Godinama tvrdim da ako male države poput Hrvatske ne temelje svoje gospodarstvo na znanju, u globaliziranom svijetu uskoro neće predstavljati mnogo.

Sve strategije razvoja hrvatskog obrazovnog i znanstvenog sustava su osmišljene i to konsenzusom svih najvažnijih čimbenika, i pitanje je samo političke volje da se provedu. Rezultati golemih ulaganja u obrazovanje, kao i svih promjena koje smo napravili do 2009. najbolje su vidljivi iz istraživanja 2010., kojeg su proveli ugledni svjetski znanstvenici među kojima i nobelovci, a koje je objavio američki tjednik Newsweek, Hrvatska se prema kvaliteti obrazovnog sustava našla na 22. mjestu u svijetu, ispred Sjedinjenih Američkih Država, Italije, Grčke, Norveške, Portugala, Španjolske, Izraela i brojnih drugih država. U ovom dijelu Europe daleko smo najbolji i jedino se Austrija može uspoređivati s nama.

No, od moga odlaska, prvo Vlada Jadranke Kosor, a nakon toga i aktualna, golemim rezanjem proračuna ozbiljno su narušile započete procese u kreiranju Hrvatske kao "društva znanja". Nastojanja kojima bi Hrvatska ubrzo došla do 30% visokoobrazovanih, kao i niz drugih projekata u cijeloj vertikali obrazovanja i znanosti, time su zaustavljena ili su bitno usporena. S druge strane, fascinantni su rezultati postignuti nakon restrukturiranja Poslovno inovacijske agencije Hrvatske (BICRO). Uz pomoć Svjetske banke pokrenuli smo 2005. projekt tehnologijskog razvitka po uzoru na izraelsku i finsku administraciju. Zbog preduvjeta koje smo stvorili, po prvi put na ovim prostorima poslovni sektor je uložio novac u razvojne projekte koji je bio ekvivalent novcu uloženom u projekte od strane države.

Od 220 milijuna kuna koje je uložila država, privukli smo još 200 milijuna kuna drugih investicija i pri tome zaposlili oko 1000 ljudi tijekom četiri godine. Zamislite da smo poticaje koje ulažemo u brodogradnju i poljoprivredu (oko 2,7% BDP-a), koji očito polučuju minimalne učinke, uložili u znanost i istraživanje. Po gore navedenom modelu, više od 20-ak milijardi kuna tih sredstava uloženih u znanost i istraživanje tijekom četiri godine bi privuklo sličan iznos iz privatnog sektora i prema standardnim statistikama to bi rezultiralo otvaranjem više od 100.000 radnih mjesta. U isto vrijeme sektor poljoprivrede i brodogradnje ne bi stagnirao, kao što se neki boje, dapače ostalo bi mu dovoljno novca za smislene projekte, a jedan dio istraživanja BICRO-a bi bio usmjeren i prema ovim resorima.