Davor Štern, hrvatski biznismen i bivši ministar smatra da ima načina brzo i kvalitetno riješiti gorući problem hrvatskog turizma i ugostiteljstva, pa i zdravstva, a to je nedostatak nekoliko desetaka tisuća radnika koliko ih sada manjka u tim sektorima gospodarstva.

Došli smo u apsurdnu situaciju da se Hrvati iseljavaju, a nemamo dosta radne snage. Najviše se u ovom trenutku to osjeća u turizmu, građevinskom sektoru i brodogradnji?

Nije to neka novost. Taj problem postoji, samo smo se od njega udaljavali. Mislim da ga vlasti ni danas nisu svjesne. Sjećam se kad sam još bio u Vladi 1995., pojavio se problem manjka zavarivača u Uljaniku u Puli, bilo ih je viška u 3. maju, no nismo mogli dobiti ljude da se presele iz Rijeke u 80 kilometra udaljenu Pulu. Radije su išli raditi u Italiju, a mi smo morali odobriti kvote za Rumunje. To je bilo prije 22 godine, a situacija je svakom godinom postajala još teža. Rupe u ugostiteljstvu smo zatvarali uvozom radne snage, najviše iz BiH, no i oni su sada radije krenuli dalje u EU. Očito se BiH kao rezervoar radne snage isušuje. Od dubrovačkih turističkih i ugostiteljskih poduzetnika već godinama čujem da im manjka kvalitetne kvalificirane radne snage, nadkonobarima i kuharima već nude veliki novac, no tu je glavni problem povoljan smještaj. Naši su ljudi destimulirani kada shvate da bi se trebali gurati njih četiri, pet u jednoj sobi, a za adekvatan smještaj potrošit će pola plaće. Nameće mi se rješenje koje je moguće i ad hoc provesti, a to je uvoz radne snage s Filipina.

Vi ste počasni konzul Filipina pa je normalno da tamo i tražite rješenje, zar ne?

Predlažem Filipince po uzoru na mnoge europske države kod kojih je veliki dio radnika u ugostiteljstvu, turizmu i medicinskim djelatnostima, naročito kad su medicinske sestre u pitanju, alimentiran preko Filipinaca. Filipini su zemlja sa 100 milijuna stanovnika, ljudi su skromni, obrazovani, imaju radne navike, govore perfektno engleski i španjolski jezik, a spremni su za relativno mali novac ići na rad u inozemstvo.

Koliko je Filipinaca na privremenom radu izvan domovine?

U ovom trenutku ih oko 5 milijuna radi u inozemstvu, te znatno doprinose priljevu novca u Filipine. Godišnje putem doznaka od tih ljudi u Filipine stiže 27 milijardi dolara.

Na koji bi način Hrvatska mogla “regrutirati” Filipince?

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Oni odlaze iz svoje zemlje na način vrlo sličan onom kako su Hrvati organizirano odlazili u Njemačku 1970-ih temeljem detašmana, tj. radnih kvota koje su se dodjeljivale svake godine. Tako su naši stručni radnici odlazili organizirano, preko Ingre, Astre i ostalih većih tvrtki koje su se bavile vanjskom trgovinom.

To im je omogućavalo da zadrže siguran posao doma i sigurnost socijalnog i zdravstvenog osiguranja, a kontrolirali su se uvjeti odnosa prema njima i smještaja u zapadnim zemljama. Kao što se mi sada brinemo o našim mornarima na stranim brodovima. Primjerice, Filipinci čine trećinu radne snage na svim brodovima u svijetu. Filipini uglavnom imaju organiziran rad svojih radnika u inozemstvu i državnu agenciju za zapošljavanje u prekomorskim zemljama, a njima je svaka zemlja prekomorska, i agencija šalje Filipince na rad u više od 100 zemalja. Na zahtjev klijenta ili države oni pronađu profil potrebnih ljudi, organiziraju dolazak radnika čarterima u zemlju gdje bi radili, dogovaraju osnovnu plaću i smještaj, te vode brigu o njima. Ta se agencija potom brine da se svi njihovi radnici kasnije, po završetku ugovora, vrate na Filipine. To je dobar način da se pomoću međudržavnog sporazuma dođe do toga da se zaposli određeni broj Filipinaca preko ljeta u Hrvatskoj i da se po isteku ugovora vrate kući.

Filipinci su, dakle, kao naši gastarbajteri, vraćaju se kući?

Najvećim dijelom Filipinci ne ostaju u zemljama gdje rade, imaju obitelji na Filipinima i vole se vratiti doma i živjeti među svojima. Tako bi Hrvatska na kratke staze riješila problem zapošljavanja i time bismo mi mogli na dvije-tri godine riješiti naš gorući problem.

Čuo sam nedavno izjavu ministra turizma Garija Cappellija da on smatra kako ćemo problem u ugostiteljstvu i turizmu riješiti dodatnim kvalificiranjem naših ljudi. Ja bih volio da se to realizira, međutim, koliko vidim, naši ljudi nisu skloni biti kuhari i konobari, radije bi bili menadžeri i direktori.

Ministru Cappelliju želim puno sreće, ali pomalo sam skeptičan da će nešto u kraćem vremenu postići. Smatram da bi upravo aranžman s Filipinima mogao riješiti dio naših problema već u sljedećoj turističkoj sezoni, te da bi naši ugostitelji i turistički menadžeri došli ne samo do kvalitetne radne snage nego i do benchmarka, standarda rada u ugostiteljstvu, gdje bi svi vidjeli i naučili kako se može brže, bolje i kvalitetnije uslužiti gosta i turista. Filipinci imaju vrlo visoke standarde u radu i vrlo su motivirani radnici.

Kod nas se može čuti da se boje angažirati strance poput Filipinaca jer se polazi od toga da naši ljudi više znaju o Hrvatskoj i mogu je turistima bolje propagirati od, npr. njih?

Apsolutno, no ja nikada ne bih napravio restoran ili hotel u kojem radi samo filipinsko osoblje, ali računam da bi Filipinci svakako mogli popuniti određeni dio radnih mjesta.

Nakon što se sklopi međudržavni ugovor, kako bi se Filipinci raspoređivali u naše tvrtke?

Hrvatska strana nakon potpisivanja takvog ugovora angažira nekoliko naših agencija za zapošljavanje, to bi bio organizirani kanal putem kojega bi se uvjetovala i sva njihova prava i zarada. Tu djeluje tržište i vjerojatno bi se, kada bi bilo drukčije, pojavio i određeni broj neregistriranih Filipinaca, što našoj državi, a i Filipinima, ne bi bilo u interesu.

Jesu li plaće koje se kod nas na Jadranu isplaćuju u sezoni dovoljno prihvatljive za filipinske radnike?

Jesu. Filipinci bi za našu prosječnu plaću, uz riješenu prehranu i smještaj, naravno, vrlo rado došli raditi na Jadran.

Morate znati da oni dolaze isključivo raditi, u pravilu ne troše zarađeni novac, nego ga šalju obiteljima na Filipine.

Konkretno, koja bi njima bila prihvatljiva plaća na tim poslovima kod nas?

Radili bi za mjesečnu plaću od 500-600 eura neto. No, mora biti riješen smještaj. Oni ne računaju da bi bili smješteni sami, nego po nekoliko njih, no u primjerenim uvjetima. Tako je u Rimu i Beču, u svakom od tih gradova radi po nekoliko desetina tisuća Filipinaca. Mi ćemo morati riješiti problem uvozom radne snage, a ne budu li to Filipinci preostaju nam jedino zemlje okruženja, uglavnom BiH i Srbija, odakle već dolazi veliki broj glazbenika na Jadran, te Ukrajina.