Prije samo nekoliko mjeseci doživio sam jedan od onih (rijetkih) trenutaka kad budeš sretan jer vidiš da tvoj rad ili bolje reći tvoja pomoć da jedna tema dođe do pravih adresa doista ima i neke konkretne rezultate. Naime, nakon nekoliko mjeseci javnog zalaganja i “guranja” teme o financiranju sporta, donesene su izmjene Zakona o porezu na dobit koje su otvorile vrata većim ulaganjima domaćih poduzetnika u klupski sport.
Spiritus movens te inicijative bio je Vedran Šupuković, predsjednik Udruženja sportskih klubova pri HGK i direktor Rukometnog kluba Zagreb. Kao osobi koja od malih nogu fanatično prati sport, bio sam sretan, jer sam, baš kao i Vedran, svjestan da naš klupski sport već godinama tavori na europskom dnu. Investicije su se iz godine u godinu smanjivale. Sportovi u kojima smo nekad bili dominantni, poput košarke ili rukometa, posljednjih su godina bačeni na marginu, govorimo o klupskom sportu koji više ni izbliza nije onakon konkurentan kao prije nekoliko desetljeća.
Zakonskim prijedlogom koji je usvojen krajem prošle godine, zaokružio se proces koji bi hrvatskom sportu napokon trebao donijeti toliko potrebno održivo financiranje. Jer, valja znati i to da sva sredstva koja klubovi dobiju iz proračuna središnje ili opće države nisu dovoljna da bi se rizik smanjio, a klubovi poslovali bez poteškoća. Riječ je o novoj dopuni članka 6, prema kojoj se rashodi sponzorstava danih sportskim organizacijama, čije su aktivnosti usmjerene na razvoj i poticanje društveno korisne sportske djelatnosti, priznaju kao dodatni odbitak od porezne osnovice. U praksi to znači da će poduzetnici ostvariti porezni poticaj od 10 do 18 posto na iznos koji uplate za sportsko sponzorstvo, ovisno o poreznom razredu u kojem se nalaze.
Klupski sport dosad je, slažu se upućeni, bio na marginama, iako je industrija sporta kod nas vrlo važna sfera društvenog života koja ima velike učinke i na ukupnu nacionalnu ekonomiju, i na zdravlje nacije. Svega toga sam se bolno prisjećao posljednjih tjedana otkako su brojne afere počele nagrizati hrvatski sport.
Počelo je s Hrvatskim skijaškim savezom i Vedranom Pavlekom, a onda se gotovo na dnevnoj razini, nastavilo i s brojnim drugim sportskim savezima za koje postoje indicije da se novac trošio nenamjenski. Nažalost, kad se događaju takve stvari, sve ono pozitivno što je napravljeno prošle godine na izmjeni zakonske regulative, odjednom postaje nebitno. U posljednjih nekoliko dana doznao sam za dva tužna slučaja u kojem velike privatne kompanije odustaju (samo privremeno, nadam se) od ulaganja u sport upravo zbog potencijalne reputacijske štete koju bi im takav potez donio u svjetlu sve brojnijih afera u hrvatskom sportu.
Svima mora biti jasno da kazneno djelo, ako postoji, ima svoje ime i prezime, da od kolektivne odgovornosti i hajke trebamo bježati što dalje ne bismo li uspjeli sport očistiti od prljavštine i blata u koja, nažalost, nije upao prvi puta. Možda sam naivan, ali još želim vjerovati kako sport može biti “čist”, da u njemu mogu dominirati kompetencije i sportski duh, a ne korupcija i pogodovanje.
Za malu državu poput Hrvatske, sport ima i izvanredan nacionalni značaj. Od ključne je važnosti za njegov razvoj sport promocija modela održivog financiranja u kojem veći teret preuzima privatni kapital. Jedino to može biti jamstvo transparentnosti. Dosad su klubovi i savezi većinom ovisili o javnim sredstvima, a iz recentnih primjera vidimo da takav pristup, osim što ima jasna financijska ograničenja, donosi i opasnost od sunovrata u korupcijsko blato.
