Projekt Trg pravde prvi puta je predstavljen 2004. godine za mandata tadašnje ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt. Plan je bio da sve bude gotovo i useljeno u 2007. godini. Tamo se trebao preseliti Vrhovni, Županijski, Trgovački, Visoki trgovački, Prekršajni i Općinski sud te još neke pravosudne institucije.

Preseljen je jedino kazneni dio Općinskog suda. Godine 2007. proveden je urbanističko-arhitektonski natječaj za, kako se pisalo "najveću investiciju" koja je najprije bila predviđena na 1,3, kod natječaja na 1,4, a sada na 1,6 milijardi kuna. Nije previše poznato koji su to novi objekti dodani koji vrijede više stotina milijuna kuna, a obrazloženje koristi ovog projekta za pravosuđe je "povećati funkcionalnost sudova". Nitko nije nigdje obrazložio što će se konkretno u sudskim postupcima promjeniti i u čemu će to sudovi konkretno postati "funkcionalniji". Prosječna percepcija sudova danas, vjerujem ispravna, jest da su sudovi spori. S druge strane im se ne prigovara kvaliteta samih odluka.

Pitanje neke sustavne sudske pristranosti, pa niti korupcije nisam imao prilike čuti od ozbiljnih ljudi. Dakle, većina bi se složila da bi rad naših sudova bio potpuno prihvatljiv ako bi njihove odluke dobivali u primjerenom vremenu. Suci, međutim, ne uzrokuju podnošenje tisuća novih predmeta svake godine niti imaju presudnu ulogu u hiperinflaciji novih zakona.  Ako je to točno, zanimljivo je razmisliti hoće li investicija od 1,6 milijardi kuna ubrzati tj. – rasteretiti sudove. Ako je problem drugdje, u pristranosti, korupciji, kvaliteti pravnih stavova, jasno je da se to ne rješava novim sudnicama, koju su sve na jednom trgu. 

Sudska dostava 
Mogu li stoga doista novi prostori izgrađeni na jednom mjestu utjecati na brzinu sudskih postupaka? Nakon mnogih neformalnih razgovora s kolegama odvjetnicima i sucima čuo sam ipak jedan pokušaj odgovora. Išao je u smjeru da će se tada ubrzati i pojeftiniti dostava između sudova. Smatram da dostava između sudova nikada, što se brzine tiče, nije bila problem. Običan čovjek ne zna da sudovi u prosječnom postupku, iako je višegodišnji, vrlo malo trebaju međusobnu dostavu. Prosječan postupak traje 3 do 10 godina. U tom razdoblju će se najčešće dogoditi i žalbena faza na višem sudu. Ona traje prosječno od 1 do 3 godine. Koliko se vremena dakle gubi na dostavu, fizički prijenos pošiljke među sudovima.

Odgovor je – jedan dan za svaki žalbeni postupak koji traje po godinu ili par godina. Sudski postupci očito neće zbog toga biti brži. Hoće li možda biti jeftiniji? Troškovi sudske dostave (pozivi i sl.) odnose se na pošiljke prema strankama, a sudovi međusobno sudske spise dostavljaju internom dostavom, što je normalno, jer se poštom ne može slati sudski predmet. Mnogi su čuli za problem tzv. sudske dostave. Da on postoji, radi se o dostavi između sudova i stranaka. Trg pravde s tim nema veze i on to neće riješiti, jer stranke neće živjeti na Trgu pravde. Početkom 2014. kreće i tzv. e-oglasna ploća, ali i elektronska dostava. Tako da će se informatički, a ne građevinski taj problem dijelom riješiti, za neusporediv novac.Mnogim sucima ipak danas nisu primjereni uvjeti rada. Najčešće nemaju klima uređaje, a u sudnici je "vruće" i kad nije ljeto. Grijanje ponegdje nije dobro, s otvorenim prozorima zimi svjedoci se ponekad nadvikuju s vanjskim prometom.

Ipak, kad takav problem ima običan čovjek tada on ne izgradi novu kuću, nego kupi klima uređaj. Naravno da se za 1,6 milijardi kuna može uvesti hlađenje koje bi vjerojatno dovelo do regionalnih klimatskih promjena. Tu i tamo se sramežljivo naznačuje i prednost parkinga. Navodi se podatak da se očekuje dnevni priljev od "2500 službenika, te 20.000 građana, a za što je osigurano 3000 parkirnih mjesta". Ne znam što bi dodao tome matematički, kad je sve nažalost jasno. Ipak bih još podsjetio i da je konkretna lokacija na uglu Ilice i Selske. Većina ljudi ne bi dolazila iz Zaprešića nego iz Zagreba. Kako se planira proširiti Ilica iz smjera centra u kojoj se i danas na križanju sa Selskom čeka u dugim kolonama, nije pojašnjeno. U Nizozemskoj je nedavno izgrađena prva "lebdeća prometnica". Stoji doslovno na jakim sajlama, ali služi samo za bicikle i pješake. Kad svako jutro krene 22.500 vozila na to križanje, rješenje ćemo naći "u hodu", ali doslovno. Tako da vozilo ostavimo izvan garaže za 3000 vozila i hodamo.

Smanjenje troškova
Projekt se opravdava i smanjenjem troška. Naime, neki su sudovi u gradskom najmu, a drugi dio nije nego u zgradama vlasništvo RH. Podatak je li buduća godišnja obveza države prema privatnom partneru (JPP) veća ili manja od sadašnjeg godišnjeg najma Gradu Zagrebu za dio sudova, nije poznat. Sadašnje vlasništvo RH nad zgradama sudova bi se prodalo ili dalo u zakup. U medijima je ove godine naznačeno da bi se zgrada sadašnje Palače pravde "iznajmljivala privatnicima za 10 do 15 eura po kvadratu". Novi i atraktivni poslovni prostori se danas u Radničkoj daju u zakup po ne bitno većoj cijeni, a svi prostori koji izgledaju kao Palača pravde uglavnom su prazni. Palača pravde je navodno zgrada s najviše sudnica u Europi.

Na sedam katova proteže se po jedan jedini hodnik gdje su sa svake strane sobe od oko 25 četvornih metara. Takva zgrada nije slučajno projektirana za veliki sud. Što se prodaje ili davanja u zakup npr. zgrade Vrhovnog suda na Zrinjevcu tiče, tu osim tržišnih razloga postoje i razlozi tradicije. Zašto bi bilo smislenije da su na Zrinjevcu privatni zakupci ili privatni vlasnici, gdje bi oni parkirali i kako bi dnevno dolazili nije jasno. Glavni gradovi u pravilu imaju upravo takve zgrade na takvim lokacijama za Vrhovne sudove. Dopuštam da postoje iznimke, a zna se što se iznimkama dokazuje. Kaže se ovdje da državno vlasništvo treba osloboditi tržištu. Zato je odlučeno da se ide u JPP kako bi se kasnije steklo – državno vlasništvo. Naša iskustava s JPP-om su dobra ili loša? Odmjereno bih zaključio, nedovoljna. Treba li ih testirati na 1,6 milijardi, ne znam. Ovo bi očito bio državni, a ne gradski projekt, iako je ovdje većina gradskih sudova.

Uredba o digitalnoj operativnoj otpornosti

Digitalna otpornost na ispitu u praksi: Kako se sektor nosi s DORA-om?

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života

Na primjer, Split, Rijeka i mnogi drugi gradovi imaju također sudove na više lokacija. Koja je njihova korist od seobe zagrebačkih sudova ni to nije jasno. Kome dakle u pravosuđu preseljenje suda treba? Sucima ne. Njima trebaju nova računala, više od jednog monitora, IT podrška, klima uređaji, stručne knjižnice kojih nema. Strankama? Ni njima, nije logično, građanin ako i kad treba, ide na jedan sud u jednom danu. Možda odvjetnicima? Teško je vjerovati da bi bilo koja država do te mjere skrbila o odvjetnicima, a ne sjećam se kao odvjetnik da smo 2007., kad projekt nije ostvaren, bilo što uopće primjetili. 

Važnija ulaganja
Uglavnom, u medijima se projekt naziva "investicijski boom". Investicije u pravilu donose materijalnu dobit ili barem podižu standard rada ili života onih kojima su namjenjene. Ovdje nije na vidiku ni jedno od toga. Aktivirati domaće građevinare svakako je nužno, ali to ne može biti samo sebi cilj, jer se stvara i obveza od 1,6 milijardi kuna. Možda nije sve loše, ali ipak bilo bi dobro znati koja se dobrobit donosi pravosuđu. Može li se ista investicija napraviti i s drugom namjenom, vrtići, bolnice, starački domovi i drugi koji nemaju doista dovoljno prostora? Jesmo li projekt ulaganja u pravosuđe ponudili EU? Ako bi za EU taj projekt bio profirabilan i žele ga financirati, svi gornji argumenti nisu važni. Kako nisam do sada vidio pitanja ovom projektu, ima logike da nije bilo niti odgovora.  

Mićo Ljubenko