Projekt poslovnog povezivanja hrvatske industrije šećera, unatoč skepticizmu i višemjesečnom zastoju u pregovorima započetima početkom godine, ipak će zaživjeti. Daleko od očiju javnosti ovih dana u osječkom sindikalnom domu sastali su se predstavnici virovitičke šećerane Viro, županjske Sladorane i osječkog Kandit Premijera, i to ne samo njihovi vlasnici i predsjednici uprava, nego i srednji menadžment. Sastanak je, kako se saznaje, dugo i temeljito pripreman, a u branši ga ocjenjuju povijesnim za daljnji razvoj industrije šećera, posebice u svjetlu već aktualne reforme tržišta šećera u Europskoj uniji. Samo osnivanje zajedničke tvrtke, u čijem bi temeljnom kapitalu sve tri šećerane sudjelovale u jednakim omjerima, a koje je prema početnim razgovorima šećerana trebalo biti temelj za suradnju, nije bila tema ovog sastanka. Moguće je čak da se kroz tu formu ni neće odvijati buduća suradnja industrije šećera, no pritisnuti dinamičnim promjenama u Europi, glavnom tržištu hrvatskih šećerana, četrdesetak menadžera okupljenih u Osijeku uspjelo je dogovoriti zajedničke projekte neovisno o samom osnivanju zajedničkog poduzeća. Formirane su, kako se neslužbeno čuje, radne grupe koje će se fokusirati na pojedina područja u kojima će šećerane ubuduće intenzivnije surađivati. Konkretno, kao dodirne su točke definirali transfer znanja i primjenu suvremenih tehnoloških postignuća u proizvodnji šećera i uštedi energije, razmjena iskustava u unaprjeđenju proizvodnje šećerne repe, te među ostalim aktivnosti radi organiziranja zajedničke potpore u organzaciji prozvodnje šećerne repe i poboljšanju njezine kvalitete, te transporta repe i slično.

Cilj šećerana je postići uštede zahvaljujući kojima će se tehnološki obnavljati hrvatske šećerane, kako bi osigurale zadržavanje konkurentnosti i daljnji opstanak, ne samo šećerana, nego i više od tri tisuće kooperanata, proizvođača repe. Uštede bi, procjenjuje se, na godišnjoj razini šećeranama mogle dosegnuti i iznos od 150 milijuna kuna. Neosporno je da je na svijest o nužnom prekidu dugogodišnjih netrpeljivosti, pa i svojevrsnog rata, najviše utjecalo ograničavanje slobodnog trgovinskog režima na tržišta EU. Kvote za hrvatski šećer određene su na 180 tisuća tona, a dodatan pritisak je i izgradnja Agranine šećerane u susjednoj BiH. Važnu ulogu za skladnije odnose među šećeranama imao je, po svemu sudeći, i dolazak Kreše Filipovića na čelo uprave županjske Sladorane, u kojoj je, zbog privatizacijskih procesa, bio evidentan otpor bilo kakvoj ideji suradnje s ostalim šećeranama, pa čak i kada je glavni zagovornik te ideje postalo Ministarstvo poljoprivrede. U sve složenijim uvjetima u kojima posluje ova branša, povezivanje šećerana moglo bi se pozitivno reflektirati na njihove rezultate već u ovoj godini.