Autor bloga Kapitalac predstavlja se kao 'libertarijanac, idealist, ovisnik o politici, ekonomski guru, muž i otac, slobodnjak, kritičar Vlade, informatičar bez premca, radikal, kapitalist, veseljak, provokator, prikriveni privatnik, wannabe sportaš, okretač rundi, filozof, gunđalo, nagluhi pjevač, monarhist koji naginje anarho-kapitalizmu, parnim danima introvertiran, a neparnima ekstrovertiran, naravno najbolji vozač i još štošta'.

Uz dozvolu prenosimo zanimljiv odgovor na pitanje 'Koliko dana u tjednu radimo za državu?'.

Post u nastavku prenosimo u cijelosti i bez izmjena:

Kako za državu radimo puno opće je poznata stvar. Kako bi dobili osjećaj za tu količinu rada kojeg se odričemo u ime državnog proračuna koriste se raznovrsne usporedbe.

U sljedeća dva grafikona možete vidjeti koliko vaše plaće odlazi državi u mjerilu jednog tjedna (7 dana). Jedan dio tjedna radite za državu, a drugi dio za sebe. No gdje se unutar tjedna nalazi ta granica i u kakvoj je zavisnosti o visini plaće?

Ako ste radnik na minimalcu za državu ćete raditi do srijede u osam ujutro. S prosječnom plaćom radite do 18 sati istog dana, a radnik s velikom plaćom gotovo cijeli dan dulje, do četvrtka u šest ujutro. Radnik s većom plaćom za državu radi dulje od radnika s manjom plaćom. To je određeno sustavom progresivnog oporezivanja koji veće plaće opterećuje i većim postotkom poreza. Za usporedbu, u sustavu ravnomjernog oporezivanja (flat tax) svi radnici, bez obzira na visinu plaće, radili bi za državu jednako dugo, a i dalje bi oni s većom plaćom plaćali i veći iznos poreza.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ako na vaš ostatak dodamo PDV, što je validna pretpostavka u eksperimentu jer ako novac trošite kupujući hranu, plaćajući režije i slično, tada evidentno državi dajete još novca, granica u tjednu se polako pomiče udesno. No koliko daleko? Pogledajmo:

Radnik na minimalcu, uzevši u obzir i PDV, još jednu plaću podijeli s državom, “bratski” rekli bismo, i tako za nju radi do četvrtka u podne. Radnik s prosječnom plaćom radi za državu do četvrtka u 20 sati, a onaj s natprosječnom do petka u pet ujutro. Za vlastitu korist država mu dozvoljava da radi ostatak petka, subotu i nedjelju. 60% državi, a 40% njemu čini se kao pošteno porezno opterećenje. Pošteno ako se na realnost gleda očima države i proračunskih konzumenata. Izvornu objavu pročitajte ovdje.