Za neosigurane vjerovnike stečaj je postao sve nemuštiji mehanizam naplate.

Posrijedi je danak koji se plaća zbog činjenice da je dužnikova imovina ili mala u odnosu na tražbine, ili je dužnik uopće nema, pa je zapravo slabo raspoloživa za skupno namirenje. Zato prosječna naplata u stečaju u Hrvatskoj iznosi samo oko tri posto tražbina, a čak 96 posto propalih tvrtki nema nikakve imovine. Ti su podaci Ministarstva pravosuđa zvono na uzbunu, signal da postojeća stečajna rješenja vape za poboljšanjima, što se i predviđa u aktualnoj reformi stečajnog zakona. Naime, suočeni s time da sam stečaj postaje sve besmisleniji zbog pomanjkanja stečajne mase, nove stečajne izmjene donose ventil kroz koji raširena blokada namirenja, koja je poprimila alarmantne dimenzije i toliko se udomaćila u praksi da su na nju dijelom oguglali i vjerovnici koji plaćaju ceh, može početi popuštati.

Milanovićeva Vlada odlučna je, doznajemo, provesti nakanu da vjerovnicima omogući dodatnu priliku kako bi svojim aktivnostima, tužbom, popravili nisku razinu namirenja. Od 1. srpnja, ali pod određenim pretpostavkama, svaki će vjerovnik individualnom tužbom moći 'napasti' radnje stečajnog dužnika kojima je imovina umanjena uoči stečaja. To znači da će pored aktivnosti koje na tom području može poduzimati stečajna uprava razina naplate u konačnici ovisiti i o potezima i interesu samog stečajnog vjerovnika koji se odluči na tužbu. Nezakonite masovne cesije povrh blokade, koje su česta pojava, prate i hipoteke koje se upisaju u korist pojedinog vjerovnika uoči samog stečaja.

One su pobojne, pa će ti i slični menevri dužnika kojima se iz tvrtke izvukla imovina moment prije njezine propasti po novome biti meta zainteresiranih vjerovnika. Računa se da će se dužniku moći doskočiti kroz posebnu tužbu za pokretanje parnice radi pobijanja pravnih radnji dužnika. Važeći zakon poznaje ta pobijanja, ali uz dozvolu suda to predstavlja ovlast stečajnog upravitelja. Nova, pak, opcija predviđa da je nakon proteka određenog roka može konzumirati i sam vjerovnik, a trebala bi biti za njih motivirajuća. Za vjerovnike se inače smatra da su u stečaju nakon ispitnog i izvještajnog ročišta previše pasivni, no u praksi bi ih na akciju pogurao konkretni interes. Ova je tužba, naime, isključivo trošak tužitelja.

Kako se poduzima samostalno, predstavlja rizik za tog vjerovnika, ali će zato i eventualni uspjeh u parnici biti samo njegov. Novo pravo na vođenje takve parnice protiv pobojne imovine odnosi se ravnopravno na sve stečajne vjerovnike, što je odgovor na kritike i pritiske da se od toga odustane. U Ministarstvu pravosuđa tome odolijevaju jer očekuju da će na ovaj  inovativni način pomicati postojeće granice. U posljednih šest godina, kako nam je objasnila pomoćnica ministra pravosuđa Renata Duka, stečajni upravitelji pokrenuli su 651 parnicu za pobijanje, što je stotinjak godišnje, a pritom se polovica tužbi odnosi samo nekoliko stečajeva, što je kap u moru. Zanimljivo je i da novo rješenje suci prihvaćaju, što su pokazale debate na stručnim skupovima, ali uz iznimku stečajnih sudaca Trgovačkog suda u Zagrebu, gdje među ostalim zaziru od porasta broja parnica.