Nuqleus je jedna od najambicioznijih hrvatskih “deep-tech” platformi koja povezuje znanost, poduzetništvo i investicijski kapital s ciljem stvaranja novih tehnoloških kompanija. Kako običnim ljudima najjednostavnije objasniti što je Nuqleus? Čime se bavi? Otkrio nam je to u razgovoru za “Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem” Matija Srbić, koordinator i voditelj projekata u Nuqleusu. “Nuqleus vidimo kao središte gdje se okuplja ono što volimo nazvati ekosustav. Pojednostavljeno, pokušavamo povezati fakultete, odnosno znanstveno-istraživačke institucije, industriju, startupe, javne institucije poput Ministarstva, ali i ambasade, investicijske fondove, dakle, sve te dionike za koje smatramo da zajedničkom suradnjom možemo puno više nego što trenutačno radimo po pitanju pokretanja i razvoja visoko inovativnih projekata. Krenuli smo od toga da je to samo jedan program kroz koji znanstvenici i istraživači dobivaju pomoć prilikom ispitivanja potencijala za poslovni razvoj onoga što su radili u laboratoriju. Pokušavamo im pomoći da sve te lijepe stvari koje se događaju u laboratoriju nađu svoj put u stvarnome svijetu. No, Nuqleus je sada postao puno više i mogli bismo reći da smo mi taj koordinator ekosustava u Hrvatskoj”.
Kako objasniti razliku između običnog i ‘deep-tech’ startupa?
Da, to je ono po čemu smo u Nuqleusu posebni, radimo sa znanstveno-istraživačkim institucijama. Sve je krenulo s FER-a još tamo 2016. godine. S jednim studentskim startup inkubatorom, ali smo tada odlučili da idemo raditi nešto što će više biti namijenjeno istraživačima i znanstvenicima i da sve ono što se događa u laboratoriju ne završi u ladicama, da se ne napiše samo znanstveni rad i da na kraju od te znanosti društvo, odnosno svijet, nema ništa. Hrvatska oduvijek slovi za zemlju velikog talenta, bilo po pitanju sporta, tehnologije ili znanosti. I sad mi pokušavamo taj talent dati u pravi program, pravu platformu kroz koju on to može komercijalizirati. Sve što ulazi u naš program kroz koji pomažemo da te inovacije nađu svoj put do tržišta mora biti temeljeno na znanstvenim istraživanjima. Trenutačno radimo sa 17 znanstvenih institucija u Hrvatskoj. To je neka baza od oko 2500 znanstvenika, istraživača i studenata, kojima pokušavamo pomoći da svoje briljantne stvari pretoče u nešto opipljivo i stvarno, primjenjivo u stvarnome svijetu i u industriji.
Hrvatska ima jako dobre znanstvenike, odlične inženjere, ali nema puno globalno uspješnih tehnoloških tvrtki. Je li razlog to što smo mala zemlja i malo tržište pa je teško prodati se? Ili…
Mislim da je više razloga. Jedan ste naveli. Teško je s malog tržišta biti globalni lider. Imamo nekih lijepih hrvatskih priča po tom pitanju poput Infobipa i Rimca u posljednje vrijeme, prije toga Microblinka, odnosno PhotoMatha. Vidimo da se i Končar u posljednje vrijeme kao grupacija odlično pozicionira na globalnom tržištu. Zatim tvrtke poput Orqe i DOK-ING-a. Ali, to su sve pojedinačne priče vrlo pametnih, ambicioznih pojedinaca koji su ih gurali uza sve prepreke sustava, dakle, sustavu usprkos, a ne uz njegovu potporu. Ima nešto i do našeg mentaliteta i kulture koja isto možda nije toliko sklona riziku i ne voli toliko izlaziti iz neke zone komfora. Zašto nemamo više globalnih lidera? Možda je najveći element upravo pojam kojeg sam spomenuo na početku. Nemamo ekosustav, odnosno način na koji ćemo serijski poticati proizvodnju takvih kompanija, ili talente koji se pojave, a dovoljno su ludi i ambiciozni da kažu “ja ću biti globalni lider”. Dakle, želim da imamo cijeli sustav potpore oko njega koji mu onda kaže “hvala ti što želiš probati, a mi ćemo ti probati omogućiti da ti to stvarno i napraviš, ovo je paket pogodnosti koje ti mi kao sustav dajemo da te pogura i da ti pomognemo na tom putu”. E, to je ono što mi želimo napraviti kroz Nuqleus, gdje mi to radimo za naše znanstvenike i istraživače. Nakon što su dobili neke dobre i uzbudljive rezultate svojih znanstvenih istraživanja, pomažemo im da shvate koliki je poslovni potencijal toga.
U posljednje tri i pol godine u Nuqleusu ste tako pomogli pokrenuti više od 25 spin-off kompanija. Kako izgleda taj proces od prve ideje pa do tvrtke?
Možda samo da razjasnimo taj pojam spin-off. To je kompanija koja pomaže da svoje intelektualno vlasništvo, tzv. IP (intellectual property), odnosno nešto što je taj znanstvenik stvorio u svojoj znanstvenoj instituciji, prebaci u novoosnovanu kompaniju i da se tu urede prava oko toga tko je tome vlasnik – što pripada fakultetu, a što znanstveniku, što toj kompaniji, što možda budućim investitorima – i da to nađe svoju primjenu u stvarnome svijetu. Kroz Nuqleus je prošlo i više timova, mislim da smo na otprilike dvostruko toliko znanstveno-istraživačkih timova koji su prošli program edukacije u kojem ih učimo kako da uopće gledaju i evaluiraju poslovni potencijal toga što rade, kako da zaštite to intelektualno vlasništvo, kako da nauče prezentirati izvan svojih standardnih akademskih krugova, gdje najčešće imaju 45 minuta ili sat vremena za prezentaciju, a onda ih mi ‘šokiramo’ da imaju samo tri minute u kojima moraju predstaviti sve. Ne samo o svojoj tehnologiji, o čemu najviše vole pričati, nego i o poslovnom planu, tržištu i konkurenciji, kako će se financirati, kako će rasti i slično. Imamo taj 12-mjesečni program koji ponavljamo svake godine i na početku nam uđe svih tih 17 znanstvenih institucija, uđu najbolji timovi koji imaju nešto što su u laboratoriju ispitali. Tamo to funkcionira, a tu treba vidjeti funkcionira li to u stvarnome svijetu i ima li na tržištu mjesta za takvo nešto. Tko bi to kupio, tko bi to koristio? Imamo cijeli program raspodijeljen u tri faze – u prvoj ih učimo da analiziraju poslovni potencijal i nađu tržište. One koji to uspješno naprave učimo o poslovnim modelima, kakav mora biti prototip da bi to čim prije izašlo u ruke korisnika, da on krene koristiti svoj feedback i da nađu novca za financiranje. Kad sve to otvore, suvlasništvo se podijeli među osnivačima, kolegama, fakultetom i slično. Kako prodati, kako graditi brend. Kad i tu fazu završe, onda se fokusiramo na to da radimo individualno na akviziciji prvih korisnika, znači, doslovno s njima. Kucamo na vrata velikim industrijama. Pokušavamo im pomoći da dobiju prvi projekt. Kucamo na vrata investitorima. Pomažemo im da grade brend i prisutnost izvan granica Hrvatske. Stavljamo ih doslovno pod reflektore da ih svi vide i čuju jer to je nešto što znanstvenici baš ne rade najbolje, vole komfor svog laboratorija. Onda oko njih gradimo taj ekosustav.
Koje su najčešće pogreške koje timovi rade na samom početku i što je ono što znanstvenicima nedostaje kad se prvi put suoče s poduzetništvom?
I ja sam inženjer, dolazim s FER-a, to je moja struka, tako da sam i sam prošao taj put. Najveća nam je pogreška obično činjenica da smo zaljubljeni u tehnologiju i volimo programirati. Mi volimo “lemiti”, kad se tamo nešto potrga pa da nađemo gdje je pogreška. To su za nas zagonetke, puzzle koje treba posložiti i tim se volimo baviti. Sve ovo ostalo, vezano za poslovni razvoj, prodaju, razgovore s ljudima, prezentacije… To ne volimo raditi i najčešće ne radimo dobro. Rijetki su pojedinci i kombinacije da je netko vrhunski stručnjak u svojem znanstveno-tehnološkom području, a s druge strane ima razvijene društvene vještine gdje može dobro prodavati, pričati s ljudima, graditi konekcije… To je onda ono što se u startup svijetu voli reći unicorn, odnosno jednorog koji najčešće bude uspješan u razvoju. Dakle, najveća pogreška koju od početka obično rade je da se previše fokusiraju na tehnologiju, a ne razumiju da je tehnologija samo alat za rješavanje nekog problema. Naš je prvi potez da ih probamo gurnuti korak unazad, možda i nekoliko koraka i reći “super, ovo je zanimljivo, ima potencijala na tržištu koje si ti detektirao, ali jesi li razmislio ima li još tržišta gdje to ima i veći potencijal, gdje je manja konkurencija, manje barijera za ulazak i gdje to može brže potencijalno rasti”. Onda ih tu učimo o istraživanju tržišta. Naučimo ih kako da se fokusiraju na problem, kako da slušaju i razumiju, da razgovaraju s kupcem o njegovom problemu, a ne o tome bi li oni koristili njihovu tehnologiju. To zapravo dolazi u nekim sljedećim koracima. Natjeramo ih da doslovno idu pričati s ljudima. Pokušamo ih spojiti s velikim hrvatskim kompanijama, pokušavamo im omogućiti da dobiju taj feedback tržišta čim prije. Jer, jedino će im tržište reći ima li to smisla ili nema i zato u prvoj fazi imamo puno startupa. Obično krenemo s 15-ak, a do deset startupa nastavlja u sljedeću fazu u kojoj nas uvjere da je tržište za to zainteresirano.
Što oni nude? Koliko često dobijete sjajnu tehnologiju, a koja već nema na tržištu?
Ako je tehnologija sjajna, ona najvjerojatnije ima tržište, ali tržište ili još ne postoji ili ga treba stvoriti – i može ga se stvoriti. Obično startupi ili napadaju velika tržišta s vrlo distributivnim stvarima pa će vrlo lako otkinuti veliki komad kolača već pozicioniranim etabliranim konkurentima na tržištu, ili će sami pogoditi neko nišno područje. Od svojih startupa kad počnu pričati s industrijom najčešće čujem – ‘ma, oni to ne razumiju’, ‘ne shvaćaju potencijal toga’. To je istina, ali to nije njihov, nego vaš problem. Vi ste ti koji im morate prikazati vrijednost u tome što nudite. Ako vas ne razumiju, to ne znači da tehnologija nije dobra, nego da ne znate iskomunicirati koju vrijednost vi za njih stvarate, što znači da ih niste dovoljno upoznali. Niste ih dovoljno slušali da bi znali koji je njihov najveći problem koji vi morate riješiti.
Može li se naučiti razmišljati na poduzetnički način?
Može se poticati. Poduzetništvo je, rekao bih, paket stvari, kreativnost i odvažnost, doza samouvjerenosti, sklonosti riziku, ali možda i najviše taj neki ‘mindset’ za rješavanje problema. Poduzetnik, ako može nekome riješiti problem, to može i naplatiti i može zaraditi od toga. Zato mislim da znanstvenici većinom imaju potencijal postati poduzetnici jer već imaju ugrađenu tu dozu znatiželje, kreative, rješavanja problema. Mi ih pokušavamo naučiti taj drugi dio, kao i društveni i poslovni. Ono što mislim da kao društvo, i tu kao kultura možda ne radimo dovoljno, je da u mlađim uzrastima ne potičemo poduzetničke načine razmišljanja kod djece. Rekao bih da vrlo vjerojatno imamo puno više neostvarenih poduzetnika kojima se jednostavno nije ukazalo da je to smjer u kojem se mogu razvijati. Nisu imali okolinu, ekosustav koji ih je podržao i rekao im ‘pa probaj’. Nema veze ako i ne uspiješ.
Kako to država može potaknuti?
Država sama teško, ali svi skupa možemo, počevši od roditelja. Mislim da možda trenutačno ne stavljamo dovoljno problema pred njih, nego imamo šablonu. Pokušavamo ih uklopiti u neku šablonu, da nauče neke činjenice, a ta doza kreativnosti gdje se oni mogu pokazati, gdje mogu pokazati što ih zanima i u čemu su dobri, to nam možda malo nedostaje.
Gledao sam na vašim stranicama koji su to projekti ušli u završnu fazu. Neki se bave razvojem lijekova, neki kružnim gospodarstvom, neki građevinskim materijalima, a jedan spašavanjem ljudskih života. Širok raspon…
Da, to je ljepota ‘deep-techa’, što se rezultati znanstvenih istraživanja stvarno mogu primijeniti u različitim područjima. Sve što mi danas koristimo – od mobitela, lijekova, automobila – sve je nekad bilo neka inovacija, nastalo je na temelju nekog istraživanja. Većinu tih stvari koje se događaju kod nas vidimo kao nešto što stvarno može pomoći čovječanstvu, odnosno većoj grupi ljudi. Imamo jedan tim koji se bavi razvojem lijekova za različite upalne bolesti poput reume, artritisa ili slično. Uspiju li, golem postotak populacije imat će koristi od toga i na temelju njihove, razvijat će se brojne druge inovacije. Imamo jedan startup koji se bavi time da zamijeni trenutačne solarne panele, odnosno materijal od kojeg se proizvode solarni paneli s materijalom koji se zove perovskite i puno je pogodniji, tj. efikasniji u pretvaranju solarne energije u električnu, ali se isto tako brzo potroši, odnosno izgubi svoju efikasnost. Ipak, oni su našli način kako da ga zaštite premazom koji će mu produljiti vijek trajanja i bude otporan na vremenske uvjete. I sad, zamislite da imate puno efikasnije i jeftinije, čak i fleksibilne solarne panele – što to znači za cijelu industriju, koliko to sve novih vrata otvara. Da, imamo širinu jer imamo 17 znanstvenih institucija od kuda nam dolaze stvari. Ima tu i biotehnologije, i medicine, i robotike i umjetne inteligencije, naprednih materijala. Imamo čak dva startupa koja se bave materijalom koji bi zamijenio plastiku, a koji je potpuno biorazgradiv. Stvarno je jako uzbudljivo raditi s takvim ljudima.
Možete li izdvojiti neki projekt? Koji je vama posebno zanimljiv upravo zato što može biti društveno koristan?
Pa evo ove stvari oko razvoja lijekova i tih nekih naprednih materijala koji bi stvarno, kad bi bili uspješni, mijenjali industriju iz temelja i poboljšali naš svakodnevni život. Takve stvari su mi najbliže srcu jer to je nešto gdje vidimo ogromnu korist u svemu ovome što radimo. To će donijeti korist ne samo nekoj mikro zajednici, našim fakultetima ili samo Hrvatskoj ili samo Zagrebu, nego na velikoj skali.
Zašto se marketing u tehnološkom svijetu često doživljava kao sporedan? Jedan od vaših mentora Zoran Kosanović napisao je da startupi često ne propadaju zbog lošeg proizvoda, nego zato što tržište ne razumije zašto mu taj proizvod uopće treba…
Zoran nam je jedan od dragih mentora koji također puno pomaže našim timovima i stvarno je u pravu oko toga. Znanstvenici to podcjenjuju. Ima ona izreka ‘Build it and they will come’ (Izgradi i svi će to htjeti koristiti). Toliko su fascinirani tim svojim što naprave da misle da će i svi drugi biti, da će razumjeti da im je to potrebno. Ne razumiju da neka njihova ljubav prema tome proizlazi iz nekih drugih izvora, a ne ovog potrošačkog. Tako da je marketing pozicioniranje, čuveni ‘storytelling’, nešto na što se također dosta fokusiramo u programu.
Je li teško znanstvenicima naučiti ispričati svoju priču?
Je, zato što inače imaju puno dulje vrijeme za to, bilo pred studentima, bilo pred kolegama na znanstvenim skupovima. Mi doslovno imamo predavanja gdje krećemo od toga ‘recite nam u jednoj rečenici što radite’. Kad prvi put kažu, nitko ne razumije što to rade. Zato je super imati takvu interdisciplinarnu grupu s brojnih fakulteta. Jer, kad FER-ovac pred FER-ovcima nešto kaže, svi će vrlo vjerojatno razumjeti. Ali, ako imate ljude s agronomije, šumarstva, medicine, Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta… Oni nemaju pojma što ste sada rekli, a neki im pojmovi koje se koristi u njihovu području znače nešto sasvim različito, tako da ih tjeramo da objasne ono što se doslovno kaže, da to razumije i dijete u vrtiću i tvoja baka ili djed. To se vježba, zato program i traje 12 mjeseci, gdje mi na nekoliko’checkpointova’ provjeravamo u kojoj su fazi i kako napreduju, tjeramo ih da to poboljšavaju i unaprjeđuju. Znamo prepoznati da je tim koji nam dođe ‘preznanstven’ i da to neće moći nikad raditi. Imamo program kroz koji ih onda spajamo s iskusnim ljudima iz industrije koju su oni detektirali kao svoje tržište. Do sada smo imali 12 ili 13 takvih povezanih parova koji su dalje nastavili surađivati. To je onda taj super interdisciplinarni pristup gdje, s jedne strane, dobivate vrhunsku tehnologiju i znanost, tim koji je stvarno stručan u jednom specifičnom području, a s druge, iskustvo s tržišta koje zna prodavati, poznaje to tržište koje već ima neke kupce i reputaciju na tom tržištu. Onda ta kompanija puno brže raste od ovoga kad gradimo kompaniju od samo znanstvenika ili inženjera.
Koliko ste imali uspješnih startupa? Znamo za izreku da puno startupa mora propasti da bi jedan uspio.
Ovisi o tome kako mjerite uspjeh, ali evo… Sad smo na 26 otprilike. Po generaciji imamo deset timova koji nam uđu u drugu fazu, a šest ili sedam dobiju prvu investiciju, obično neka nepovratna sredstva, što se kreće otprilike u razmjeru od nekih 200 do 300 tisuća eura. Onda dobiju prve kupce. To već smatramo uspjehom jer su to doslovno znanstveni timovi koji prije ulaska u program, odnosno nekoliko mjeseci prije nego što su dobili investiciju, uopće nisu ni znali što je startup, a kamoli kako će oni sad od toga što rade izgraditi uspješan biznis. Time mjerimo uspješnost, a isto tako, mjerimo i količinu financijskih sredstava koje dobiju, bilo od investitora, bilo kroz bespovratna sredstva. Sad su već na blizu nekih pet milijuna eura ti naši timovi. Na kraju programa s timovima ponovno sve mjerimo, broj zapošljavanja, odnosno novih otvorenih radnih mjesta, a svaki taj tim ima još po tri-četiri ili pet osoba koje su oni zaposlili u tom procesu. Normalno, neki više nisu toliko uspješni. Najveća nam je investicija koju smo do sada imali za jedan od ovih startupa 700 tisuća eura. Ali, opet treba napomenuti da ovo što mi radimo, radimo nepune četiri godine.
Neki iskusni investitori kažu da za startup treba deset godina da bi uistinu tako narastao.
U potpunosti se slažem, pogotovo kad pričamo o ovome što mi zovemo ‘deep-tech’. Uzmite za primjer razvoj novog lijeka. Da bi lijek završio na tržištu, potrebno je otprilike 15-ak godina da prođe različite faze kliničkih istraživanja – od onih u laboratorijima, pa na životinjama, pa na ljudima, pa da dobijete i odobrenja različitih regulatornih tijela. Potrebno je više novca nego za softver koji razvijamo za neku aplikaciju.
U Zagrebu ste ovog tjedna organizirali i Liftoff konferenciju. Kako ste došli do te ideje i što je to Liftoff?
Krenuli smo s time zato što nemamo puno uspješnih kompanija pa je jedan od razloga bilo malo tržište. Drugi razlog je manjak izloženosti velikim tržištima, manjak mogućnosti da stvaramo konekcije s globalnim tržištima. Vidimo da je Liftoff na neki način most, a pokušavamo okupiti i središnju i istočnu Europu kao našu regiju jer svatko je u toj regiji pojedinačno premalen. Svi imamo vrlo slične izazove i prilike što se tiče talenta i povijesno. Iz ove regije dolaze stvarno dobri i kvalitetni, talentirani ljudi i svima nedostaje taj sustav koji pokušavamo graditi kroz Nuqleus. Zato želimo ponuditi regiji središnje mjesto na kojem ćemo dovoditi stvarno vrhunske ljude i gdje će imati prilike pokazati najbolje što imaju razvijenijim ekosustavima Europe. Pod tim pojmom smatramo Njemačku, Francusku, Skandinaviju i Ujedinjeno Kraljevstvo kojima treba pokazati da bi možda i oni trebali biti prisutni ovdje i sada. Liftoff radimo zato što ne vjerujemo da bi svi oni iz razvijenijih ekosustava, koji imaju dovoljno prilika i lokalno, išli posebno u Hrvatsku, Sloveniju, Slovačku, Češku, Bugarsku i slično, nego želimo na jednoj lokaciji imati stvarno pregled, odnosno presjek svega najboljeg s čim se mogu povezati.
Koliko je danas, usprkos digitalizaciji, u svijetu investicija i dalje važan taj osobni kontakt?
Mnogo. Neki investicijski fondovi s kojima radimo tvrde da ne moraju više uopće ići na konferencije. Kažu ‘mi imamo svoje alate koji nam rade apsolutno svu analizu, imamo popis svih startupa u Europi i oni nam odabiru koji su nam najbolji za investiranje i slično’. Drugi opet kažu da ne gledaju apsolutno nijednu prijavu koja ne dođe preko preporuke. Ta je izgradnja, smatram, stvarno bitna. Teško će investitori uložiti u nešto, bez obzira na to koliko to bilo uzbudljivo i koliko je velik potencijal, ako ne zna osobe iza tog projekta. U tom smislu organiziramo’ bootcamp’, odnosno trodnevno druženje i edukaciju na otoku Cresu, koja počinje nekoliko dana prije Liftoffa s manjom grupom startupa i investitora iz industrije. Europska investicijska banka, Europsko inovacijsko vijeće, naše Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih koje podupire cijeli projekt… Svi dolazimo na to druženje, građenje odnosa gdje možemo razmjenjivati ideje i predstaviti što Nuqleus i Liftoff kao paket mogu ponuditi Europi.
Može li Hrvatska postati europsko ‘deep-tech’ središte?
Svakako može. Tajming za to je savršen, imamo ekosustav koji raste, imamo uspješne priče poput Infobipa, Rimca i sličnih, imamo industriju koja raste s Končarom i sličnim tradicionalnim industrijama koje bilježe goleme rezultate unatrag godinu-dvije. Imamo, rekao bih, i ljude po nekim ministarstvima koji razumiju što bismo mogli napraviti, koji su voljni poslušati kad im se daje feedback s tržišta, što zapravo treba ekosustavu. Imamo dekane na različitim fakultetima, ravnatelje na vrhu različitih znanstvenih institucija koji žele sudjelovati i koji žele potaknuti zaposlenike da stvaraju startupe koji se zasnivaju na rezultatima znanstvenih istraživanja. Novca, rekao bih, lokalno trenutačno ima, za početak, dovoljno. Imamo dovoljno i novih investicijskih fondova, neke je pokrenula Hrvatska banka za obnovu i razvitak, neke EIF. Dakle, imamo dovoljno novca za te prve faze gdje možemo dati poticaj startupima da krenu. Usto, Hrvatska je kao takva i dalje jedna od najsigurnijih zemalja, što je u trenutačnoj geopolitičkoj situaciji dosta bitno. Ljudi hrana, klima – to je uvijek bilo na vrlo visokoj razini. Sve to čini onaj paket stvari o kojem sam pričao, kojima mi možemo privući regiju. Okolne zemlje nemaju platformu poput Nuqleusa, nekoga tko je krenuo od nule, s time da razumije apsolutno sve probleme prilikom komercijalizacije rezultata znanstvenog istraživanja i koji je stvorio metodologiju kroz koju se serijski mogu proizvoditi takvi startupi. Zato mislim da se možemo regiji nametnuti kao lideri.
Cilj vam je privući i hrvatske znanstvenike iz dijaspore – što njima Hrvatska može ponuditi?
Uzbudljiva radna mjesta i projekte na kojima mogu raditi. Trenutačno ti ljudi, ako dolaze iz Amerike ili iz Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, imaju ondje obilje opcija i, normalno, puno veće plaće nego što imaju ovdje. Ta kompenzacija nad plaćom koju se možda ne može u nekim ranim fazama dati ovdje, može se ostvariti kroz priliku za građenje svjetskog biznisa iz Hrvatske, gdje najčešće imaju svoju obitelj jer ipak je to njihova zemlja. Ali, mislim da je za njih jako bitno to što ovdje mogu pronaći radno mjesto koje im je stvarno uzbudljivo i za koje možda nisu mislili da će uopće naći u Hrvatskoj. Primjer za to opet je Rimac koji spominjem kao kompaniju u kojoj se rade vrlo inovativne stvari za koje sada ljudi ne moraju odlaziti u Volkswagen ili negdje drugdje, da bi radili na visoko rizičnim projektima ili projektima u nastajanju. Ovdje se već mogu raditi takvi projekti, što je uzbudljivo. To je ono što sve više ljudi traže. Fascinantna je stvar iz Hrvatske proizvesti najbrži električni super auto i normalno je da ljude privlači kad vide da se tu rade takve uzbudljive stvari – pogotovo ako su u pitanju vrhunski inženjeri koji mogu birati na čemu žele raditi.
