Neodlučnost hrvatskih vlada u provođenju reformi glavni je kočničar razvoja Hrvatske na koji su upozorili sudionici prošlotjedne konferenciji Poslovnog dnevnika i mjesečnika Banka “Novi model rasta – zadnje odluke prije ulaska u EU”. Samo u slučaju brodogradnje cijena koju će država platiti za neodlučnost u provođenju restrukturiranja u posljednjih 10 godina doseže 28 milijardi kuna. Toliki se iznos, mimo ranijih sanacija, od zaključenja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Bruxellesom u Hrvatskoj “istresao” iz državne blagajne radi krpanja dugova velikih škverova i osiguravanja politici toliko važnog socijalnog mira.

Bijeg od zatvaranja
Kroz sanaciju koju je 2002. pokrenula koalicijska vlada Ivice račana, brodogradnja je posisala 8,5 milijardi kuna. Postupak je proveden logikom da bi “zatvaranje škverova bilo skuplje od sanacije”, no uz čvrst stav da je riječ o zadnjoj pomoći. No, niti nakon toga škverove se nije pitalo za gubitke i promjene. Država je nastavila uskakati kako jamstvima za kreditiranje poslova, tako i izdašnim subvencijama, i propuštena je prilika za sređivanje sektora koja je, prema procjenama stručnjaka, bila upravo u periodu 2002. do 2008., kada je prema knjigama narudžbi brodogradnja bila u ‘peaku’. Kad su pregovori o članstvu u EU počeli napredovati, potpore za škverove postale su tema o kojoj se više govorilo, ali se pristup nije bitno mijenjao. Tek posljednjih godina potpore su reducirane, te je zeleno svjetlo za njih morala dati i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. To pitanje postalo je i jedno od ključnih mjerila, najprije za otvaranje pregovora u poglavlju o tržišnom natjecanju, a sada je i ključni test koji Hrvatska mora ispuniti kako bi zatvorila to poglavlje. Prava slika o svim troškovima koje su državi stvorili škverovi, javnosti je teško dostupna. No, iz državnih institucija navode kako su subvencije brodogradilištima u deset godina na razini od oko 10 milijardi kuna, a toliki iznos dosežu i njihove obveze i jamstva. Kada se tome pridodaju sredstva iz ranije provedene sanacije, ukupno je brodogradnja, uza sav output koji je imala, hrvatskim građanima “uzela” oko 28 milijardi kuna. Dio obveza restrukturiranja država namjerava podijeliti s kupcima jadranskih škverova, budu li njihovi programi restrukturiranja i privatizacije prihvaćeni od Europske komisije, no izvjesno je da će najveći dio tog tereta podnijeti sama država. “Od kada se krenulo u privatizaciju izgubljene su već dvije i pol godine u kojima se moglo provesti i restrukturiranje i tako doći do boljih kupaca. Umjesto toga, uprave su čekale i odgađale nužno restrukturiranje i sada imamo novih deset milijardi kuna koji padaju na državu”, kaže SDP-ovac Slavko Linić, koji krivnju za stanje, osim na Vladu koja je to tolerirala, svaljuje na nekvalitetne uprave.

Podjela odgovornosti
Željko Lovrinčević, savjetnik premijerke Jadranke Kosor, koji je na okruglom stolu Poslovnog dnevnika ‘dao krila’ raspravi o pitanju (ne)odlučnosti u donošenju odluka, pojašnjava kako nije problem odlučnosti ograničio samo na aktualnu Vladu. Ona najvećim dijelom leži na trenutnoj Vladi, ali bi ju, prema Lovrinčeviću, morali pokazati i ostali čelni ljudi u zemlji, od predsjednika RH do sindikata i oporbe, a oni također nisu odradili posao kako je trebalo. “Ne može se ni na jednoj razini zagovarati reforme, a kad se u njih treba krenuti, biti protiv njih”, kaže Lovrinčević. Koliko odlučnosti tko ima za reforme, poručuje, pokazat će se ne samo na škverovima, već i procesima koji slijede u javnim poduzećima i državnoj upravi. Trošak neodlučnosti u tom slučaju mogao bi biti i veći nego za škverove.

Krivci za ovo stanje su, osim Vlade, loše uprave škverova
Slavko Linić, SDP

Koliko tko ima odlučnosti pokazat će se na škverovima I javnim poduzećima
Željko Lovrinčević, savjetnik Vlade