Postoji verzija priče o vodstvu koju svi znamo napamet. U njoj lider stoji na pozornici, gleda u budućnost i dijeli formulu uspjeha. Autentičan je, vjeruje u sebe, nosi posebnost koju je odavno prigrlio. To je, kako je rekla ekonomistica Vedrana Pribičević, “predivan, ugodan govor – vjerojatno i koristan, ali ne potpuno iskren”. Na konferenciji Lead to the Top, održanoj 7. srpnja, najzanimljiviji trenuci nisu dolazili iz uredno složenih biografija, nego iz pukotina u njima. U bloku Leader Talksa nanizali su se ljudi s ozbiljnim životopisima, a gotovo nitko od njih nije govorio o pobjedi. Ono što ostaje od liderstva kad se skinu titule i LinkedIn sažeci pokazalo se iznenađujuće konkretnim – ponekad širokim točno jedan centimetar.
Taj je centimetar donijela Josipa Maras, osnivačica Studija Wallart, prve hrvatske tvornice zidnih tapeta. Nije počela slajdovima, nego jednim danom i trima papirima. Prvi je bio otpusno pismo iz bolnice, drugi nalaz koji je potvrdio da je dijete u spektru autizma, a treći obavijest o nagradi za razvoj poduzetništva u jugoistočnoj Europi. “Htjela sam napisati: dobila sam nagradu i super sam, ali tada stvarno nisam bila super.” Umjesto nagrade, objavila je iskren post o svemu. Stiglo je suprotno od očekivanog – bujica podrške.
Poduzetnički dio priče jednako je bio težak. Kad je njezin suprug, naftni inženjer, dobio otkaz na poslu gdje je upravljao stotinama ljudi, došao je voditi tvrtku s dvoje zaposlenih. Zajedno su, bez sata staža u tiskarstvu, nakon četiri mjeseca bili na rubu propasti. Narudžbe su stizale, isporuke nisu, a Maras je svako jutro zvala klijente i nudila povrat novca. Svi su, do jednoga, odlučili čekati. Shvatili su da je kriva pogrešna tehnologija, nabavili novi stroj, a onda je on zapeo na banalnoj prepreci – nije mogao proći kroz vrata pogona. Umjesto tri mjeseca čekanja na rušenje betonskih stupova, sjetila se da showroom do proizvodnje ima malo veća vrata. Vrata su bila 108 centimetara, stroj 107. “Ako je stroj širok 107 centimetara, vjerujem da će uvijek ostati taj jedan centimetar da vrata budu otvorena”, istaknula je Maras.
‘Mala od kužine’
Jadranka Kosor govorila je o promjeni, temi koju je, priznala je, “pomalo neoprezno prihvatila”. Prvu je smjestila u 1995., kad je iz novinarstva, na poziv Franje Tuđmana, preko noći ušla u politiku. Pojašnjavajući gdje su granice te promjene, ispričala je kako je nakon predizbornog skupa odbila Tuđmanov poziv u ured jer ju je kod kuće čekao sin kojemu je obećala večeru. Muškarci oko nje zgranuli su se jer se predsjednikov poziv ne odbija. Njegov je odgovor bio lekcija o granicama: “Pustite ulizice, odite vi doma, vaš sin je najvažniji.”
Njezino je izlaganje bilo i anatomija toga kako je biti žena u muškom svijetu. Kad je 2009., nakon iznenadnog odlaska Ive Sanadera, izabrana za premijerku, naslovnice su pisale da je “Kosor dobila državu za rođendan” – nešto što, kako smatra, “ne bi napisali ni za jednog muškarca”. Na prvom sastanku u Bruxellesu José Manuel Barroso čitao je hladan monolog o tome zašto Hrvatska nikada neće postati članica. “Ne, predsjedniče, Hrvatska će postati članica, i to za vrijeme moga mandata”, odgovorila mu je te dodala da su je u njezinim premijerskim počecima mnogi doživljavali kao “malu od kužine”.
Termin “Male od kužine” bio je inspiracija i Vedrani Pribičević, predavačici na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa. Najavila je da neće održati ugodan govor. “Vidljivo sam drukčija. Pretila sam cijeli život”, rekla je, ogradivši se da to nije ispovijed, nego dijagnostički alat. “Vidljiva različitost ulazi u prostoriju prije vas, prije životopisa, rezultata, inteligencije, a ljudi često unaprijed odluče koliko će vas ozbiljno slušati”, istaknula je Pribičević.
Društvo, tvrdi, obožava priče o drukčijima koji su uspjeli, ali dok ti ljudi još nisu pobijedili, naziva ih problematičnima i prečudnima. “Uspjeh je kao veliki prevoditelj: prije uspjeha netko je tvrdoglav, nakon uspjeha ima viziju”, ističe i pita se zašto nam treba pobjeda da bismo nekome priznali dostojanstvo? Prerano obeshrabren talent, poručila je Pribičević, nije samo moralni, nego i ekonomski gubitak: “Liderstvo nije demokracija uspjeha. Liderstvo je sposobnost da se zaštiti mogućnost prije nego što ona postane rezultat.”, zaključuje, dodajući da posao lidera nije da prepozna zvijezdu nakon što zasja, nego da ne ugasi svjetlo dok je još malo nesigurno i neobično.
To nesigurno svjetlo nitko nije iskusio doslovnije od Anite Lacmanović, jedne od najistaknutijih hrvatskih menadžerica u IT-ju, koja je godinama vodila SAP Hrvatska. “Lakše je pričati o pobjedi nego o neuspjehu, pogotovo kad ga doživite kao osobni”, rekla je. Dvadeset i sedam godina radila je gotovo bez predaha, uvjerena da se njoj to ne može dogoditi, a onda je došao tjedan u kojem se sve srušilo. U prvom trenutku nije osjetila šok, nego, kako je objasnila, uključio se refleks “glavu gore”, no tijelo je imalo svoju evidenciju: glavobolje, bolovi, hitna… Oporavak je opisala u tri faze: prva tri mjeseca borba su s egom, slijedi rekonstrukcija u kojoj se vraćaju ideje i, naposljetku, “najslađa” faza u kojoj se otvaraju prilike. Kaže da joj je najteže bilo to što se identificirala s funkcijom. “Gdje god se pojavite, otvaraju vam se vrata, mislila sam da gubitkom funkcije potpuno ispadam iz igre. No, dogodilo se suprotno. Preživjela sam”, kaže Lacmanović.
Najvrjedniji kapital
Lacmanović je pokazala što ostaje kad se izgubi funkcija, a Ivana Bukvić, poduzetnica i dizajnerica, Ivy’s Design što se izgradi kad se cijeli život ulaže u ljude. Njezina glavna teza je da najvrjedniji kapital nije imenik, nego reputacija. Kad je u školu stigla informatika, njezin otac, koji se bavio transportom, u tome je vidio “besplatnu radnu snagu” i kupio računalo da više ne mora ručno pisati račune. Uskoro je desetogodišnja Ivana u četiri ujutro rješavala papire za kamione na granici. “Mislila sam da provodim vrijeme s tatom, a učila sam poduzetništvo.”
Ljubav ju je odvela u Njemačku, u svijet startupa i investitora – ljudi koji “daju novac za tvoju ideju”, što joj je isprva bilo nepojmljivo. Kad je prvi posao krenuo krivo, iz nužde se rodila ideja o dijeljenju prostora i usluga; tek su poslije saznali da se to zove co-working. S velikom investicijom “najbolji stručnjaci” isporučili su prostor koji se nikome nije svidio jer im nitko nije objasnio tržište; spas je došao iz improvizacije – bršljana (po kojem je dobila nadimak “Ivy”) i aparata za kokice, čiji se miris, kaže, proširio najprije prostorom, a onda “cijelom Europom pa svijetom 72 lokacije od Indije do Amerike”. Najjači kontakt, poručila je, nije onaj koji imate, nego onaj koji drugi aktiviraju kad nastane problem: “Zovi Ivanu, ona će to riješiti.”
Davor Bruketa, vlasnik Bruketa&, otvorio je pitanje koje zvuči jednostavno, a nosi cijelu strategiju: “Što je moj hero proizvod?” Sve se u njegovoj karijeri razvijalo predvidljivo do 2007., kad su za Podravku napravili godišnji izvještaj čija je jedna knjiga bila prazna: recepti su se pojavljivali tek ako biste je ispekli u pećnici. Projekt je završio na Dezeenu, a onda su ga u 48 sati pokupili globalni mediji, uključujući New York Times. “Sve što trebaš je priključak na internet i ako radiš nešto zanimljivo, cijeli svijet će pričati o tome”, istaknuo je Bruketa.
Hero proizvod, objasnio je, potez je zbog kojeg vas ljudi primijete, i nije nužno ono od čega živite. Bruketa se dotaknuo i umjetne inteligencije i njezinih prednosti i mana. “Četiri stotine tisuća vinarija u ruci ima istu umjetnu inteligenciju koja svima daje lijepe ideje pa pitanje više nije kako biti dobar, nego kako ćete se istaknuti u tom moru pameti i ljepote”, istaknuo je Bruketa i dao odgovor da će nam za to možda ipak trebati jednostavne, možda čak i glupe ljudske ideje.
Konferenciju je zaokružila glumica Nataša Janjić, jedini glas iz umjetnosti u društvu poslovnih lidera. Pomalo je iznenadila okupljene izjavom da ima tremu te dodala da joj je kao glumici lako govoriti tuđe tekstove, ali istupiti u svoje ime ima posve drugu težinu. Kazala je da biti lider nije ni titula, ni pozicija, ni ime, nego autentičan život, u skladu s pravim vrijednostima, dosljedan i sa smislom. Vodstvo, dodala je, nije stvar hrabrosti ni ludosti, nego odgovornosti. “Kad imaš platformu, pa makar to bio i kvart ili radno mjesto, dužan si je iskoristiti za nešto šire od sebe. Kad imaš pozornost publike, moraš reći nešto važno”, smatra Janjić.
Presudni trenutak
Tu je odgovornost najsnažnije osjetila kroz predstave koje su se poklopile s društvenim trenutkom, od “Finih mrtvih djevojaka” do monodrame “Prima Facie”, za koju je vjerovala da će je odigrati pet puta, a prerasla je u pokret. “Umjetnost ne služi samo da zabavi. Divno je kad podvali poruku ili postavi pitanje.”
Zajednička nit ovih sedam priča, sedam života nije uspjeh, nego trenutak u kojem formalna sigurnost više nije dovoljna. Liderstvo se ne vidi na vrhuncu krivulje, nego u njezinoj najnižoj točki: kad odbijete poziv moćnijeg od sebe jer ste djetetu obećali večeru, kad talent prepoznate prije nego što ga tržište proglasi sigurnim izborom; kad ne objavite samo nagradu, nego i dijagnozu koja vas je slomila, kad globalnu pozornost ne kupite novcem, nego idejom. Pravi kapital lidera, pokazao je Lead to the Top, stvara se u reputaciji da ćete riješiti problem, u hrabrosti da izgovorite neugodno i u odluci da drukčijima date povjerenje prije nego što ih gomila proglasi sigurnima.
