Kada je David Matthew Smith po treći put imenovan za ravnatelja Instituta Ruđer Bošković, naše najveće i najvažnije znanstvene institucije, pobudilo je to zanimanje medija koji inače u znanosti imaju malo interesa. Nije se u povijesti, naime, dogodilo da za ravnatelja IRB-a ista osoba bude izabrana tri puta zaredom. A svakako nitko nije pomislio da bi to mogao biti jedan – Australac. Dr. Smith rođen je u gradu Orangeu koji je diplomu i doktorat iz računalne kemije stekao na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri, istom onom gdje je svoju svjetsku slavu zaslužio prof. dr. sc. Hrvoje Tkalčić, jedan od nekolicine najcjenjenijih naših znanstvenika u svijetu. Za sebe će reći da je hrvatski Australac, hrvatski govori dobro, ima i hrvatsko državljanstvo. Kako i ne bi, pa zbog ljubavi je i odlučio ostati u Hrvatskoj nakon što je u Europi krenuo u značajnu znanstvenu karijeru na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu. Može se reći kako je dr. Smith najvažniji ravnatelj IRB-a nakon Ivana Supeka, za čijeg je upravljanja Institut doživio najveću ekspanziju, pa smo sada i u dovršetku najvećeg projekta te ustanove, O-ZIP-a vrijednog više od 100 milijuna eura kojim će se temeljito transformirati.

Kako ste se vi sami našli u znanosti?

U znanosti sam se našao dosta prirodno, zbog znatiželje i sklonosti prema matematici. Odrastao sam u Australiji, u obitelji u kojoj se obrazovanje jako cijenilo. Oba roditelja su u jednom dijelu života radila kao srednjoškolski profesori, majka je predavala matematiku, a otac jezike, tako da sam vrlo rano bio okružen idejom da je znanje važno. Kasnije sam na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri studirao prirodne znanosti i ekonomiju, a u znanstvenom dijelu posebno su me privukle kemija, matematika i statistika. Prijelomni trenutak bio je kada sam tijekom takozvane honours godine iz kemije otkrio fizičku kemiju, jer me fascinirala mogućnost da matematičkim jezikom opisujemo i razumijemo prirodni svijet. To me zatim odvelo prema doktoratu iz računalne kemije. Australija doista ima snažnu znanstvenu kulturu i puno ulaže u istraživanje, ali rekao bih da na mene nije utjecala samo jedna osoba. Više je to bio sustav koji vas potiče da postavljate pitanja, pokušate nešto novo i ne bojite se previše pogreške. Imao sam dobre mentore, ali možda je najvažniji uzor bio sam način razmišljanja koji sam usvojio, da znanost nije samo skup činjenica, nego metoda razumijevanja svijeta.

Jeste li imali nekog uzora u znanosti, neki film ili knjigu zbog koje ste konačno odlučili ići znanstvenim stopama?

Ne bih rekao da je postojao jedan film, jedna knjiga ili jedan dramatičan trenutak u kojem sam odlučio da ću postati znanstvenik. Kod mene je to bio postupniji proces. Bio sam vrlo znatiželjan, a na početku sveučilišnog studija našao sam se, kako sam to jednom opisao, na svojevrsnom intelektualnom raskrižju. Tada sam počeo shvaćati koliko je velika razlika između srednjoškolskog razumijevanja svijeta i stvarne širine znanosti. Prva knjiga koja mi u tom kontekstu pada na pamet je ‘Kratka povijest vremena: od velikog praska do crnih jama’ Stephena Hawkinga. Pročitao sam je ranih 1990-ih, na početku studija, upravo u razdoblju kad sam počeo učiti o relativnosti i kvantnoj mehanici i kad sam bio gladan šireg konteksta tih teorija. Hawking me osvojio time što je o iznimno složenim stvarima pisao jasno, uzbudljivo i bez pretjeranog pojednostavljivanja. Ali ne bih se pretvarao da je ta knjiga ‘zacementirala’ moj karijerni put. Na kraju sam ipak izabrao kemiju, a ne fiziku. Ono što je ostalo sa mnom jest način razmišljanja, svijest da znanost nije statičan skup činjenica, nego stalna razmjena između teorije i eksperimenta. Mislim da mi je to ostavilo dubok trag, posebno u potrebi da tražim odgovore i razumijevanje, a danas možda i u želji da svojim radom omogućim novim generacijama znanstvenika da imaju prostor za takva intelektualna otkrića. Ako bih morao dodati još jednu knjigu koja mi je ostala bliska, to bi bio ‘Vodič kroz galaksiju za autostopere’ Douglasa Adamsa. Danas, kad se velik dio mog posla sastoji od strateških, pravnih i administrativnih tekstova, često se pokušavam držati one jednostavne filozofije s naslovnice, ‘Bez panike!’

Što je računalna kemija, možete li malo opisati o kakvoj se znanstvenoj disciplini radi, koje bi bilo vrijedno dostignuće iz tog područja?

Računalna kemija je znanstvena disciplina u kojoj kemijske probleme pokušavamo razumjeti uz pomoć fizike, matematike, teorijskih modela i računala. U klasičnom eksperimentu promatrate što se događa u laboratoriju. U računalnoj kemiji pokušavate stvoriti dovoljno dobar model molekule, reakcije ili materijala da biste mogli razumjeti zašto se nešto događa, kako se događa i što bi se moglo dogoditi ako promijenite neki uvjet. Drugim riječima, ne radi se o tome da računalo zamjenjuje eksperiment. Dobar računalni model pomaže nam interpretirati eksperiment, predvidjeti ishod, objasniti mehanizam koji je teško izravno vidjeti ili usmjeriti buduće eksperimente. To je posebno važno u složenim sustavima, primjerice kod reakcija u biološkim molekulama, katalize, materijala ili molekularnih procesa koji se događaju na vrlo malim vremenskim i prostornim skalama. Mene je prirodni svijet uvijek fascinirao, a u fizičkoj kemiji pronašao sam područje koje spaja tu znatiželju s matematičkim i teorijskim razumijevanjem. Kasnije sam na IRB-u vodio Grupu za kvantnu organsku kemiju, a moj znanstveni put bio je vezan uz kemiju, modeliranje i međunarodne projekte, uključujući i snažnu računalnu komponentu. Vrijedno dostignuće u računalnoj kemiji nije samo ‘lijepa simulacija’. Vrijedno dostignuće je kad model uspije objasniti nešto što eksperiment sam ne može lako pokazati, primjerice kako se točno odvija neka reakcija, zašto je određeni enzim učinkovit, zašto se molekula ponaša na određeni način ili kako možemo dizajnirati bolji materijal, katalizator ili potencijalni lijek. Najveća vrijednost je u trenutku kad teorija i eksperiment počnu razgovarati, kad jedno drugome postavljaju pitanja i zajedno daju bolju sliku stvarnosti.

Kako to da ste znanstvenu karijeru odlučili nastaviti upravo u Hrvatskoj?

Najjednostavniji i najiskreniji odgovor je, zbog ljubavi. Moja supruga Ana Sunčana je Hrvatica. Upoznali smo se u Australiji 1999. godine, ona je tada bila hrvatska studentica fizike i u Canberri je završavala diplomski rad. Otišli smo na spoj, a ostalo je, kako se kaže, povijest. Sljedeće godine zajedno smo došli u Zagreb kako bi ona položila završne ispite i diplomirala. Naš tadašnji plan nije bio ostati u Hrvatskoj. Planirali smo zajedno otići u San Francisco, gdje sam trebao nastaviti postdoktorsko usavršavanje, a ona doktorski studij, ali život često napiše scenarij koji sami ne bismo zamislili. Profesor koji nas je ondje trebao ugostiti iznenada je preminuo. Nakon toga smo odlučili nastaviti u Münchenu, ali na različitim fakultetima, ja kao Humboldtov stipendist, a Ana kao doktorandica, i ondje smo ostali do 2004. godine. Pred kraj boravka u Njemačkoj prijavio sam se za stalno mjesto znanstvenog suradnika na IRB-u. S vremenom je Hrvatska postala dom, profesionalno i osobno.

Kako su reagirali njezini, a kako vaši roditelji kada ste se pojavili i rekli: ‘Hello, I am David Matthew from Australia’?

Boravak u Münchenu bio je profesionalno jako važno razdoblje za oboje, ali bilo je teško održavati blizak kontakt s obiteljima u Australiji i Hrvatskoj, pa smo odlučili da sljedeća destinacija mora biti jedna od te dvije zemlje. U Australiji tada nije bilo puno akademskih pozicija, a na IRB-u se otvorilo nekoliko mjesta. Pokušali smo, opet s idejom da je riječ o privremenom rješenju. Dvadeset i dvije godina poslije je jasno da baš i nije bilo privremeno. Moja obitelj nije imala nikakve veze s Hrvatskom prije mene. Kad sam rekao da se selim u Zagreb, prva reakcija bila je iznenađenje, ali su moju odluku brzo prihvatili. Vjerojatno je pomoglo i to što sam tada i sam mislio da je riječ samo o privremenoj selidbi. Danas je Anina obitelj postala vrlo važan dio našeg života.

Vidite li u svojim potomcima isti interes za znanost?

Najvažnije mi je da djeca pronađu vlastiti put, a ne da ponavljaju put svojih roditelja. Naravno, kad oba roditelja žive od znanosti i u znanosti, djeca odrastaju okružena takvim razgovorima, načinom razmišljanja i vrijednostima. Ali to ne znači da im treba nametati isti smjer. Kod naše kćeri interes za znanost je vrlo jasno vidljiv. Nakon školovanja u Hrvatskoj i Njemačkoj studirala je fiziku u Zagrebu, a zatim nastavila masters i doktorat u Lausannei. To mi je, naravno, kao roditelju drago, ali ne zato što potvrđuje mene ili Anu, nego zato što vidim da je sama pronašla područje koje je zanima. Sinovi su još mladi i tek otkrivaju svoj put. Oni imaju svoje interese i svoje faze, i ne mislim da je posao roditelja da unaprijed definira što će djeca postati. Ako ih znanost bude zanimala, bit će mi drago. Ako ih bude vodilo nešto drugo, jednako je važno da to bude nešto što ih stvarno pokreće. U konačnici, više od toga hoće li postati znanstvenici, zanima me hoće li izrasti u samostalne, odgovorne, dobre i znatiželjne ljude.

Kako ste se uopće odlučili prijaviti za ravnatelja IRB-a, šanse su očito bile male jer niste domaći znanstvenik?

Nisam se probudio jednoga jutra s idejom da moram postati ravnatelj Instituta Ruđer Bošković. To nije bio moj originalni plan niti sam karijeru gradio s tom ambicijom. Do te odluke došao sam postupno, nakon mnogo godina rada na Institutu i nakon što su me mnogi kolege ohrabrivali da se prijavim. Važno je reći da, iako nisam rođen u Hrvatskoj, u trenutku kandidature nisam bio netko tko dolazi izvana i ne poznaje sustav. Na IRB sam došao nakon doktorata, prošao sam sve razine, od poslijedoktorskog usavršavanja i znanstvenog suradnika do znanstvenog savjetnika. Bio sam voditelj Grupe za kvantnu organsku kemiju, pomoćnik ravnatelja za međunarodnu suradnju i projekte, a od 2016. do 2018. i predstojnik Zavoda za fizičku kemiju. Od 2009. do 2014. bio sam među pomoćnicima ravnatelja i u tom sam razdoblju puno naučio o tome kako funkcioniraju Institut i hrvatski znanstveno-istraživački sustav. Na početku karijere dosta sam otvoreno iznosio prijedloge kad sam smatrao da se stvari mogu organizirati drukčije ili učinkovitije. S vremenom se pokazalo da su neki od tih prijedloga imali smisla. Kad se 2018. otvorila pozicija ravnatelja, mnogi su me kolege poticali da se prijavim. Dvojio sam, ali sam s vremenom prihvatio ideju i prijavio se. Naravno da sam bio svjestan da nisam ‘domaći’ znanstvenik u klasičnom smislu. Ali mislim da je to samo jedan dio priče. Mobilnost znanstvenika je važna za znanost, ali život i rad u drugoj zemlji donose i jezične, kulturne i administrativne prepreke. Čovjek pritom stalno živi s osjećajem između dviju sredina, između jezika, kultura, birokracija, domova i identiteta. To iskustvo može biti zahtjevno, ali može biti i korisno, jer vas prisiljava da učite, slušate i preispitujete vlastite pretpostavke. Zato svoju kandidaturu nisam doživio kao egzotičan pokušaj stranca da vodi hrvatsku instituciju, nego kao odgovornost čovjeka koji je već dugo dio IRB-a, koji poznaje njegove ljude, probleme i potencijal. Biti na čelu takve institucije velik je izazov. S jedne strane, ponosan sam na pomake u projektima, publikacijama, suradnji s privatnim sektorom i popularizaciji znanosti. S druge strane, to je posao u kojem ne mogu svi biti zadovoljni svim odlukama i u kojem nema puno predaha, osobito u razdoblju pandemije, potresa i drugih kriza.

Metro Extra Event

‘Da bi gosti odlučili doći kod nas, moramo imati nešto drugačije, autentičan narativ’

koliko dobro znamo što ne znamo

‘Ne gubite novac zbog loših odluka. Gubite ga jer ne znate da su loše.’

Kako stoji znanost u Hrvatskoj općenito?

Hrvatska ima dobar znanstveni potencijal, ali taj potencijal još nije potpuno iskorišten. To sam rekao i ranije, hrvatski studenti i diplomanti prirodnih znanosti imaju vrlo dobro znanje. Ono što ponekad nedostaje jest spremnost da se to znanje hrabrije primijeni na nove, nepoznate i rizičnije izazove. Hrvatski sustav još uvijek previše kažnjava neuspjeh, a premalo ga prihvaća kao dio procesa učenja i inovacije. S druge strane, postoje pozitivni pomaci. U Hrvatskoj je 2024. za istraživanje i razvoj potrošeno 1,2 milijarde eura, što je rast od 7,2 posto u odnosu na prethodnu godinu. Globalne okolnosti, sigurnosne krize, ratovi, energetska tranzicija i klimatske promjene, mogu odvući sredstva od znanosti, ali istodobno pokazuju zašto je znanost nužna. Društva koja dugoročno ulažu u znanje otpornija su na krize. Znanost ne smije biti luksuz koji financiramo kada je sve mirno. Upravo suprotno, ona je jedan od uvjeta da se s krizama nosimo pametnije.

Zbilja, svi govore o tome, ali kakav je doista utjecaj umjetne inteligencije na znanost?

Utjecaj umjetne inteligencije na znanost već je vrlo snažan, a bit će još snažniji. AI mijenja način na koji analiziramo podatke, planiramo eksperimente, modeliramo složene sustave i prepoznajemo obrasce koje čovjek sam teško može uočiti. U biologiji i medicini pomaže u analizi velikih skupova podataka, u kemiji i materijalima ubrzava potragu za novim molekulama i funkcionalnim materijalima, u ekologiji pomaže u razumijevanju složenih okolišnih procesa, a u fizici i računalnim znanostima otvara potpuno nove metode modeliranja. No AI nije zamjena za znanstvenika. Ona je alat. Može ubrzati istraživanje, ali ne može zamijeniti znanstvenu prosudbu, razumijevanje konteksta, kritičko mišljenje i odgovornost.

Najveći rizik nije da će AI ‘raditi znanost umjesto nas’, nego da ćemo joj nekritički vjerovati. Zato je važno razvijati i tehnologiju i kulturu odgovorne primjene. IRB je u tom području aktivan kroz AI4Health.Cro, Europski digitalni inovacijski centar za umjetnu inteligenciju u pametnom zdravstvu i medicini, koji koordinira Institut i koji okuplja partnere iz znanosti, zdravstva, industrije, javnog sektora, startup i investicijske zajednice. Putem projekta su dosad korisnicima isporučene usluge digitalne transformacije u vrijednosti od oko 1,9 milijuna eura, a posebno je važno da je osiguran i nastavak njegova djelovanja do kraja 2029. godine. To znači da AI4Health.Cro više nije samo projekt, nego platforma kroz koju se AI rješenja mogu testirati prije ulaganja, povezati s kliničkim partnerima i približiti stvarnoj primjeni u zdravstvenom sustavu.

U toku je realizacija projekta O-ZIP. Kada će biti gotov?

Vaš je dojam uglavnom točan, O-ZIP napreduje i riječ je o najvećoj infrastrukturnoj transformaciji IRB-a od njegova osnutka. Projekt je vrijedan gotovo 108 milijuna eura, uključujući oko 18 milijuna eura znanstvene opreme. Njime se obnavlja i gradi infrastruktura koja će desetljećima određivati uvjete rada na Institutu.

Planirani završetak građevinskih zahvata je 2028. godine, ovisno o pojedinim komponentama projekta i fazama stavljanja opreme i prostora u punu funkciju. Kod projekata takve veličine uvijek postoje izazovi, od nabave do građevinskih radova i tržišnih okolnosti, ali najvažnije je da se projekt kreće prema cilju. U ovom mandatu jedan od mojih glavnih prioriteta je sigurno dovršiti O-ZIP i osigurati da ta nova infrastruktura zaista postane platforma za izvrsnu znanost, suradnju s gospodarstvom i privlačenje mladih istraživača.

Koji su sada važni projekti na IRB-u?

Uz već spomenuti strateški infrastrukturni projekt O-ZIP, istraživanja u području fuzije su svakako jedan od strateški važnih smjerova. Projekt DONES stavlja Hrvatsku i IRB u međunarodni krug partnera koji razvijaju tehnologije i ključnu infrastrukturu za testiranje materijala potrebnih za buduće fuzijske elektrane. Potpisivanje MIDA sporazuma u Madridu 2025. važno je jer uspostavlja institucionalni i pravni okvir za DONES, a trenutačno smo nadomak dovršetka odgovarajućeg uređenja ključnih domaćih odnosa. Odmah uz to izdvojio bih i suradnju s CERN-om jer ona pokazuje da IRB nije važan samo u primijenjenim i razvojnim projektima nego i u velikoj međunarodnoj temeljnoj znanosti. Suradnja IRB-a i CERN-a traje još od 1986. godine, a danas ukupno šest laboratorija iz Zavoda za eksperimentalnu fiziku i Zavoda za teorijsku fiziku surađuje s CERN-om na različitim projektima i eksperimentima. Ali IRB nije samo fuzija i fizika visokih energija. Imamo vrlo širok projektni portfelj, od zdravstva i umjetne inteligencije do kvantnih komunikacija, digitalne infrastrukture, biologije, ekologije i temeljnih istraživanja. Od kraja 2021. ugovorili smo 31 projekt u programu Obzor Europa, što pokazuje da je IRB među najaktivnijim hrvatskim institucijama u europskim istraživačkim projektima. Izdvojio bih nekoliko strateških primjera. AI4Health.Cro je europski digitalni inovacijski centar koji pomaže primjenu umjetne inteligencije u zdravstvu i medicini pa tu vidimo relativno brz potencijal društvenog učinka. CroQCI gradi hrvatsku kvantnu komunikacijsku infrastrukturu, što je važno za kibernetičku sigurnost i zaštitu osjetljivih podataka. U sklopu projekta EBSI-NE razvijali smo europsku infrastrukturu usluga temeljenih na blockchain tehnologiji, što je važno za pouzdane digitalne javne usluge i razmjenu podataka. Važan novi smjer je i projekt CROCCS, Croatian Competence Centre for Semiconductors, kojim se uspostavlja prvi hrvatski centar kompetencija za poluvodiče. Projekt je dio europskog okvira Chips Act i povezuje obrazovanje, dizajn, izradu i karakterizaciju čipova, s ciljem da se hrvatskim startupima, malim i srednjim poduzećima te istraživačima omogući pristup znanju, opremi i demonstratorima u području poluvodičkih tehnologija. Za IRB je taj projekt važan jer povezuje istraživačku infrastrukturu i ekspertizu s potrebama gospodarstva, a za Hrvatsku jer pomaže razvoju domaćeg poluvodičkog ekosustava, zadržavanju talenata i uključivanju u europske lance tehnološke suverenosti.

Projekt EIT Water i aktivnosti povezane s vodama, morem i plavom ekonomijom otvaraju prostor za rješenja u okolišu, klimatskim promjenama i održivom upravljanju resursima. Hrvatska zajedničkom koordinacijom IRB-a i DIH Innovamarea preuzima ulogu regionalnog koordinacijskog centra CLC South u okviru EIT Watera. Posebno su važni projekti Europskog istraživačkog vijeća (ERC), kojih IRB ukupno u portfelju ima četiri od ukupnih 11 ili 12 u RH. Trenutačno su aktivna dva ERC projekta. ERC Synergy projekt Ive Tolić koji se bavi se tajnama genetskih nepravilnosti i razumijevanjem procesa koji mogu biti ključni za biologiju stanice i bolesti. Tu je i ERC Starting Grant Jelene Bujan koji, kroz istraživanja mrava, pokazuje kako naizgled specifična biološka pitanja mogu dati šire uvide u ekologiju, prilagodbu i utjecaj klimatskih promjena.

Ako govorimo o bržem društvenom učinku, izdvojio bih zdravstvo, umjetnu inteligenciju, kibernetičku sigurnost, okoliš, more i vode, kao i suradnju s gospodarstvom kroz nove O-ZIP platforme. Fuzija i CERN dugoročno su strateški važni jer Hrvatsku povezuju s velikim europskim znanstvenim infrastrukturama. AI u zdravstvu, kvantna komunikacija, digitalna infrastruktura, poluvodiči, okolišna istraživanja i plave tehnologije mogu imati vidljiviji učinak u kraćem roku. U tome je snaga IRB-a, nismo institucija jednog područja, nego nacionalni istraživački institut koji može povezati temeljnu znanost, velike europske projekte i konkretne potrebe društva.

Kakva je situacija s komercijalizacijom znanosti na IRB-u?

Komercijalizacija znanosti na IRB-u napreduje, ali to je područje u kojem moramo biti još ambiciozniji i profesionalniji. Na IRB-u danas postoji stvarna baza za komercijalizaciju, s nizom konkretnih projekata i tehnologija, a naš je sljedeći zadatak da od pojedinačnih uspješnih priča napravimo sustavnu i redovitu praksu. Imamo nekoliko dobrih primjera. VirusHunter je patentirana dijagnostička metoda razvijena na IRB-u, koja je licencirana za daljnji razvoj kroz tvrtku BioDetect Solutions. Oil Gels je primjer tehnologije s potencijalom primjene u prehrambenoj, kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji, uz projekte transfera tehnologije i suradnje s industrijom. Luxyon, odnosno Carpe Helios, primjer je mladog deep-tech startupa koji razvija fleksibilne i ultralagane perovskitne solarne ćelije, a tehnologija je razvijena iz rada u Laboratoriju materijala za konverziju energije i senzore na IRB-u. Cilj je razviti solarne ćelije koje se mogu postavljati na različite površine, od bespilotnih letjelica do staklenika. Tu je i već spomenuti Europski digitalni inovacijski centar AI4Health.Cro koji je važan jer povezuje znanost, zdravstvo, startupe i industriju te omogućuje da se rješenja temeljena na umjetnoj inteligenciji brže testiraju i približe korisnicima. CROCCS ispunjava sličnu nišu za poluvodiče.

Dodatno, tu su projekti financirani iz NPOO-a. Primjerice, projekt KOBASS se bavi kemijskim obilježavanjem biomolekula i analizom selektivnih signala, što može imati primjenu u bioanalitici i dijagnostici. U sklopu projekta NanoRec razvija se inovativni nanotehnološki prototip za rekombinantna cjepiva, dakle tehnologiju s potencijalom u biomedicini. Dodatno, u okviru nedavnog poziva IRI S3 – Povećanje razvoja novih proizvoda i usluga koji proizlaze iz aktivnosti istraživanja i razvoja, iz Programa konkurentnosti i kohezija 2021.-2027., IRB je dosad ugovorio sedam novih projekata s partnerima iz gospodarstva. Ukupna vrijednost tih projekata za Institut iznosi nešto više od dva milijuna eura. Ono što je nama posebno važno jest da na tim projektima radimo vrlo konkretno s tvrtkama, primjerice s Atlantic Cedevitom, Polleo Adrijom, Solanom Pag, Bjelin Otokom, Labenom i Identity Consortiumom. Tu su, naravno, i drugi partneri iz gospodarstva i akademske zajednice.

Dakle, riječ je o projektima u kojima znanje s Instituta izravno ulazi u razvoj novih proizvoda, tehnologija i usluga. Sve su ovo dobri primjeri onoga što želimo češće vidjeti, da znanje iz laboratorija dođe do prototipa, poslovnog modela, investitora i na kraju do tržišta. U tom smislu važan je i sporazum s Vesna Deep Tech Venture Fondom jer znanstvenicima treba profesionalna podrška u fazi kada istraživački rezultat izlazi iz laboratorija. Moramo biti realni, najveći izazov i dalje je takozvana ‘dolina smrti’ između znanstvenog rezultata i proizvoda. Hrvatski sustav još nije dovoljno brz ni dovoljno poticajan za transfer tehnologije. Zato je cilj da komercijalizacija na IRB-u ne ovisi samo o entuzijazmu pojedinaca, nego da postane dio institucionalne infrastrukture.

Sada ste u trećem mandatu. Što biste izdvojili kao najvažnije i što namjeravate u ovom mandatu?

Treći mandat doživljavam prije svega kao veliku odgovornost. U proteklih osam godina izdvojio bih nekoliko stvari. Prvo, stabilizaciju Instituta kroz izrazito teške okolnosti, pandemiju, potrese, organizacijske i infrastrukturne izazove. Drugo, napredak O-ZIP-a. Treće, programski ugovor s Ministarstvom za razdoblje 2024.-2027., koji nam je donio veću stabilnost, predvidljivost i mogućnost strateškog planiranja. Četvrto, jačanje međunarodne pozicije IRB-a, od projekata Obzor Europa do ulaska u EU-LIFE i snažnije uloge u fuziji. U ovom mandatu prioriteti su jasni. Prvo je dovršiti O-ZIP i staviti ga u punu funkciju, osigurati novi programski ugovor, dodatno ojačati mlade istraživače, povećati međunarodnu konkurentnost, modernizirati upravljanje i digitalne procese te još snažnije povezati znanost s društvom i gospodarstvom.

Kako se IRB nosi s financiranjem i kadrovima, posebno postdoktorandima?

Financiranje i ljudi su dva stalna pitanja svake ozbiljne znanstvene institucije. Bez stabilnog financiranja nema dugoročnog planiranja, a bez mladih istraživača nema budućnosti. Programski ugovor s Ministarstvom za razdoblje 2024.-2027. donio je važan iskorak jer omogućuje strateško planiranje, unutarnje kompetitivne pozive, jačanje ljudskih kapaciteta i posebne mjere za mlade istraživače. Situacija je bolja nego prije nekoliko godina, ali još nije idealna. Konkurencija za mlade znanstvenike je međunarodna. IRB se ne natječe samo s drugim hrvatskim institucijama nego s institutima i sveučilištima u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Skandinaviji, SAD-u i drugdje. Zato moramo ponuditi dobre uvjete rada, kvalitetnu opremu, međunarodne projekte, jasniji karijerni put i okruženje u kojem mladi ljudi vide da mogu znanstveno rasti. O-ZIP je u tom smislu važan jer infrastruktura nije samo beton i oprema. Ona je poruka mladim istraživačima da ovdje mogu raditi ozbiljnu znanost.

Što je sa spomenikom Tesli, hoće li se konačno vratiti na Ruđer?

Stav Instituta poznat je već dugo. IRB je već prije zagovarao povratak Meštrovićeva Tesle na Institut. Međutim, takve odluke ne ovise samo o Institutu. One uključuju Grad Zagreb, konzervatorska pitanja, pravne odnose, javni prostor i širi kulturni kontekst. Pritom se treba voditi mišljenjem stručnjaka u tom području uz dužno poštovanje obitelji Meštrović te institucija koje godinama ulažu velik napor u očuvanje, zaštitu i predstavljanje kulturne baštine Ivana Meštrovića.

Riječ je o iznimno važnoj umjetničkoj i nacionalnoj baštini pa se svako rješenje mora tražiti pažljivo, odgovorno i u dijalogu svih uključenih strana. Zato ne bih želio davati velika obećanja bez jasnog dogovora svih uključenih strana. Ono što mogu reći jest da za IRB Tesla nije samo spomenik. On je dio priče o znanosti, inovaciji, imaginaciji i vezi hrvatske kulturne baštine sa svjetskom znanošću. Ako se stvore uvjeti za povratak, Institut bi to svakako znao pretvoriti u snažnu znanstvenu, edukacijsku i javnu dodanu vrijednost.

Što radite u slobodno vrijeme, imate li kakav hobi, vikendicu, nešto slično? Ljetujete li ovdje ili odete i u Australiju? Kako izgleda slobodno vrijeme ravnatelja IRB-a?

Iskreno, slobodno vrijeme ravnatelja IRB-a često izgleda kao pokušaj da se pronađe slobodno vrijeme. Nažalost, nemam ga puno. Ponekad petkom poslijepodne uspijemo izdvojiti nekoliko trenutaka za druženje s prijateljima i kolegama. To možda ne zvuči spektakularno, ali je važno, jer tako čuvamo psihičko zdravlje i skupljamo energiju za novi tjedan. Kad sam bio mlađi, puno sam se bavio sportom. Biciklizam, odbojka, australski nogomet i kriket bili su važan dio mog života. Zanimljivo je da sam u australskom nogometu i kriketu čak predstavljao Hrvatsku na natjecanjima. Danas, nažalost, više nemam dovoljno vremena za takve pothvate.

Ono što nam je kao obitelji ostalo jako važno su putovanja. Svi jako volimo putovati i kamperom smo obišli cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo, Rumunjsku, Poljsku, Maroko i, naravno, Dalmaciju. Hrvatsko more je velik dio našeg obiteljskog života, ali ne bih rekao da postoji jedan strogo definiran obrazac. Australija je i dalje dio mene i naravno da mi nedostaje, osobito obitelj, prijatelji, pješčane plaže, noćno nebo, zalasci sunca i čak svakodnevni engleski jezik s australskim slengom koji je ovdje teško prevesti. Ipak, moj je život duboko obogaćen hrvatskim iskustvom. Nemam romantičnu sliku ravnateljskog slobodnog vremena. To nije puno vikendica, dugih odmora i mirnih vikenda. Češće je to balansiranje između obitelji, posla, putovanja, odgovornosti i pokušaja da se ipak pronađe nekoliko trenutaka normalnosti.

U Hrvatskoj ste sigurno stekli i prijatelje, jesu li također iz znanosti ili iz posve drugih životnih sfera?

Stekao sam prijatelje u Hrvatskoj, i među znanstvenicima i izvan znanosti. Naravno, velik dio mog svakodnevnog života vezan je uz Institut pa su kolege, znanstvenici i ljudi iz akademske zajednice važan dio mog kruga. Ali život nije samo posao, niti su svi važni odnosi nužno profesionalni. Ne bih izdvajao pojedina imena, djelomično zato što bi to bilo nepravedno, a djelomično zato što su prijateljstva privatna stvar. Ali mogu reći da su me ljudi ovdje snažno oblikovali. U Hrvatskoj mi je blizak smisao za humor, osobito crni humor, u kojem su Hrvati, moram priznati, čak bolji od Australaca. Bliska mi je i važnost šire obitelji, što se dosta razlikuje od australskog iskustva. U Australiji obitelji često nisu toliko povezane, što vam daje više slobode, ali meni se sviđa način na koji funkcionira tipična hrvatska obitelj.

Igrate li još ragbi, imate li s kim u Hrvatskoj, idete li na utakmice? Gledate li nogometnu ili ragbi reprezentaciju Hrvatske?

Moram prvo malo ispraviti pitanje. Kod mene se nije radilo toliko o klasičnom ragbiju, nego više o sportovima koji su dio australskog odrastanja i kulture, posebno o australskom nogometu i kriketu. Kad sam bio mlađi, sport mi je bio važan dio života. U Hrvatskoj, naravno, pratim sport, posebno kad se oko reprezentacije stvori ona posebna atmosfera. Jedno od iskustava koje nikad neću zaboraviti bilo je Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. Nakon finala sam rezultat doživio kao poraz i bio sam prilično demoraliziran, ali supruga i njezin brat praktički su me natjerali da odemo u grad. Tamo me potpuno osvojila količina veselja, ponosa i zajedništva. Poslije sam otišao i na doček na Trg bana Jelačića i mislim da nikad neću zaboraviti tu atmosferu. Zato bih rekao da hrvatsku nogometnu reprezentaciju gledam više kao netko tko razumije da sport ovdje nije samo sport. To je jedan od rijetkih trenutaka kada se cijela zemlja može povezati oko zajedničke emocije. Meni je to posebno zanimljivo i kao Australcu i kao hrvatskom Australcu jer tada jako snažno osjetim koliko sport može značiti za hrvatski identitet. Ragbi reprezentaciju ne pratim na isti način kao nogometnu, barem ne redovito. Ako naiđem na utakmicu ili ako je riječ o nekom posebnom sportskom događaju, rado pogledam, ali ne bih se predstavljao kao aktivan pratitelj ragbija u Hrvatskoj. Moj stvarni sportski trag u Hrvatskoj ipak je više vezan uz australski nogomet i kriket, a danas najviše uz gledanje, sjećanja i povremeno uživanje u atmosferi velikih utakmica.

Što ćete nakon kraja mandata?

O tome ne razmišljam previše jer sam trenutačno potpuno usmjeren na posao koji je pred nama. U znanosti, kao i u životu, važno je ne izgubiti smjer. Moj sadašnji zadatak je voditi Institut kroz razdoblje velikih promjena i osigurati da iza mene ostane stabilniji, moderniji i međunarodno snažniji IRB. Kada mandat jednog dana završi, sigurno neću prestati biti znanstvenik. Znanost nije samo radno mjesto, nego način razmišljanja. Vjerojatno bih se mogao vratiti istraživanju, mentorstvu, međunarodnim projektima ili nekoj drugoj ulozi u kojoj mogu koristiti iskustvo koje sam stekao. Ali za sada ne bih preskakao korake. Ima još puno posla koji treba završiti.