Iako u domaćoj javnosti prevladava stav da bi Hrvatska nakon ulaska u EU trebala što brže ići prema uvođenju eura, sve je više onih koji smatraju da će opcija brzog puta prema Europskoj monetarnoj uniji biti teško izvediva, odnosno da ulazak u eurozonu nije izgledan prije kraja ovog desetljeća. Takve su se procjene čule i na ovotjednom skupu koji se bavio budućnošću eura i implikacijama na Hrvatsku. Razlozi tome dijelom leže u eurozoni, a dijelom na nama samima.

Među članicama eurozone već se duže vrijeme propituje budućnost zajedničke valute. Iako zamjenik guvernera HNB-a Boris Vujčić vjeruje u održivost eurozone, činjenica je da se unutar nje traže modaliteti kako da se prevladaju današnji problemi vezani uz gubitak konkurentnosti, posebice dijela članica eurozone koje su zaostale s reformama i djeluju poput utega na euro, zbog čega se razvila i ideja Pakta za euro. Međutim, za Hrvatsku je ionako važnije baviti se vlastitim preprekama na putu prema euru. “Hrvatska danas ispunjava dva maastrichtska kriterija no javni će dug već ove godine – ako se uključe jamstva, HBOR i HAC – premašiti 60 posto procijenjenog BDP-a”, istaknuo je Hrvoje Stojić, glavni ekonomist Hypo Alpe-Adria banke. Budući da se i u srednjem roku očekuju relativno skromne stope rasta i da ovisnost o inozemnom (re)financiranju ostaje relativno visoka (kao i teret kamata), dodaje, javni dug i u idućih će nekoliko godina imati rastući trend. U uvjetima nereformiranog javnog sektora, nedovoljne konkurentnosti i nepovoljne strukture gospodarstva, izostanak reformi i značajnijih privatizacijskih prihoda bi, prema tom analitičaru, vodio javni dug ka 80 posto BDP-a u 2015. godini. Procjene Međunarodnog monetarnog fonda su, doduše, nešto blaže premda i one upućuju na probijanje kriterija. Bez provedbe dodatnih reformi, za proračunski manjak u Fondu predviđaju do 2016. postupno smanjenje na 3,5 posto BDP-a (što je također iznad maastrichtskih kriterija), dok bi javni dug bio na razini oko 54 posto BDP-a bez javnih jamstava, a s njima 70 posto.

Međutim, sam ulazak u EU trebao bi donijeti disciplinirajući pritisak i potaknuti ubrzanje reformi sa ciljem stabilizacije javnih financija. “Sreća u nesreći je da Hrvatska ulazi u Uniju usred konkretiziranja EU-ova Pakta za konkurentnost koji nameće stroži fiskalni nadzor i mjerila za konkurentnost”, čulo se na skupu. U uvjetima ograničena pristupa većim količinama (cijenom povoljnog) inozemnog kapitala, to je jedini način da se dovrši započeto restrukturiranje i stvori zdravija osnova za veće potencijalne stope rasta u duljem roku. Inače, u zemljama srednje i istočne Europe u novije vrijeme splašnjava entuzijazam prema pristupanju Europskoj monetarnoj uniji. To se dijelom pripisuje manevarskim prostorom koji daje neovisna monetarna politika odnosno vlastita valuta. No, to prije svega vrijedi za ekonomije s niskim udjelom zaduženosti u stranoj valuti, što je na primjer slučaj u Češkoj ili Poljskoj. Usto, pripadnost Europskoj monetarnoj uniji više ne donosi nužno i niže troškove (re)financiranja, što pokazuju primjeri zemalja s periferije eurozone koje se prepoznaju kao rizične u pogledu servisiranja dugova. Za Hrvatsku je uputno pridržavati se principa europskog Pakta za konkurentnost tj. Pakta za euro, neovisno o tome kada će ga i usvojiti kroz ulazak u eurozonu.