Šezdesetih godina prošlog stoljeća CIA je pokušala ubiti Fidela Castra otrovnim cigarama, eksplozivnim školjkama i kontaminiranim ronilačkim odijelima, kao da će uklanjanje čovjeka na vrhu nekako ispraviti sve na Kubi.

Danas američki predsjednik Donald Trump pokušava nešto slično, ali manje ekstravagantnim metodama. To nije funkcioniralo tada, a neće ni sada. Bezizražajni je Miguel Díaz-Canel, sadašnji predsjednik Kube, nedavno priznao da režim pregovara s omraženim gringosima.

Nafta kontra turizma

Nije rekao ono što svi znaju: cilj pregovora sa Sjedinjenim Državama, koje vodi državni tajnik Marco Rubio, jest njegovo vlastito uklanjanje. Režim može ostati, ali Díaz-Canel mora otići. Nazovite to “teorijom izvlačenja Nicolása Madura” o političkim promjenama u Latinskoj Americi. Ali Kuba nije Venezuela. Ono što je “upalilo” u Caracasu u siječnju, kada su američke snage upale i otele predsjednika, neće proći u Havani.

U Caracasu je Trump pristao ostaviti siledžijski čavistički režim na vlasti, iznevjerivši demokratsku oporbu i uništivši nade u povratak demokracije, jer je postojalo nešto što je želio: nafta. Kuba nema naftu. Ima plaže, a možda Trump na njima želi izgraditi svoja odmarališta, vraćajući Kubu u njezine predrevolucionarne dane kada su mafijaši iz New Jerseyja vodili kockarnice na otoku. Ali, za razliku od nafte, zarada od turizma iziskuje vrijeme i naporan rad. Kako bi preživio, režim u Caracasu prvo je prodao Madura, a potom pristao izvršavati Trumpove naloge, pri čemu se novac od pošiljki venezuelanske nafte bez ikakvih pitanja uplaćivao na katarske bankovne račune pod kontrolom administracije.

To se vjerojatno neće ponoviti na Kubi. Ovdje dobro dođe politički uvid iz drugog dijela Latinske Amerike. Brazilci razlikuju “ideološke” od “fizioloških” političara. Unatoč svom hvalisanju o “socijalizmu 21. stoljeća”, čavistički kadrovi oduvijek su bili fiziološki – zainteresirani prvenstveno za korištenje moći kako bi napunili vlastite džepove.

U Havani nepravde i korupcije ima u izobilju: primjerice, svim novim luksuznim hotelima upravlja grupacija pod nazivom GAESA, koju kontrolira kubanska vojska. Ali Kubanska revolucija oduvijek je bila o puno više od same pohlepe. Revolucionarni žar pomaže objasniti zašto je Castrov režim opstao 67 godina, iako su desetljeća centralizirane kontrole, birokratske krutosti i neprijateljstva prema privatnom poduzetništvu dovela otok do bankrota.

Možda postoji kubanska Delcy Rodríguez, Madurova potpredsjednica koji ga je rado izdala, spremna zaboraviti revolucionarni žar i sklopiti dogovor s Trumpom. No takva se osoba još nije pojavila. U međuvremenu, lojalisti i dalje čvrsto drže kontrolu. Čovjek koji navodno vodi pregovore s SAD-om nije nitko drugi nego Raúl Guillermo Rodríguez Castro – na otoku poznatiji kao “Raulito” – unuk Raúla Castra.

izravan kontakt

Povratak sajmova mijenja pravila igre u industriji namještaja

Energetska samodostatnost

Zarađujte na vlastitoj energiji: Nova platforma osvaja tržište

Time dolazimo do glavnog razloga zašto uklanjanje Díaz-Canela neće puno promijeniti: taj čovjek nikada nije imao stvarnu moć. Díaz-Canel je predsjednik Kube od 2018., kada se Raúl, Fidelov mlađi brat, prividno povukao. No, prema većini izvještaja, Raúl, sada 94-godišnjak, i njegovi potomci i dalje donose ključne odluke.

Revolucionarni prevrati često svrgnu jednu oligarhiju da bi na kraju stvorili novu. Ali ova karipska izdaja ideala zasigurno nadmašuje sve ostale: nakon gotovo sedam desetljeća revolucije koja je trebala decentralizirati političku moć, Kubom de facto još uvijek upravlja jedna obitelj, čije je jedino nedavno postignuće to što nose prezime Castro.

Prikrivena demokratizacija

Ovo učvršćivanje dinastičke kontrole jedan je od razloga zašto malo tko u Latinskoj Americi roni suze nad trenutnom teškom situacijom na Kubi. The New York Times se pita je li Latinska Amerika “spremna napustiti Kubu”, ali to pitanje potpuno krivo prikazuje tu priču. Nekolicina ostarjelih revolucionara još se uvijek rado prisjeća Fidela u zelenoj uniformi kako žvače cigaru, ali mlađa generacija odavno je prestala smatrati Kubu zvijezdom vodiljom za promjene. Koliko se progresivnih mladih ljudi može diviti režimu koji ograničava pristup internetu?

Očito je da desničarske vlade u Argentini, Čileu, Ekvadoru ili Salvadoru ne žele imati nikakve veze s Kubom. No, trima najmnogoljudnijim zemljama Latinske Amerike – Brazilom, Meksikom i Kolumbijom – upravljaju ljevičari, i osim što ponavljaju fraze o samoodređenju, ne miču ni prstom da pomognu opstanku kubanskog režima. Strah od Trumpove odmazde nije jedini razlog. Privatno, latinoamerički ljevičari priznaju da režim koji uspijeva istovremeno ugnjetavati i osiromašiti vlastiti narod ne može trajati vječno.

Trump možda ne razumije tu poantu, ali Rubio, sin kubanskih emigranata, razumije. Kako kaže Quico Toro s Instituta Anthropocene, Rubio “kuži karipski komunizam i mrzi ga.” Najbolji scenarij za Kubu jest da Rubio promiče demokraciju dok Trump ne gleda. Taj scenarij nije posve nevjerojatan i volio bih da mogu povjerovati u njega.

No, ako je prikrivena demokratizacija ujedno i Rubiov plan za Venezuelu, čini se da on ne funkcionira. Prošlog tjedna, Rodríguez je zamijenio ministra obrane Vladimira Padrina, dugogodišnjeg Madurova saveznika, generalom Gustavom Gonzálezom, koji je nekada vodio SEBIN, zloglasnu venezuelansku obavještajnu agenciju. Njegova stručnost uključuje represiju i mučenje, a ne političku liberalizaciju.

U romanu Grahama Greenea Naš čovjek u Havani, iseljeni prodavač usisivača Jim Wormold postaje britanski špijun, ali kako nema pristup stvarnim obavještajnim podacima, crteže dijelova usisavača podvaljuje kao nacrte tajnog oružja. Kad se spletka razotkrije, čelnici britanske obavještajne službe, strahujući od sramote, dodjeljuju Wormoldu priznanja i otpremaju ga u udobnu mirovinu.

Možda će jednog dana i Rubio primiti priznanja za svoj trud. No Kubanci će vjerojatno dobiti samo lažna obećanja, a ne slobodu koju žele i zaslužuju.

© Project Syndicate 2026.