Radna etika usađena mi je još u djetinjstvu. Roditelji su me naučili da se posao vrednuje, ali i da poštovanje treba zaslužiti. Čak ni djetetu ne možeš reći što da radi po moći funkcije. Rad mi nikada nije bio teret, već temelj s kojeg sam gradila sve što danas jesam. Moj prvi dodir s poslovnim svijetom dogodio se na Radiju Cibona.
Bilo je to u odjelu marketinga gdje sam stekla temeljna profesionalna znanja; naučila sam kako redakcije funkcioniraju, marketinške agencije, kako se radi prodaja oglasnog prostora, ali i – još važnije – učila sam se kako graditi odnose. To mi je dolazilo prirodno i posloje se pokazalo ključnim za moj profesionalni put. Iz svakog odnosa proizašla je nova prilika i iskustvo. Onda sam se, usprkos mladosti i bez zadrške, odlučila upustiti u poduzetničke vode.
Prije svega
Pokrenula sam vlastiti biznis i posvetila se event menadžmentu. Moj tim bile su mi prijateljice, s kojima sam radila na projektima s dušom. Izbori za Miss, korporativni domjenci, sajmovi… bilo je zanimljivo, uzbudljivo, no 2008. došla je kriza. Marketing je među prvima osjetio rezove. Budžeti su pali. Vrijeme poduzetništva za mene je završilo – barem tada.
Sljedeće poglavlje – Hrvatska pošta. Povratak u korporaciju bila je velika škola. Tamo sam udarila temelj poslovnog ponašanja, procesa, discipline. Nije bilo prečaca, prošla sam sve funkcije, od referenta do direktorice marketinga. Taj put trajao je deset godina i bio je i ostaje za mene izuzetno značajan. Volim reći da me je odgojio najveći korporativni sustav u RH, što Pošta zaista i jest.
To je bilo razdoblje kada sam učila najviše, radili smo na uslugama Pošte, ali i s puno vanjskih partnera – bankarskim, telekom, osiguravateljima, maloprodajnim, digitalnim. Puno toga što danas razumijem o kompleksnosti sustava naučila sam tamo. U velikim organizacijama naučiš puno toga i izvan svog posla. Prošla sam brojne edukacije. Nikada nije bilo dosadno, a struktura se stalno mijenjala, s njom i ljudi, uprave, tržišne okolnosti. Kako se razvijala i mijenjala organizacija, tako sam se i ja razvijala paralelno. Puno sam naučila i o sebi i o tome kako želim, ali i kako ne voditi.
Imala sam šeficu koja mi nije bila podrška i kojoj sam rekla: “Ako mi kažete da metem ovaj tepih, mest ću, ali vas ne cijenim.” Tada sam sebi obećala: nikada neću biti takva. Uvijek sam bila svoja i dosljedna vrijednostima koje smatram temeljem odnosa – bilo poslovnih ili privatnih; prije svega, budi dobar čovjek.
Rekla bih da put nije bio lagan. Bilo je teških trenutaka, čekala sam svojih “pet minuta” znatno duže nego što sam mislila da ću morati. No s vremenom sam shvatila da kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Samo moraš imati hrabrosti kucati. Nisam imala “sreću”, već sam je sama stvarala.
Važna stvar koju sam naučila – ako se nađeš u okruženju koje ne poštuje tvoje vrijednosti, makni se. Ako ljudi nisu iskreni, ako nema povjerenja, odlazak je znak samopoštovanja. Nikada se više ne bih trudila “da me negdje prihvate”. Ni poslovno, ni privatno. Polako, strpljivo, ali u svom ritmu, bez gubitka vjere u sebe.
Hrvatska turistička zajednica bila je moje sljedeće odredište, gdje sam preuzela poziciju voditeljice brenda zadužena za kampanje za 14 različitih emitivnih država. Bilo je to zanimljivo profesionalno razdoblje, ali i potvrda da sam spremna za više.
Onda stiže moj današnji “domaći teren” – Hrvatska gospodarska komora. Pridružila sam se HGK-u usred pandemije, u jednom od najizazovnijih perioda za gospodarstvo i društvo. Danas vodim Sektor turizma, marketinga i komunikacija. Prijašnja iskustva pomogla su mi da brzo uhvatim korak s dinamikom velikog i strukturiranog sustava, da prepoznam gdje postoje potencijali i kako svojim timom napraviti razliku. Zavoljela sam organizacije s definiranom strukturom i jasnim procesima jer nude brojne mogućnosti.
Jasan smjer
Moje vodstvo karakteriziraju red i ljudi. Volim da se zna tko što radi, ali još više volim kada su svi spremni priskočiti i pomoći jedni drugima. Otvorenost, transparentna komunikacija, međusobno poštovanje i odgovornost, to je kultura kakvu njegujem. Hijerarhija je jasno zadana, ali u svakodnevnici volim timski rad. Dajem ljudima povjerenje odmah na početku i cijenim one koji ga uzvrate trudom. Za one koji ne rade, nemam razumijevanja. Voditi znači biti u službi tima, a da bi to mogao, moraš slušati, vidjeti, razumjeti i biti spreman preuzeti odgovornost kad je najteže. Uvijek sam stajala iza svojih ljudi, spremna “pokriti” tim.
Moje vodstvo nije glasno. Ne trebam biti u prvom redu. S vremenom sam naučila da se rezultat ne može sakriti. Tvoj rad uvijek nađe put do onih koji ga trebaju prepoznati. Bez tima nema ni mog uspjeha! Bez ljudi nema ni lidera. Danas više ne tražim potvrdu izvana. Jasno mi je tko sam, kako želim raditi i s kakvim ljudima želim graditi timove. Uživam kada se početna ideja pretvori u zajedničku viziju i kad vidim stvaran rezultat. U ljudima tražim ideje, a u sebi odgovornost da ih prepoznam, osnažim i usmjerim.
Možda nisam imala “sreću”, ali uvijek sam imala jasan smjer. I ono što me danas najviše određuje nije pozicija koju zauzimam, već razlog zbog kojeg se svakog jutra vraćam poslu – želja da radim nešto što ima smisla i da to radim s ljudima koji u iste vrijednosti vjeruju. Kada se danas okrenem iza sebe i sjetim 20 godina rada, moram priznati da su bili uzbudljivo putovanje na koje sam ponosna i – ono što bih za kraj rekla – trud, rad i vjera u sebe uvijek se na kraju nagrade!
