Sada mogu govoriti! (Now I Can Speak!), Kim Il-sung je “iskoristio duboko ukorijenjeno kršćansko podrijetlo svoje obitelji kako bi od sebe stvorio idola.”

Ubrzo se i sam proces deifikacije (obogotvorenja) proširio s Kima na njegovu obitelj, čime su postavljeni ideološki temelji za nasljednu dinastičku sukcesiju. Kimovi roditelji proglašeni su “svecima revolucije”, dok je njegova majka uzdignuta na status “Majke Koreje”, što je izravno zrcalilo ulogu Djevice Marije. Time je Sjeverna Koreja odbacila općeprihvaćeno stajalište unutar socijalističkog bloka – koje su dijelili i Staljin i Mao Ce-tung – prema kojem se političko vodstvo ne bi smjelo prenositi obiteljskom krvnom lozom.

© Project Syndicate, 2026.