Nemogućnost pronalaska posla, pesimizam, loša perspektiva… glavni su razlozi zbog kojih je Hrvatsku u posljednje dvije-tri godine napustilo nekoliko stotina tisuća ljudi. No, u inozemstvo ne odlaze samo oni koji nemaju posao, nego i zaposleni kojima je neizdrživa depresija koja je zahvatila naše društvo.

Nerijetko čujemo i da je nekim našim ljudima talent prepoznat tek u inozemstvu, da su ondje cijenjeni i imaju veliku mogućnost napredovanja. Je li uistinu u Hrvatskoj sve tako crno ili sami stvaramo i produbljujemo depresiju? Pesimizam velikim dijelom uzrokuje politika koja ne podržava poduzetništvo i uspjeh, no kad se zagrebe ispod površine, ispadne da i u takvim uvjetima uspijevaju uporni, neopterećeni politikom i preprekama.

Čini se, međutim, da takvo “neprijateljsko okruženje” mogu ignorirati samo oni koji se lakše okreću stranim tržištima. Naime, u Hrvatskoj je velik broj mladih tvrtki koje uspješno vode svoj posao, a njihovi su osnivači i vlasnici odlučili ostati u zemlji iako im stižu primamljivije ponude iz inozemstva. Nekoliko puta svoju je priču o uspjehu u Hrvatskoj u javnost iznio Mate Rimac, zagrebački inovator i proizvođač automobila i bicikala. I on je svojedobno dobio primamljivu ponudu iz Njemačke, ali odlučio je svoj biznis zadržati u zemlji, nije se zatvorio i prihvaća ulazak svježeg kapitala koji mu omogućava rast na zdravim osnovama. Zanimalo nas je ima li još priča u Hrvatskoj sličnih Rimčevoj.

U Osijeku smo pronašli Tomislava Bilića, osnivača i direktora tvrtke Inchoo, koji smatra da mediji rade veliku štetu popularizirajući odlaske u inozemstvo. A odlaze, kaže, ne samo nezaposleni, nego i oni koji imaju dobro plaćen posao.

– Kao razlog navode apatiju u društvu i nepoticajno okruženje. Ali, pozitivni primjeri svuda su oko nas, samo se o njima malo piše. Depresivni ljudi vole čitati o depresivnim temama. Vole o njima govoriti pa se ta atmosfera sveopće depresije širi kao bolest. Potreban nam je pozitivan stav. Slavimo uspjehe, slavimo poduzetništvo, slavimo dobre priče i naše dobre proizvode! Kad bi mediji preuzeli takvu misionarsku ulogu, to bi oblikovalo i pozitivniji stav u društvu. To bi pak dovelo do toga da bi se i političari morali fokusirati na konstruktivne programe da bi bili izabrani. Kad budemo imali pozitivan stav, zadržat ćemo i kadrove – uvjeren je mladi Bilić.

– Odnos prema mladim poduzetnicima treba popraviti, kao i prema poduzetnicima općenito. Bez zdravog i snažnog biznisa nema ni zdravog društva. Konkretno, treba krenuti od promocije suvremenih društvenih vrijednosti uobičajenih u razvijenom svijetu, slaviti uspjeh, pa čak i pokušaj, umjesto regresivnog socijalističkog mentaliteta ogorčenosti i depresije. Treba smanjivati birokratske prepreke i poreznu presiju, ponajviše porez na rad. Većina poduzetnika jako dobro razumije usku povezanost svog uspjeha i dobro plaćenih i zadovoljnih radnika pa bi rasterećenje cijene rada, i stoga osnaživanje Hrvatske kao zemlje u kojoj se isplati raditi, sigurno imalo pozitivan poticaj i na biznis – kaže poduzetnik i ulagač Nenad Bakić.

Mladi poduzetnici koji grade biznis u svojoj zemlji razmišljaju drukčije od starije generacije, a i posao grade na posve drugim osnovama. Gledajući ovih dana propast Ivice Todorića i temelja na kojima je on stvarao svoju kompaniju, jasno se vidi razlika u razmišljanju onih koji su ostali još negdje u socijalizmu i onih koji sada osmišljavaju i grade svoju tvrtku.

Administrativne prepreke

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

– Novac je daleko češće nego prije samo popratni rezultat pravilno uočene poslovne prilike, a ne rezultat poslovnog plana koji je bio prisutan od samog početka. Današnji mladi poduzetnici sve češće ulaze u posao uočavanjem prilike za popravak nečega što smatraju lošim ili nedovoljno dobrim te rješenjem problema koji muče njihovu generaciju posvuda u svijetu – komentira poduzetnik Saša Cvetojević.

Primjer jednog takvog poduzetnika je Damir Sabol, koji je još na fakultetu znao da će pokrenuti tvrtku, što je i učinio godinu dana poslije osnivanjem Iskona. Razvijao ju je ulaskom novog kapitala, a potom i prodao HT-u, potom se našao u novim poslovnim prilikama i uspio i drugi put pa je danas vlasnik Microblinka i svjetski priznate aplikacije PhotoMath.

– Poduzetnici iz mojeg kruga gotovo ništa ne rade na kredit. Ako imate dobar projekt i idete s njim na svjetsko tržište, može se i bez kredita. Nije tako eksplozivan rast kao na kreditima, ali je zdraviji i održiv. A ako imate dobar projekt koji ima globalni potencijal, a traži vremena za razvoj, mlađi poduzetnici naći će investitore koji će ulagati u tvrtku i dobiti udjel te neće imati kamatna opterećenja. Bolje je imati manji udjel u uspješnoj i zdravoj tvrtki nego 100% vlasništva nečega što nije održivo. Kod nas se definirao gotovo standardan način propadanja – nerazumno zaduživanje uz neograničene ambicije. Mislim, cijenim ja velike ambicije i Agrokor je napravio neke dobre stvari, ali meni taj model poslovanja nije jasan. Npr. kod Todorića mi je bilo čudno što je tamo negdje 2009. ili 2010. bio strašno sretan što je uspio plasirati obveznice uz 10% prinosa. Nije mi bilo jasno kako netko može biti sretan kad se zaduži uz 10% kamata – komentira Sabol.

Poduzetnici mlađe generacije s kojima smo razgovarali našli su šansu u Hrvatskoj. Njihovo područje rada omogućava im da djeluju s bilo kojeg mjesta, ali da uz središnji ured imaju i njih nekoliko u svijetu, da rastu na zdravim osnovama, a kreditiranje im nije glavni način širenja i rasta.

Zagrebački Oradian je, primjerice, fintech startup koji posluje globalno.

– Naš softver namijenjen je mikrofinancijskim institucijama, smješten je u oblaku pa nam lokacija nije presudna. Oradian konkurira u svijetu, ali mi smo Hrvatsku odabrali za život. Zagreb nam omogućuje da budemo u Europi, da imamo relativno niske troškove poslovanja u odnosu na London i da možemo jednostavno dosegnuti bilo koju lokaciju u svijetu – kaže prvi čovjek tvrtke Antonio Šeparović, inače sin iseljenika koji se odlučio vratiti u Hrvatsku i tu stvarati biznis s pretežito stranim zaposlenicima.

Zagrebački Degordian pak bavi se prodajom digitalnih marketinških proizvoda i usluga pa i sami koriste digitalne kanale za obavljanje velikog dijela poslovanja, što im omogućuje da iz Hrvatske rade i za klijente diljem svijeta. I u zagrebačkom Nanobitu, tvrtki koja razvija i samostalno izdaje mobilne igre, također se svi prihodi ostvaruju izvozom na strana tržišta.

– Trenutačno smo najveća tvrtka u Hrvatskoj u toj specifičnoj niši i ne mogu reći da su stvari bile jednostavne za nas jer dolazimo iz Hrvatske – naprotiv. Upravo zbog administrativnih i drugih prepreka, osnivali smo tvrtke u regiji, konkretno u Mađarskoj, da ono što ne možemo raditi u Hrvatskoj, obavimo u tvrtkama u inozemstvu. No sjedište je ostalo i ostat će u Hrvatskoj – kažu osnivači Nanobita Alan Sumina i Zoran Vučinić.

Agrivi je pak agrotehnološka tvrtka, ali je također od osnivanja 2013. godine orijentirana na globalno poslovanje.

– Sektor u kojem radimo i naša vizija da mijenjamo način na koji se proizvodi hrana ne veže nas fizički ni za jedno mjesto pa možemo posao raditi u Hrvatskoj. No, otvorili smo urede i u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Poljskoj kako bismo bili pristupačniji poslovnim partnerima, odnosno korisnicima – komentira Matija Žulj, osnivač tvrtke Agrivi iz Kutine.

Osječki Inchoo izrađuje online trgovine pa im lokacija klijenta također ne predstavlja ograničavajući faktor.

– Uživamo raditi s hrvatskim, srpskim, američkim, njemačkim, kuvajtskim i svakim drugim klijentom koji ima zanimljive proizvode koje želi prodavati online. U našem poslu važna je izvrsnost i, ako ona postoji, internacionalno tržište to zna prepoznati. Velikoj većini naših klijenata nije bitno odakle smo – kaže Tomislav Bilić.

Iako su se osnivači tvrtki s kojima smo razgovarali odlučili za Hrvatsku, velik im je problem kako u zemlji naći, a potom i zadržati zaposlenike, pri čemu novac nije uvijek najvažniji, nego motivacija i zanimljiva okolina. Svi se oni, kažu, bore i s domaćom administracijom, visokim porezima…

U Nanobitu kažu da je problem što nema dovoljno tvrtki koje mogu adekvatno konkurirati plaćama u inozemstvu i što nedostaje izazovnosti u radu. To i jesu, kažu, glavni razlozi odlaska izvan zemlje.

– Plaća je dio motiva. Kako bi kadar ostao u zemlji, treba privući strane i domaće kompanije iz IT sektora na ulaganja u Hrvatsku, otvaranje i širenje svojih ureda. Međutim, tu dolazimo do idućeg problema – stranim se kompanijama uglavnom to ne isplati, s obzirom na to da su iznadprosječne plaće često oporezovane vrlo visokim porezima i eventualna ušteda koju bi postigle otvaranjem ureda nije značajna. Zato nas je većina investicija u IT sektoru zaobišla. Hrvatska bi možda mogla vidjeti kako je Rumunjska potakla IT sektor izuzimanjem poreza na plaće IT stručnjaka. Mađarska također bilježi vrlo dobre rezultate jer ondje je stopa poreza na dobit svega 9%. Irsku ne treba ni spominjati, ona je također jedan od poznatijih primjera. U našem neposrednom okruženju Hrvatska nažalost nije dovoljno investicijski atraktivna – objašnjavaju Alan Sumina i Zoran Vučinić iz Nanobita. Budući da je u Hrvatskoj malo ljudi s iskustvom, kažu i da su prisiljeni zapošljavati ljude iz inozemstva pa su u njihovu timu i Mađari, Rumunji, Nijemci…

Suvlasnik Degordiana Tomislav Grubišić kaže da su mlade tvrtke iz digitalnog sektora ponajviše uspjele zadržati kvalitetne stručnjake u Hrvatskoj, ali i da poslodavac ostaje prepušten sam sebi u nastojanju stvaranja bolje budućnosti za svoje zaposlenike. Pa zato buduće zaposlenike moraju tražiti još na fakultetu.

Žulj iz Agrivija kaže da je prvi ured otvorio u Kutini, zapošljavanjem novih programera otvorili su razvojni ured u Zagrebu, a kako bi bili prisutni ondje gdje su najbolji ljudi koji rade u toj domeni. Kaže da je bitno omogućiti konkurentne uvjete, od plaće do dobrih radnih uvjeta.

– Danas mladi žele ulagati u sebe i, osim vremena za privatni život, traže tvrtke u kojima mogu izgraditi karijeru i puno naučiti – kaže Žulj.

Nužna reforma obrazovanja

I u Oradianu se slažu da danas nije dovoljno ponuditi plaću kako bi se nekoga zadržalo u tvrtki.

– Ljudi traže profesionalne izazove, priliku za osobni rast i žele nova iskustva. Trebali bismo otvoriti vrata onima koji su otišli, da se vrate i primijene svoja znanja te da u Hrvatskoj pronađu prostor za daljnji rast uz visoku kvalitetu života. Uz dobru plaću, ljudima treba ponuditi i stimulativnu radnu okolinu i izazove kako bi mogli u potpunosti realizirati svoje potencijale – kaže Antonio Šeparović i dodaje da njima nije problem pronaći zaposlenike jer su uvijek otvoreni prema kandidatima izvan Hrvatske.

– Imamo odličan tim u Zagrebu, među kojima imamo i stranaca i ljudi iz Hrvatske. Kao globalna tvrtka koja traži vrhunske talente imamo prednost što smo u Zagrebu, jer je ta lokacija egzotična i zanimljiva ljudima u našoj industriji koji su navikli dobivati ponude u velikim gradovima poput Londona ili Berlina – nastavlja Šeparović.

Sve te uspješne priče dokaz su da se može uspjeti i u zemlji, samo ako su vidici širi. Damir Sabol kaže da je recept za to dugogodišnji predan rad uz organski rast, podrška pravim investitorima i ozbiljna osobna odricanja.

– Ima manjih i srednjih poduzetnika koji to ipak uspijevaju, unatoč lošoj ekonomiji i nizu prepreka koje im se nepotrebno postavljaju. Uspijevaju i oni koji su znanjem i inovacijama okrenuti svjetskom tržištu. Tih nema previše, ali rade sve bolje – komentira Sabol. Kaže da nam je neophodna reforma obrazovanja te poticanje razvoja tvrtki koje se temelje na istraživanju i razvoju. Presudno je početi podržavati poduzetnike, a ne im bacati cjepanice u noge, što je stari običaj naših političara. Bit ćete kažnjeni ako nemate propisanu naljepnicu na zidu, naglašava Sabol, ali ozbiljan sustavni rizik uopće se ne primjećuje.

– Da su se prije popravile te stvari, manje bi ljudi otišlo. A još bi ih manje otišlo da smo država koja izvrsnost i znanje stavlja ispred poznanstava i podobnosti. Taj se problem, čini se, ne da tako brzo popraviti – kaže Sabol.

Hrvatska je vrlo malo i ograničeno tržište pa mnogi poduzetnici “novog doba” već pri startu poslovnog puta ciljaju regionalno ili svjetsko tržište. To je lakše kad je riječ o projektima koji podrazumijevaju upotrebu novih tehnologija, ali i posebice novih poslovnih modela. Ali, kaže Saša Cvetojević, to ne znači da se i danas ne može biti iznimno uspješan u “klasičnim poslovima”, ali da se pri tome mora voditi računa o traženju određenih niša u kojima sam poduzetnik ili područje s kojeg posluje imaju određene komparativne prednosti. Tu je mahom riječ o proizvodima s višom dodanom vrijednošću, poput prehrambenih proizvoda s istaknutim porijeklom, ekološke proizvodnje, kreativne industrije ili proizvoda koji koriste dodanu vrijednost nekih drugih momenata, poput povijesnog naslijeđa (kravata, penkala i slično).

– Ako nije tako, poslovanje u Hrvatskoj uglavnom se svodi na iskorištavanje pozicijske rente (turizam, građevina ili transport) ili zadovoljavanje potreba malog, lokalnog tržišta – komentira Cvetojević.

Problem je za domaće poduzetnike to što veće industrije koje i nose veći udjel u BDP-u teško uspijevaju. Za takve je uspjeh teži, pa Bakić komentira da i Google, da je “izmišljen” u Hrvatskoj, nikad ne bi uspio.

– Moramo krenuti od temelja, a to je funkcioniranje suvremenih gospodarstava i društava općenito. U startu ovdje nailazimo na velike kulturološke prepreke. Sjetimo se da je donedavno s najviših mjesta politike bila proklamirana marksistička teorija “sukoba rada i kapitala” i sličnog. Jasno, suvremeni svijet tako ne funkcionira – niti je ikad funkcionirao u skladu s tom “teorijom”. Kako su kapital, inovativnost, produktivnost, razvoj, prilike za poslovne pothvate te dobra radna mjesta i dobre plaće usko povezani te kako je jasno da nismo sjajna zemlja za poslovne prilike, tako nismo ni u segmentu najatraktivnijih prilika na tržištu rada ili u novim inovativnim pothvatima. To se pogotovo odnosi na kapitalno intenzivne pothvate kao što su tvornice ili brzo razvijajući startupi koji nemaju previše šanse u Hrvatskoj, naravno uz žilave iznimke kao što je tvrtka Rimac Automobili. Kažem, da je Google “izmišljen” u Hrvatskoj, danas ga ne bi bilo – zaključuje Bakić.