Kada je 30. lipnja završen prijenos vlasništva Istra cement d.o.o. s dosadašnjeg vlasnika njemačkog koncerna Heidelberg cement, Inversticijskom fondu Mid Europa partners (MEP) novi vlasnik objavio je da će promijeniti Nadzorni odbor, ali zadržati dosadašnju tročlanu Upravu pulske cementare. Kako je jedan od njih, Stevo Muidža, djelatnik u Cementari punih 37 godina, da su u tom razdoblju promijenjena tri vlasnika, a on sam od radnika inovatora dospio do visokog menadžerskog mjesta direktora financija na kojemu se nalazi punih trideset godina, zanimalo nas je u čemu leži tajna njegova uspjeha, tog samozatajnog, radišnog čovjeka. Kada je 1969. godine došao u Pulu iz Rume na odsluženje vojnog roka, Stevo Muidža sigurno nije sanjao da će svoj životni put vezati upravo za ovaj grad daleko od zavičaja. Međutim, svidjelo mu se, ljudi su, kaže, bili otvoreni, ljubezni, tolerantni, a osim toga bilo je i posla u brojnim industrijskim pogonima. Završio je srednju tehničku školu i u Puli našao posao u staroj, oronuloj cementari sagrađenoj 1925. godine. Kao pripravnik u godinu dana morao je proći sve proizvodne pogone i upoznati cijeli proizvodni proces. U zastarjelim pogonima brzo je, sjeća se danas, uočio mnoge nedostatke koji su blokirali proizvodnju. Ostajao bi često dulje na poslu ili pak noćima doma razmišljao, kombinirao, crtao moguća rješenja uskih grla dok ne bi došao do rješenja i uklonio nedostatke.

Tehnička unapređenja
“Moja tada najveća tehnička unapređenja bila su na stroju za briketiranje boksita, zatim na situ za boksit, što je bitno ubrzalo taj dio proizvodnog procesa i smanjilo škart. Bilo je još niz sličnih inovacija, što su moji pretpostavljeni vrlo cijenili, a meni kasnije omogućili doškolovanje”, prisjeća se sa sjetom tih svojih početaka Stevo Muidža o kojemu je kao mladom obećavajućem inovatoru tada pisao i tisak. Međutim, matematika, brojke, financije, to je bio Stevin potajni san i pravi izbor pa se odmetnuo od tehnike u financije i završio Ekonomski fakultet u Rijeci. Počeo je kao šef računovodstva, a 1975. postavljen je za financijskog direktora Cementare i na tom mjestu ostao je do danas. “Kada se 1975. godine Cementara počela orijentirati s portlanda na specijalne cemente, bijeli i taljeni, svi financijski elaborati za rekonstrukciju povjereni su meni, na sreću, pogrešaka u procjenama nije bilo. Dapače, kada je došao u to vrijeme novi Zakon o zajedničkim ulaganjima izradio sam novi model zajedničkog ulaganja proizvođača i kupaca cementa u nove proizvodne linije, što se pokazalo uspješnim i prihvatile su ga i sve druge cementare. Ni tada nisam imao radno vrijeme, pripadao sam tvornici koliko god je to zahtijevao posao jer u općoj besparici trebalo je osigurati veliki novac za nove investicije i to je iziskivalo mnogo kombiniranja i istraživanja. Investicije su uspješno završene, nova proizvodnja dovela nas je u sam vrh cementaša tadašnje države.” No raspadom Jugoslavije ostali smo bez tržišta. Potom su krenule pretvorba i privatizacija i 1993. godine većinski udio Cementare kupuje Heidelberg. Broj radnika tada opada sa 460 na 147, krenule su investicije najprije u ekologiju, jer je Cementara oduvijek Puljanima zagorčavala život prevelikim emisijama prašine i plinova, a onda i u druga postrojenja. “I novi vlasnik poštovao je moje prijedloge i ideje. Tako je, primjerice, nabavio prešu za briketiranje dugo godina odlaganog škarta od briketiranja boksita i to mu je donijelo veliku uštedu, čistu dobit i novi ekološki pomak. U financijama dao mi je otvorene ruke jer je ocijenio da pratim sva kretanja, reagiram i osmišljavam svaki potez.” A onda je Heidelberg odlučio očistiti svoju svjetsku proizvodnju od specijalnih cementa i ostati na portlandu i betonarama. To je, kažu, bio razlog što je prodao Istracement d.o.o. Novom vlasniku MEP-u ovo je jedina cementara u Hrvatskoj, ali svoje investicijske poteze vuče u srednjoj i istočnoj Europi. “Već su utvrđene nove investicije od 12 milijuna eura u idućih pet godina. Jedna od prvih ekološke je naravi, odnosi se na daljnje smanjivanje SO2 i iznosi 1,15 milijuna eura, zatim su tu ulaganja u natkrita skladišta i transportna sredstva. Proizvodnju možemo povećati za 20 posto i s postojećim kapacitetima.

Dugogodišnji maratonac
Naravno da smo pod pritiskom, no unapred nam je obećano da se bitne promjene neće dogoditi, ostaju svi zaposlenici i proizvodnja, ostaje Uprava. Nadam se da ću još 8,5 godina do mirovine odraditi časno ovdje gdje sam i počeo, zapravo, trudit ću se da bude tako“, kaže Stevo Muidža. ”Zadovoljan sam“, kaže, ”tvornica mi je sve, a malo slobodnog vremena što ga imam bavim se sportom, trčim maraton, treniram 15 godina svakodnevno, bio sam na 26 službenih inozemnih maratona, ali trofeja nemam jer ja sam ipak rekreativac. No važno mi je sudjelovati, natjecati se.”