Prije 20-ak godina odjeli i funkcije ljudskih potencijala u tvrtkama bili su prava rijetkost. Na početku karijere bilo mi je vrlo izazovno objasniti drugima što ja to radim. Posebice kada bi me pitali moji roditelji ili oni koji se nikada nisu susretali kroz svoje poslovno iskustvo s tom tada novom poslovnom funkcijom.
Zamislite da je objašnjenje moga posla zvučalo ovako: “Osiguravam da proces zapošljavanja bude kvalitetan i standardiziran kroz psihologijska testiranja i standardizirane kompetencijske intervjue kako bismo izabrali najkompetentnije kandidate.
Stručni izrazi
Pri tome koristimo kognitivne testove koji imaju najveću prediktivnu valjanost.” Pretpostavljam da bi me rijetki razumjeli jer su to termini koji su meni sasvim prirodni, ali su mnogima apstraktni i nerazumljivi jer su previše stručni. S druge strane, kako nešto objasniti jednostavno kada je kompleksno. Zamka u koju često upadamo kada ne razumijemo da nije cilj demonstrirati koliko znamo, već osigurati da nas drugi razumiju.
Čak sam na početku karijere dobila i “dobronamjerni” savjet da u komunikaciji što više koristim stručne izraze jer tako se ostavlja dojam većeg eksperta. Potpuno pogrešna pretpostavka – iz moje današnje perspektive. Shvatiš da je bit u jednostavnosti. Pri tome ne smijemo pobrkati jednostavnost s površnosti, već na jednostavnost gledati kao na visoku razinu vještine izražavanja i jasnoće mišljenja. Jednostavna komunikacija zahtijeva promišljanje, fokus i spremnost da se prilagodimo sugovorniku. Upravo zato smatram da bi svi koji rade s ljudima – posebno voditelji i HR stručnjaci – ovu vještinu trebali neprestano brusiti. Ona je temelj svakog kvalitetnog odnosa, međusobnog razumijevanja i napretka.
Zamislite samo selekcijski razgovor koji počinje jednostavnim pitanjem “kako ste danas?” ili “kako ste proveli dan?”. Toliko jednostavno, a toliko učinkovito. Takvo pitanje potiče povjerenje, smanjuje početnu napetost i otvara prostor za kandidata da opušteno krene u razgovor. Zamislite da vam, umjesto dugog objašnjavanja u selekcijskom razgovoru kako bi vaš budući posao izgledao, budući poslodavac predloži: “Možete li odvojiti jedan sat svoga vremena da vam pokažemo kako točno pratimo projekte u sustavu i što bi bio vaš konkretan zadatak?” Reagirali bi oduševljeno, kao i meni jedna kandidatkinja nedavno.
U današnje smo vrijeme izloženi tolikim informacijama, a često uopće ne dođemo do svrhe i cilja. Trebamo se usuditi reći kada nam nešto nije jasno, legitimno je reći: “Uopće ne razumijem što točno želiš” ili “Molim te, pojasni mi”. Ne trebamo započinjati zadatak ako nam nije potpuno jasno što se od nas traži. Nažalost, u praksi je često drukčije jer nam nije ugodno reći da nešto ne razumijemo pa polazimo od toga da je u nama problem što ne razumijemo, a ne možda u sugovorniku.
Zamislite da na sastanku s voditeljem ljudskih potencijala dobijete povratnu informaciju da voditelj projekta nije zadovoljan vašom kvalitetom rada, a pri tome ste i vi jako nezadovoljni projektom i svojim napretkom te ste u biti jako nesretni, ali nije umjesno s vaše strane tako razgovarati s poslodavcem. Čak se ne usudite pitati na što točno se odnosi ta “kvaliteta” rada i na kojem konkretno zadatku, u kojoj situaciji itd. Ali, ako nemate te informacije, kako ćete to popraviti?
Što ako ipak dođe do dvosmjernog razgovora te vas voditelj umjesto da vam kaže da ćete biti praćeni sljedeća tri mjeseca i da se očekuje poboljšanje i pošalje vas nesretnog doma, ohrabri na komunikaciju i sasluša. Svoju povratnu informaciju potkrijepi točnim konkretnim primjerima. Tada zaposlenik točno zna što se od njega očekuje, možda u takvoj atmosferi zaposlenik kaže da više nije motiviran i da želi promijenjenu ulogu. Možda se dosađuje pa je i kvaliteta pala, a možda mu treba dodatna pomoć. Kada uđete konkretno u situaciju s jasnom komunikacijom, otvara se mnogo opcija. Koliko bismo samo poslovnih izazova riješili brže kada bismo se odvažili govoriti jasno, slušati pažljivo i komunicirati dvosmjerno.
Ne po svaku cijenu
U toj situaciji možda bi se otvorila i tema o odlasku iz tvrtke. I da, voditelj ponekad treba ohrabriti i na taj potez. Nije cilj zadržati osobu po svaku cijenu, nego zadržati integritet odnosa, dobrobit zaposlenika i zdravu organizaciju. Dugoročno, takav pristup donosi najbolje za sve. Često možemo čuti da je rad s ljudima najteži dio posla. No, možda je teže zato što u komunikaciji ostavljamo previše “nepoznanica”.
Možda bismo svi trebali malo usporiti, malo više osluškivati, malo manje pretpostavljati i mnogo više pojednostavljivati. Kao što je za rješavanje jednadžbe potrebno odrediti vrijednost nepoznanice, tako je i u komunikaciji važno na razumljiv način i jednostavno izraziti svoje misli kako bi se izbjegli nesporazumi. Bez jasnoće, komunikacija ostaje samo zbunjujuća “neriješena jednadžba”.
