Početkom 1974. godine, mladi magistar strojarstva Boris Mikšić, identificiran kao agitator protiv komunističkog režima zbog sudjelovanja u “hrvatskom proljeću”, našao se na crnoj listi jugoslavenske vlade. Svjestan da u domovini za njega nema budućnosti, donio je sudbonosnu odluku. S diplomom u ruci i starim skijama na nogama, pobjegao je preko granice u Austriju, vješto izbjegavajući minska polja. Ondje se našao s trudnom suprugom Olgom, s kojom je prodao automobil kako bi kupio dvije jednosmjerne karte za New York. Nakon plaćenih karata, u džepu im je ostalo svega 37 dolara i nada u novi početak. Taj početak, kao i za mnoge imigrante, bio je skroman. Prva tri mjeseca u Americi radio je kao čistač podova u McDonald’su, prije nego što je uspio dobiti posao inženjera u maloj tvrtki u hladnoj Minnesoti.

javni poziv

Grad u Hrvatskoj osigurao 140.200 eura potpora za poduzetnike i obrtnike

Nezadovoljan radom za druge, Mikšić je odlučio uzeti sudbinu u svoje ruke. U zimu 1977., na temperaturi od minus 35 Celzijevih stupnjeva, u vlastitoj je garaži u St. Paulu počeo miješati kemikalije, postavivši temelje za svoju tvrtku Cortec Corporation. “Biti na takvoj hladnoći sigurno te tjera da radiš više”, prisjetio se kasnije. Iz te smrznute garaže izraslo je globalno carstvo. Cortec Corporation danas je svjetski lider u tehnologijama za zaštitu od korozije, s godišnjim prihodima većim od 120 milijuna dolara, devet tvornica, više od 60 patenata i distribucijom u preko stotinu zemalja. Za svoj je uspjeh 2000. godine primio i prestižnu nagradu “Poduzetnik godine” koju dodjeljuje Ernst & Young, potvrdivši status ostvarenja američkog sna.

Iako je poslovno carstvo izgradio u SAD-u, Mikšić nikada nije zaboravio domovinu. Početkom 2000-ih odlučio je značajan dio kapitala uložiti u Hrvatsku. U Belom Manastiru osnovao je tvrtku EcoCortec, jednu od najmodernijih tvornica za proizvodnju ekoloških, biorazgradivih folija u Europi. Ova investicija, vrijedna više desetaka milijuna eura, ne samo da je stvorila stotine radnih mjesta u Slavoniji i Baranji, već je Hrvatsku pozicionirala na svjetsko tržište zelenih tehnologija. EcoCortec danas više od 90 posto svoje proizvodnje izvozi, a među klijentima su mu globalni divovi poput Mercedesa, Toyote, Forda, Volva i Boscha. Time je Mikšić pokazao kako se njegova vizija “Hrvatske kao ekološke oaze u srcu Europe” može pretvoriti u uspješan i profitabilan poslovni model.

Njegov filantropski rad i pomoć domovini tijekom rata donijeli su mu odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića, a 1995. imenovan je i počasnim generalnim konzulom Hrvatske u SAD-u. Ipak, široj javnosti postao je poznat tek ulaskom u političku arenu. Njegova autobiografija “Američki san dečka s Trešnjevke” poslužila je kao temelj za neovisnu kandidaturu na predsjedničkim izborima 2005. godine. S američkim stilom kampanje, financirane vlastitim novcem, i porukom uspješnog poslovnog čovjeka neopterećenog domaćim političkim aferama, brzo je osvojio simpatije birača umornih od istih lica.

Utrka za Pantovčak koja je ušla u povijest

Izborna noć 2. siječnja 2005. ostaje upisana kao jedna od najdramatičnijih u modernoj hrvatskoj povijesti. Prve izlazne ankete i neslužbeni rezultati Državnog izbornog povjerenstva pokazivali su senzaciju – Boris Mikšić osvojio je drugo mjesto, iza Stjepana Mesića, i izbacio je HDZ-ovu kandidatkinju Jadranku Kosor iz utrke za drugi krug. Komentatori su njegov uspjeh tumačili kao glasan protest protiv korumpirane političke elite. No, nekoliko sati kasnije, nakon što su pristigli glasovi iz Bosne i Hercegovine, dogodio se preokret. Jadranka Kosor tijesno je pretekla Mikšića. On je odbio priznati rezultate, grmeći o izbornoj prijevari i “glasanju mrtvih”, te je pozvao pristaše na prosvjede po uzoru na tada aktualnu Narančastu revoluciju u Ukrajini. Iako je od prosvjeda na kraju odustao, sumnja u regularnost izbora ostala je lebdjeti u zraku.

Nakon neuspjeha na predsjedničkim izborima, njegova je lista na lokalnim izborima iste godine ušla u zagrebačku Gradsku skupštinu. Ponovno se kandidirao za predsjednika 2009. godine, no osvojio je tek nešto više od dva posto glasova, nakon čega je najavio povlačenje iz aktivne politike. Iako nikada nije osvojio željenu funkciju, Boris Mikšić ostaje upamćen kao jedinstvena pojava na hrvatskoj sceni – čovjek koji je vlastitim radom i inovacijama ostvario američki san, a potom se vratio u domovinu s ambicijom da je promijeni, uzdrmavši pritom same temelje političkog poretka. Svoj humanitarni rad nastavio je i nakon politike, a on i supruga Ines kroz višemilijunsku donaciju pridružili su se programu prestižne Mayo klinike za financiranje medicinskih istraživanja.

_{* uz korištenje AI-ja}

promo

Triglav osiguranje u 2025. ostvarilo stabilno poslovanje, značajan rast premije iznad tržišnog rasta te nastavlja s digitalnim inovacijama

Odnosi s javnošću

“Nema prečaca, pa čak ni uz AI alate. Ulaganje u ljude i dalje je najbolja investicija”