Hrvatska će ubuduće svoju regionalnu razvojnu politiku, kao i povlačenje sredstava iz strukturnih i kohezijskih fondova Europske unije temeljiti na podjeli na tri statističke regije. Državni zavod za statistiku objavio je jučer model statističke podjele Hrvatske na razini NUTS2 koju je prihvatio Eurostat, statistički ured Europske unije, a riječ je o sjeverozapadnoj Hrvatskoj u koju bi uz Grad Zagreb ušle Zagrebačka, Krapinsko-zagorska, Varaždinska, Koprivničko-križevačka te Međimurska županija, središnjoj i istočnoj (Panonskoj) Hrvatskoj koja uz pet slavonskih županija uključuje i Bjelovarsko-bilogorsku, Karlovačku i Sisačko-moslavačku županiju te jadransku Hrvatsku u koju ulaze sve jadranske županije.

Velika središnja Hrvatska
Tako je nakon mnogo političkih uzbuđenja pa i smjene ravnatelja DZS-a, kao i nekoliko “potrošenih” varijanti na koncu za službenu podjelu utvrđen model koji predviđa veliku središnju Hrvatsku sa Zagrebom kao središtem, a koji se u svim dosadašnjim izbjegavao jer u EU pravo na pomoć iz stukturnih fondova imaju samo one regije u kojima je BDP po stanovniku manji od 75 posto prosjeka Unije. Zagreb zbog visoke razvijenosti, pak, ugrožava županije koje mu se pridruže da u dužem razdoblju mogu računati na pomoć iz takvih fondova. I dok se u krugovima pregovarača tvrdi da će unatoč takvoj podjeli sve tri regije sudjelovati u korištenju sredstava iz kohezijskih fondova u trenutku pristupanja EU, odnosno u proračunskom razdoblju od 2007. do 2013. godine, pojedini analitičari koji su svojedobno sudjelovali u izradi modela podjela na statističke regije, u modelu koji postaje služben nalaze nekoliko opasnosti, odnosno slabih točki. Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta upozorava da bi se siva ekonomija u obračun BDP-a trebala uključiti vjerojatno već iduće godine, a to znači da će sjeverozapadna Hrvatska vrlo brzo ostati bez stredstava iz tih fondova jer će premašiti razinu razvijenosti od 75 posto prosječnog BDP-a Unije. Trebalo se, kaže Lovrinčević, gledati i na duže razdoblje, a ne samo trenutak ulaska jer podjela koju je Eurostat prihvatio kao službenu betonira situaciju u neograničenom roku. Osim sredstava iz zajedničke blagajne EU, ta područja morat će se, objašnjava Lovrinčević, nositi i s manjim nacionalnim potporama. Naime, sustav različitih općih, ali i regionalnih potpora morat će se uskladiti s tim “pragom” pa će i u državi statistička područja koja premašuju 75 posto razvijenosti unije moći ostvarivati pravo samo na manje potpore. Tako bi i manje razvijene županije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, poput Krapinsko-zagorske ili Zagrebačke, morale računati na manje potpore od razvijenijih županija u regijama koje prosječno iskazuju manji stupanj razvijenosti. Uz pitanja potpora, kao potencijalni problem nameće se i operativni centar regija. Jedino je jasna situacija za sjeverozapadnu Hrvatsku, no u slučaju jadranske Hrvatske već su u nekoliko navrata zabilježeni rivaliteti između jakih centara, Splita i Rijeke.

Najmanji pregovarački napor
Lovrinčević je sklon tumačenju da je takva podjela na koncu prihvaćena jer je zahtijevala najmanji pregovarački napor, a da se nije uzela u obzir situacija u kojoj će se Hrvatska naći ne u iduće tri nego u idućih desetak godina. U tom razdoblju realno je daljnje napučivanje sjeverozapadna Hrvatska stanovništvom iz ostalih regija, a za Lovrinčevića otvoreno je i pitanje što određene županije koje su udružene u jednu regiju imaju zajedničko s aspekta planiranja regionalnog razvoja. Po njegovom bi mišljenju bilo prirodnije da su se uza Zagreb vezivale Karlovačka i Sisačko-moslavačka županija jer će zbog gradnje prometne infrastukture biti još upućenije na Zagreb. S druge strane, u planiranju razvoja tim je županijama teško naći poveznice s područjima poput Baranje.