Dio ekonomista smatra da danas postoje dva glavna tijeka bogatstva. Jedan je usmjeren prema zemljama Perzijskog zaljeva gdje su se viškovi od prodaje nafte povećali na oko 800 milijardi dolara godišnje. Drugi je usmjeren prema Kini koja bilježi prosječni godišnji ekonomski rast od 9,5 posto u više od 20 godina. Prošle godine trgovina između Kine i zemalja Perzijskog zaljeva iznosila je 135 milijardi dolara, no sasvim je jasno da poslovna suradnja ove dvije regije ide dalje od poslovanja s naftom. “Nije riječ samo o petrokemijskoj infrastukturi, rafinerijama i skladištenju nafte, već i o nekretninama te drugim vrstama investicija koje privlače ulagače iz Perzijskog zaljeva u Kinu”, kaže Charles Freeman, predsjednik Vijeća za bliskoistočnu politiku sa sjedištem u Washingtonu. Isto tako, može se reći da su nakon terorističkih napada na Sjedinjene Države 2001. godine mnogi privatni ulagači iz zemalja Perzijskog zaljeva imali bojazni o ulaganju u Sjedinjene Države zbog antimuslimanskog raspoloženja i nekih odredbi antiterorističkog zakonskog paketa poznatog kao Patriot Act. Stoga su se preusmjerili na Kinu, koja je jedino drugo tako veliko tržište da može apsorbirati velike količine gotovinskih investicija. Procjenjuje se da će u sljedećih pet godina privrede Bliskog istoka potrošiti oko 500 milijardi dolara na razne infastrukturne projekte, obrazovanje, zdravstveno osiguranje i informacijsku tehnologiju. Kineske kompanije uključene su u graditeljske projekte u Perzijskom zaljevu, ali žele i stvoriti tržište za svoje proizvode uključujući automobile. Veliki kineski partner je i Iran, ali i Izrael koji je postao kineski opskrbljivač oružjem i vojnom tehnologijom 1989. godine, kad su Sjedinjene Države i Europska Unija prekinule prodaju svog oružja Kini nakon slamanja prosvjeda na Trgu Tiananmen.

Izrael, nadalje, prodaje Kini poljoprivrednu i drugu tehnologiju. Politolog sa Sveučiliša Johns Hopkins kaže da Peking vodi politiku ekonomskog pragmatizma. “Operativno načelo kineske vanjske politike danas je izgradnja okruženja koje će postati najbolji mogući hranitelj kineskog unutarnjeg razvitka, odnosno unutarnje ekonomije i stabilnosti. Kina pokušava razviti konstruktivne odnose sa svakom zemljom, međunarodnom organizacijom ili udrugom koja može poslužiti tom cilju.” Većina analitičara se slaže da intenzivnije veze Kine s Bliskim istokom nisu prijetnja Zapadu. William Overholt, direktor Centra za azijsko-pacifičku politiku, pri instituciji RAND, kaže da su kineski čelnici izvukli lekcije iz ekonomskog uspjeha istočne Azije. “Japan je uspio premda praktično nema vojsku već 50 godina. Južna Koreja je bila neuspješna dok je bila fokusirana na izgradnju oružanih snaga. No 1961. je situaciju uzeo u ruke jedan general koji je srezao vojni budžet i sve investirao u ekonomski rast. Ekonomija Južne Koreje sada je 22 puta veća od sjevernokorejske. Kineski reformski čelnici proučavali su ove primjere i zaključili kako je tu način da se postane uspješna zemlja u modernom svijetu, dakle ne tradicionalnim posezanjem za teritorijem susjeda.” Dok neki stručnjaci izražavaju bojazan kako će Kina uporabiti svoju silu, drugi kažu da će azijski div još desetljećima vjerojatno ostati usmjeren na unutarnji razvitak. (PD)