Danas im ljudi, kaže Tatjana, dolaze i gotovu plaču kad čuju da Name više neće biti.
Od igle do lokomotive – prva nam je to asocijacija na Namu, koja nažalost uskoro ipak odlazi u povijest. Zgrada u Ilici mnogima predstavlja simbol Zagreba, a tko bolje može ispričati priču o tradiciji ove zagrebačke trgovine od nekoga tko u njoj radi čitav svoj radni vijek.
Gospođa Tatjana u Nami radi već 38 godina. U Namu je ušetala kao 19-godišnjakinja sa snovima. Imala je sreće i dobila posao, piše HRT.
Od igle do lokomotive – prva nam je to asocijacija na Namu, koja nažalost uskoro ipak odlazi u povijest. Zgrada u Ilici mnogima predstavlja simbol Zagreba, a tko bolje može ispričati priču o tradiciji ove zagrebačke trgovine od nekoga tko u njoj radi čitav svoj radni vijek.
Gospođa Tatjana u Nami radi već 38 godina. U Namu je ušetala kao 19-godišnjakinja sa snovima. Imala je sreće i dobila posao, piše HRT.
“Prvi radni dan počeo je u Nami 22. 7. 1986. godine. Interesantno, jako puno ljudi je radilo tada u Nami. Sad nas ima 100-tinjak, tada nas je u ovoj robnoj kući radilo oko 400. Došla sam raditi na dio koji nitko nije htio, na delikatesu. U jako interesantan dio, imali smo svi lijepe bijele kute, mi koji smo radili u samoposluzi. Ostali odjeli su imali plave kute jer nisu radili s hranom”, kazala je Tatjana Katić.
Namu, koja bi nakon 23 godine stečaja i neizvjesnosti trebala otići u povijest, pamtit će po dobrim ljudima. Znanje je stekla s godinama, prisjeća se svog neiskustva s početka.
“Došao je gospodin i tražio je švarglu. Ja sam rekla: Mi vam to nemamo. Onda mi je kolega Zvonko rekao: Tajči, imamo. Ja velim: A šta je to? Pa, veli, švargla ti je prezvuršt, ne. Onda je jedan gospon došao, tražio je šmirvuršt. Ja velim: Nemamo vam mi to. On veli: Gospodična, imate!. Gdje je to? I on meni pokaže rukom paštetu u crijevu! Uvijek je bila gužva, radilo je pet blagajni s gotovinom i jedna blagajna s karticama. Kartice su tad bile tek u počecima. Onaj tko je imao karticu tada značilo je da ima novaca. Nije bilo kao danas da vi na karticu kupujete, pa onda tek platite. Karticu ste tada morali imati novac, 1000 ili 2000 maraka. Koliko ste položili novca, toliko ste mogli taj mjesec potrošiti. To si nije svatko mogao priuštiti. Nama je tada bila vrhunski dućan. Imali smo jako dobre plaće. Recimo da ja sad imam 2000 eura plaću, to vam je nekad bila plaća u Nami. Imali smo najjače plaće tada u odnosu na Unikonzum tadašnji, Slaviju i razne male dućane. Nama je bila izuzetno povoljan dućan, zato su ga zvali Narodni magazin, kasnije su to skratili u Nama”, priča gospođa Katić.
Nama kroz povijest
Prije nego što je postala Nama, bila je to kuća bečkih trgovaca Kastner-Öhler. Tražeći kako da svoje poslovanje iz Beča prošire na Zagreb, Carl Kastner i Herman Öhler sedamdesetih su godina 19. stoljeća odsjeli u hotelu “K’ caru austrijanskom” na početku Ilice. Ostalo je povijest. Njihovo vodeće načelo bilo je – posjet bez obveze na kupnju. Prodavači su dobili naputak da kupca ne ometaju u razgledavanju i samoizboru, ali da priskoče u pomoć u pravi trenutak.
“Prodavači nisu više prodavači najčešće. Svi očekuju da prodavači samo služe tome da slažu robu, da ju “našlihtaju”, i da kupac dolazi sam, da sam bira, to je sve samoposluga. Znači, nema baš onog odnosa da se udovolji kupcu, to je bilo, to je prednost Name. U Nami je to bilo uvijek i još uvijek toga ima. Jako puno poznatih ljudi dolazi ovdje. Baš je nedavno bio Edo Maajka, baš to je bilo zadnje, pa Ćiro koji je pokojni, nažalost. Dolazili su razni glumci i još uvijek dolaze”, kaže gospođa Tatjana.
Zagrepčani žalosni zbog “odlaska” Name
Danas im ljudi, kaže Tatjana, dolaze i gotovu plaču kad čuju da Name više neće biti.
“Još se sjećam, na katu je bio i kafić i plesnjak i svašta je bilo, ne. Bilo je fantastično. I sad šteta kaj to sad ide u neke privatne ruke”, žali se jedna gospođa.
“Čini mi se da, ako neće ostati, da će biti hotel”, kaže druga Zagrepčanka.
“Stvarno mislim da je Nama sinonim i Zagreba i povijesti, i mislim da bi stvarno bila šteta da se prenamijeni u, recimo, stambene zgrade”, mišljenja je još jedna Zagrepčanka.
Tatjani ovo nije prvi put da sluša o tome što bi se sve umjesto Name moglo naći u njenom atraktivnom prostoru – ne samo u Ilici nego i na Kvaternikovu trgu.
“Smatram da treba napraviti jedan krasan restoran, mi smo imali prije kafić na drugom katu, a onda kasnije, negdje nakon 2000., prebacili su kafić na treći kat. I nama su nekad govorili da će imati gore vidikovac. Ja sam bila gore kao mlada, objašnjavali su, čak su nam rekli da će bazen napraviti gore, pa da će biti prekrasan restoran. Ma svašta su nam pričali, ali ništa od toga nije bilo dosad. Možda, evo, takav investitor, da to sve napravi, i da radno vrijeme možda bude i do 21 sat, i da se može u taj restoran gore ići, da ima prekrasan pogled”, rekla je Katić.Riječ struke
“Jako puno gradova uspjelo je zadržati takve sadržaje u centru koje su na neki način i kulturne ikone, i često se na takvim robnim kućama na vrhu nalaze restorani-vidikovci. Bitno da se taj objekt digne na nivo robnih kuća u Parizu, Londonu, Kopenhagenu”, smatra arhitekt Marko Dabrović.
Štogod se dogodilo s Namom i ovom zgradom, Tatjana se nada raditi i dalje u njoj, ljepotici u kojoj je provela najljepše godine svog života.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu