U Hrvatskoj danas postoji infrastruktura o kojoj se govori rijetko, oprezno i gotovo s nelagodom. To nisu projekti u najavi niti ambiciozne strategije ispisane po prezentacijama i akcijskim planovima, nego konkretna, izgrađena bioplinska postrojenja koja više ne rade.
Ta postrojenja ne proizvode energiju, ne zatvaraju materijalne tokove i ne sudjeluju u kružnoj ekonomiji, ali i dalje nose troškove, zauzimaju prostor i ostaju trajni podsjetnik na to kako izgleda zelena tranzicija bez kontinuiteta. Njihova sudbina nije rezultat tehničkog neuspjeha niti promašene tehnologije. Naprotiv.
Bez tranzicijskog okvira
U velikoj većini slučajeva riječ je o postrojenjima koja su bila ispravno projektirana, operativno stabilna i vođena ljudima koji su razumjeli proces. Ono što je izostalo nije znanje ni kapital, nego sposobnost sustava da dugoročno upravlja složenim infrastrukturnim projektima koji ne stanu u jedan sektor, jednu dozvolu ili jedan poticajni model. Upravo zato zatvorena bioplinska postrojenja danas su jedna od najtiših, ali i najskupljih lekcija hrvatske energetske politike.
Bioplinsko postrojenje nije klasična elektrana. Ono nije linearni sustav u kojem postoji jedan ulaz i jedan izlaz. Bioplinsko postrojenje procesni je objekt u kojem se isprepliću energetski i materijalni tokovi. Kada govorimo o materijalnim tokovima, govorimo o vrlo konkretnim stvarima: o ulazu organske tvari kroz gnojovku, stajski gnoj, silaže i nusproizvode prehrambene industrije; o biološkoj razgradnji te tvari kroz složene faze anaerobne digestije te o izlazu u obliku digestata, stabilizirane organske tvari bogate hranjivima. Digestat nije otpad, nego nositelj dušika, fosfora, kalija i organske tvari. Upravo taj povrat hranjiva u tlo čini bioplin temeljno različitim od ostalih oblika proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.
U hrvatskoj praksi bioplinska su postrojenja vrlo brzo svedena gotovo isključivo na energetski pogled. Fokus je bio na proizvodnji električne energije i osiguravanju stabilnog prihoda kroz feed-in tarife. Materijalni tokovi, iako ključni za dugoročnu održivost sustava, ostali su u drugom planu. Digestat se često promatrao kao tehnički nusproizvod koji se mora zbrinuti, a ne kao sastavni dio kružnog toka hranjiva. Time je već u početnoj fazi narušena cjelovitost sustava. Postrojenje koje izgubi kontrolu nad materijalnim tokovima dugoročno gubi i ekonomsku stabilnost, bez obzira na to koliko je energetski dio procesa tehnički kvalitetan.
Važno je pritom jasno razgraničiti uloge. Bioplinska postrojenja u Hrvatskoj nisu izgrađena javnim novcem niti su bila javna infrastruktura u klasičnom smislu. Investitori su bile privatne kompanije, domaće i inozemne, koje su preuzele investicijski i operativni rizik, projektirale, gradile i upravljale postrojenjima. Država je, međutim, uspostavila regulatorni okvir s poticajnim tarifama koji je snažno usmjerio privatni kapital u tom smjeru. Taj okvir u trenutku donošenja nije bio pogrešan. Bio je u skladu s europskim trendovima i imao je jasnu svrhu: potaknuti ulaganja u obnovljive izvore energije i omogućiti brzi razvoj tehnologije.
Problem je bio u izostanku razmišljanja o onome što dolazi nakon. Sustav je bio dizajniran za prvu fazu života bioplinskih postrojenja, ali ne i za drugu. Kada su se okolnosti počele mijenjati, a to se dogodilo relativno brzo, postrojenja su se našla bez jasnog tranzicijskog okvira. Tržište supstrata postalo je nestabilnije, operativni troškovi su rasli, a prihodi su ostali vezani gotovo isključivo uz jedan izlazni proizvod. U takvom okruženju svaki poremećaj u lancu opskrbe ili regulatornom tumačenju imao je nesrazmjerno velik učinak na stabilnost cijelog sustava.
U tom se kontekstu često pojednostavljeno tvrdi da komunalni biootpad nije bio dio ulazne sirovinske baze bioplinskih postrojenja. Takva tvrdnja ne odražava stanje na terenu. Komunalni biootpad i različiti nusproizvodi iz javnih i privatnih sustava u pojedinim su postrojenjima bili prisutni, ali nikada nisu postali strateški i pouzdan temelj njihova rada. Količine su varirale, kvaliteta je često bila upitna, logistika neujednačena, a dozvole i lokalni uvjeti nisu bili usklađeni s realnim potrebama procesa.
Ključno pitanje
Kako su se pritisci gomilali, zatvaranje postrojenja nije dolazilo naglo. Bio je to proces. Najprije administrativne nejasnoće i nesigurna tumačenja propisa, zatim financijski pritisci, a na kraju tehnička degradacija. Postrojenje koje ne radi, ne miruje. Sigurnosni sustavi moraju biti aktivni, oprema se mora održavati, a lokacija nadzirati. Troškovi ostaju, ali prihodi nestaju. U takvim okolnostima vlasnici više ne donose razvojne odluke, nego odluke o minimiziranju gubitaka i zaštiti imovine.
Država pritom nije razvila mehanizam za upravljanje posljedicama. Ne postoji jasan program prenamjene zatvorenih bioplinskih postrojenja niti sustavna analiza njihove lokacije, tehničkog stanja i potencijala. Regulatorni okvir i dalje ih promatra fragmentirano, ovisno o tome gleda li se na njih iz perspektive energetike, otpada ili poljoprivrede. Takav pristup ne stvara sigurnost, nego paralizu i obeshrabruje svaki pokušaj ponovne aktivacije postojeće infrastrukture. Zatvorena bioplinska postrojenja imaju i snažnu društvenu dimenziju. Lokalnim zajednicama bila su predstavljena kao razvojna prilika, nova radna mjesta i stabilan prihod, a danas su često percipirana kao simbol neispunjenih očekivanja. To se nepovjerenje prenosi na nove projekte obnovljive energije. Jednom izgubljeno povjerenje teško se vraća, a cijenu toga ne plaćaju samo investitori, nego i cijeli sustav javnih politika.
Unatoč svemu, zatvorena bioplinska postrojenja nisu promašena investicija. Ona su infrastrukturni resurs s neiskorištenim potencijalom. Lokacije postoje, priključci su izgrađeni, građevine stoje, znanje postoji. Postoji realan prostor za njihovu prenamjenu u proizvodnju biometana, u centre za obradu biootpada te u integrirane sustave s kompostanama i poljoprivrednom proizvodnjom. Takvi modeli već postoje u EU i pokazuju da bioplinska infrastruktura može imati dug životni ciklus ako se promatra cjelovito.
Ključno pitanje zato nije tehničko, nego upravljačko. Može li sustav prihvatiti činjenicu da prvi model nije bio dovršen i omogućiti razvoj drugog. Može li regulatorni okvir postati fleksibilniji i cjelovitiji i može li se o bioplinskim postrojenjima prestati govoriti kao o neuspjehu, a početi o njima razmišljati kao o infrastrukturi s dugoročnom vrijednošću.
Sudbina zatvorenih bioplinskih postrojenja zato nije samo energetsko pitanje. Ona je test institucionalne zrelosti i to po tome kako se sustav odnosi prema onima koji su već izgrađeni i koliko je sposoban iz vlastitih pogrešaka izvući pouke za budućnost.
