Hrvatsko je stanovništvo sve starije. Gotovo četvrtina stanovništva starija je od 65 godina s tendencijom povećanja tog udjela, koji se u posljednjih deset godina se povećao s 19 na 23.3 posto, što nas čini jednom od najstarijih nacija u Europi. To znači da imamo i nepovoljniji odnos radno sposobnog stanovništva od EU prosjeka: 2,7 radno sposobnih na 1 osobu stariju u dobi 65+. Dakle, moramo si postaviti pitanje: kako će živjeti naše sve starije stanovništvo?
Izazov s kojim ćemo se svi kad-tad suočiti, a o njemu ne volimo razmišljati, jest što kad aktivno starenje više nije moguće? Kada bolesti, slaba pokretljivost ili demencija ipak učine svoje… Odgovor je u iznimno skupoj i radno intenzivnoj skrbi o funkcionalno ovisnim starijim osobama. Ta je skrb u Hrvatskoj tradicionalno odgovornost obitelji, ali okolnosti su danas značajno drugačije. Naše proširene obitelji više ne žive zajedno, a uobičajenije je nego prije da su svi radno sposobni članovi obitelji zaposleni.
Kapaciteti nedovoljni
U situacijama kada u obitelji moramo brinuti o nesamostalnim članovima, biramo između plaćanja njegovateljskih usluga ili odustajanja jednog radno aktivnog člana od vlastitog radnog mjesta (najčešće žena, koje predstavljaju neproporcionalno velik dio neformalnih njegovatelja). Alternativa je institucionalna skrb – domovi za starije osobe. Svatko tko je pomagao starom roditelju, baki ili djedu oko smještaja u dom, zna da mjesta u domovima nema. Odnosno, ljepše rečeno, kapaciteti i infrastruktura postojećih javnih domova za starije osobe u Hrvatskoj nisu adekvatni za takav porast potražnje za socijalnim uslugama.
Postojeći domovi u javnom vlasništvu nastajali su uglavnom kroz sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća. Danas je ta postojeća mreža uglavnom u vlasništvu županija (51 ustanova), puno manje države (3 ustanove). Prazninu je ispunio rastući segment privatnih pružatelja usluga, koji je za korisnika skuplji i koji je inicijalno bio varirajuće kvalitete, a tek u novije vrijeme podliježe strožoj regulaciji. I dalje to znači da je u Hrvatskoj na raspolaganju oko 30 tisuća mjesta u institucionaliziranom smještaju, što čini samo 3,4 posto populacije starije od 65 godina i nije dovoljno. Za kontekst, prosjek EU u pokrivenosti mjesta u sustavu je 5 posto.
Država jest prepoznala taj izazov, a uviđaju ga i jedinice lokalne samouprave – gradovi i općine. Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike 2022. otvorilo je natječaj iz NPOO-a za Izgradnju i opremanje centara i domova za starije osobe, koji je uključivao izvaninstitucijske i institucijske usluge. Iz NPOO-a financirana je izgradnja devet takvih centara, a država je vlastitim sredstvima financirala još devet, pri čemu su nositelji izgradnje i osnivači sada jedinice lokalne samouprave, koje inače nisu nadležne za socijalnu skrb (primarno je ona u nadležnosti države i županija).
Istovremeno, dio jedinica lokalne samouprave koje nisu uspjele ostvariti financiranje izgradnje objekata iz nacionalnog proračuna ili NPOO-a pokrenulo je izgradnju vlastitim sredstvima (npr. Slavonski Brod, Split, potencijalno i Varaždin). Većina tih centara danas je u fazi ili pri kraju faze izgradnje. Čeka ih uspostava ustanova, zapošljavanje djelatnika i početak rada u sektoru u kojem većina gradova i općina nema iskustva.
No, izgradnja je samo dio troška i dio izazova upravljanja projektima javne infrastrukture. Treba znati da će operativni troškovi za pet godina funkcioniranja jednog centra za starije biti u razini cijele investicije u izgradnju. Drugim riječima, na rad centara u pet godina potrošit ćemo još jednom iznos izgradnje. Ekonomska cijena za jednog korisnika, određena monetizacijom potrebnog osoblja, opreme i materijala, prema Pravilniku o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga iznosi između 1600 i 1700 eura mjesečno.
Tko će platiti trošak?
Tko će platiti taj trošak? Prosječna hrvatska mirovina iznosi samo 611 eura – dakle, ne čini se vjerojatno da će prosječni korisnik biti većinski platitelj usluge. Odgovor je u povećanju ulaganja u socijalne usluge, odnosno javnim subvencijama, koje već godinama omogućuju rad postojećim županijskim i državnim domovima.
Subvencioniranje cijene država u postojećim domovima čini u dva modela – sufinanciranjem dijela smještajnih kapaciteta u tzv. mreži pružatelja socijalnih usluga te direktnim spuštanjem tzv. “decentraliziranih sredstava” na županije kao nositelje socijalne skrbi. Prvi model sufinanciranja odnosi se na maksimalno pola kapaciteta domova i pokriva samo dio ekonomske cijene za posebno ugrožene skupine. Drugi, pak, za jedinice lokalne samouprave uopće nije predviđen.
To znači da će gradovi i općine koji su sada izgradili centre za starije morati birati između dvije opcije. Prva je da sami preuzmu veći dio sufinanciranja troškova smještaja, a druga da teret troškova prenesu na korisnika i time se cjenovno približe privatnim domovima. Pitanje je mogu li si jedinice lokalne samouprave priuštiti prvu opciju,godišnja izdvajanja reda veličine 1-1.5 milijuna eura na 100 korisnika? Ako ne mogu ili ne žele, pa se gradovi odluče dio tereta prenositi na korisnike, kakve će biti političke konzekvence činjenice da gradski dom košta približno isto kao i privatni?
Konačno, kada i ako prevladamo pitanje visokih troškova i sposobnosti društva da ih plati, budući upravitelji centara za starije susrest će se s još jednim izazovom: nedostatkom (kvalificirane) radne snage. Za jedan dom od stotinjak korisnika trebat će nam minimalno 46 zaposlenih, od čega 6 medicinskih sestara, 13 njegovateljica, dva socijalna radnika i dva fizikalna terapeuta, te ostalo tehničko osoblje. U RH već sada u sustavu zdravstvene skrbi nedostaje više od 4000 medicinskih sestara, a u sustavu socijalne skrbi oko tisuću stručnih djelatnika. Popunjavanje radnih mjesta pouzdanom radnom snagom, dakle, još je jedna bitka u koju će se naše jedinice lokalne samouprave morati upustiti s puno promišljanja, strateški i vrlo proaktivno.
Uza sve navedeno, proces uključivanja gradskih uprava u pružanje socijalnih usluga za starije i nemoćne nužna je i hrabra odluka u koju su se te uprave upustile nastojeći odgovoriti na rastuće potrebe stanovništva. Pritom trebaju biti svjesni da odgovor na potrebu za proširenjem socijalnih usluga za starije nije samo izgradnja zgrada, nego da su one tek prvi korak na kompleksnom putu uspostave novih ustanova socijalne skrbi. I to pogotovo vrijedi u kontekstu krize tržišta rada i rasta cijene rada. Institucionalizirane usluge smještaja samo su početak sustava koji ćemo morati graditi kako bismo se kao socijalno osjetljivo društvo prilagodili demografskim promjenama.
* Autorica je članica Uprave IMPULS Savjetovanja
