Ljudi su bogatstvo svake tvrtke i naš najvrjedniji resurs. Strojevi se mogu kupiti, ali teško je stvoriti dobar tim – kazao je Ivan Petek, vlasnik tvrtke PIB-extra iz Štefanca kod Čakovca, koja je osvojila plaketu Zlatna kuna za najbolju malu tvrtku u Međimurskoj županiji, i ubraja se među "gazele", najbrže rastuća poduzeća.

Neki poslodavci radnike znaju cijeniti, ali i nagraditi većim plaćama. Na žalost, dosta njih na sjeverozapadu Hrvatske isplaćuju niske plaće, neki zbog profita, ali većina zato jer je to jedini način da budu konkurentni na tržištu i da opstanu. Poduzetnici pojašnjavaju da nižim plaćama zapravo čuvaju radna mjesta. Radnici se uglavnom ne bune, barem ne glasno, povodeći se za onom da je i slabije plaćen posao bolji od čekanja na burzi.

Prema podacima Fine, najniže plaće od četiri sjeverozapadne županije imaju radnici u Varaždinskoj županiji, 3699 kuna, što je čak 21 posto manje od prosjeka Hrvatske! Godinama se govorilo da su Međimurci na dnu po visini plaće, no ona je u međimurskim tvrtkama, koje Fini šalju izvješća o poslovanju, sedamdeset kuna veća nego u susjednoj županiji, i iznosi 3769 kuna. Najbolje stoji Koprivničko-križevačka županija sa čak 4534 kune. Ona je na ljestvici odmah iza prvoplasiranog Grada Zagreba, i to zahvaljujući ponajprije razvijenoj prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Krapinsko-zagorska je negdje na sredini s 3980 kuna.

To su sve prosječne radničke plaće, u koje nisu uračunate plaće zaposlenih u javnim državnim i lokalnim službama. I analitičari u Fini zaključuju da je jedna od karakteristika gospodarstva Hrvatske "velika razlika u razvijenosti pojedinih županija". Visina plaća odraz je, napominju, gospodarske strukture Hrvatske po županijama i velike koncentracije broja zaposlenih u gradu Zagrebu, gdje velik broj ljudi radi u financijskom sektoru, poslovnim uslugama i telekomunikacijama, u kojima se isplaćuju iznadprosječne plaće koje podižu prosjek. Kao i u Varaždinskoj, i u Međimurskoj su prosječne plaće za petinu manje od državnog prosjeka.

Najmanje su u uslužnim djelatnostima, a najviše u opskrbi električnom energijom. U Međimurju su, pojašnjava Željko Pavlic, član Gospodarsko-socijalnog vijeća, plaće male jer otprilike  70 posto od 24.000 zaposlenih radi u prerađivačkoj industriji i građevinarstvu koje se muče iz godinu u godinu i ne dižu plaće. Na primjer, u proizvodnji kože radnici dobivaju svega 2800 kuna, u proizvodnji odjeće 2900, a u građevinarstvu oko 3300 kuna. Slični razlozi ograničavajući su i u Varaždinskoj županiji.

U posebno teškoj situaciji je tekstilna industrija u tim dvjema županijama. Pogledi su upereni prema Zagrebu, odakle tekstilci očekuju pomoć, barem približnu kakvu dobiva brodogradnja. Za većinu tvrtki iz sustava MTČ-a već je prekasno, no ostalo je još nekoliko tisuća radnika koji strahuju za plaće.