Unatoč naizgled sjajnim makroekonomskim pokazateljima – rastu BDP-a, niskoj nezaposlenosti i solidnoj turističkoj sezoni – ekonomist Velimir Šonje upozorava na podbačaj proračunskih prihoda i potrebu za realnijim očekivanjima u idućim godinama. U intervjuu za Top 505 analizira potencijal investicija, inflacijske pritiske, tržište nekretnina i globalne izazove, ističući da je ključno povećanje produktivnosti, a ne iluzija sigurnosti koju daju EU fondovi i niske kamatne stope.
Brojke o zdravlju domaće ekonomije izgledaju odlično na prvi pogled: BDP u 2Q porastao je 3,4 posto, dug i deficit su ispod maastrichtskog limita, sezona izgledno opet dobra, zaposlenost raste, nezaposlenost rekordno niska. Kako gledate na izglede za rast u idućih godinu-dvije, što će biti motor? (Da preformuliram, da ste na poziciji ministra financija, očekuju li nas bezbrižne godine?)
Da sam ministar financija, bio bih zabrinut jer javno objavljeni podaci za prvih pet mjeseci pokazuju ozbiljan podbačaj proračunskih prihoda u odnosu na ambiciozno planiran ovogodišnji proračun. Vjerujem da se situacija od lipnja popravila, no mjesečni podaci o fiskalizaciji za srpanj i kolovoz potvrđuju da se prihodi kreću ispod planirane staze. Srpanjski podatak o rastu realnog obujma trgovine na malo za svega 1,4 posto u odnosu na srpanj 2024. nije slučajan. Očekujem sve češće objave
skromnijih stopa rasta u preostalom dijelu ove i početkom iduće godine.
To znači da očekujem i ozbiljan rebalans ovogodišnjeg proračuna te krajnje oprezno planiranje prihodovne strane proračuna za 2026. Ovo se odnosi na središnju državu koja na prihodovnoj strani najviše ovisi o PDV-u. Lokalni proračuni, na koje najviše utječe porez na dohodak, bolje se pune i ublažavaju problem s ukupnom fiskalnom slikom opće države, jer su porezi i doprinosi na rad jedina stavka koja se kreće putanjom iznad plana zbog ozbiljnog rasta plaća i broja zaposlenih.
Ukupno gledano, potvrđuje se najava da su 2025. i 2026. svojevrsne prijelazne godine u kojima dolazi do normalizacije ranijih iznimno visokih i neodrživih stopa rasta. Imamo i imat ćemo gospodarski rast u preostalom dijelu ove i iduće godine, no to više nije onaj isti ekonomski ambijent u kojem smo se nalazili nakon otključavanja i iznimnog priljeva europskih sredstava 2021.-2024. i to neće biti ekonomski rast od tri i više posto na godinu koji očekuju službene institucije, trebat će se naviknuti na kretanje bliže dva posto.
Koliko turizam i osobna potrošnja mogu još dugo generirati rast?
Hajdemo demistificirati turizam jer je preduboko ukorijenjeno mišljenje da je turizam generirao rast proteklih godina i da mi zavisimo o turizmu. Turizam je bio presudan čimbenik onih izvanredno visokih stopa rasta BDP-a 2021. i 2022. (oko 13, pa oko 7%). Međutim, već 2023. godine, izvoz usluga, u kojem je turizam dominantan, doprinosio je rastu s jednom trećinom ukupne stope, a to je oko jedan postotni bod od 3,3 posto koliko je iznosio ukupan rast 2023. Prošle godine je doprinos izvoza usluga ukupnom ekonomskom rastu bio negativan, iako je stopa rasta ukupnog BDP-a ubrzala na 3,9 posto. To je još jedna potvrda odvajanja rasta turizma i rasta ukupnog gospodarstva. Ove je godine moguć malo bolji rezultat u turizmu od prošlogodišnjeg kada je bilježen realan pad, ali daleko je to od bilo čega što bismo mogli nazvati značajnim učinkom na ukupan gospodarski rast.
Osobna potrošnja je druga priča. Njezin doprinos rastu je ravnomjerniji, no sama osobna potrošnja ne može osiguravati ukupan rast značajno veći od 1-1,5 posto na srednji rok. Već prošlogodišnje ubrzanje BDP-a u odnosu na 2023. nije ovisilo o turizmu i osobnoj potrošnji, nego se dogodilo zbog rasta robnog izvoza i investicija. Mislim da će tako biti i ove i iduće godine: osobna potrošnja i izvoz usluga, odnosno turizam, bit će sve manje važne odrednice ukupnog tempa rasta, koji će sve više zavisiti o investicijama i robnom izvozu. Naravno, time ne umanjujem značaj turizma, samo ga svodim u realne okvire: potražnja za našim turističkim uslugama dugoročno će rasti; turizam je važan i zbog prelijevanja efekata na druge sektore kao što su trgovina, prehrambena industrija i industrija pića, promet, rekreacija i kultura. No, taj splet turističkih učinaka nema više potencijala za stvaranje snažnog gospodarskog rasta.
Ima li potencijala (od znanja do volje) da se promijeni model i struktura gospodarskog rasta?
Možda ima, možda nema; 50:50. Ključ leži u izvozu i promjeni strukture investicija. S oko pet posto BDP-a državnih investicija, uz značajne investicije državnih poduzeća i doprinos financiranju iz EU fondova, šire shvaćen javni sektor nalazi se pri vrhu EU prema intenzitetu investicija. Međutim, privatne korporativne investicije i dalje su skromne. Ne rastu ni približno kao javne, iako su kamatne stope povoljne. Ključno pitanje je kako povezati rast privatnih korporativnih investicija, povećanje ekonomske efikasnosti i izvoza.
Ne vjerujem da vlada može direktno doprinijeti kroz nekakve intervencije tipa subvencije i slično. Na središnjoj i lokalnim vlastima je da stvaranjem povoljnog okvira za poslovanje i investicije, boljom organizacijom gradova, modernizacijom obrazovnog sustava, smanjenjem poreznih i neporeznih opterećenja, ubrzanjem odluka i digitalizacijom administracije, Hrvatsku učine jednom od 30 najatraktivnijih lokacija za investiranje na svijetu. I to ne u lokaciju za velike industrijske pogone, jer mi nemamo radne snage za to, nego lokacijom za otvaranje holding društava s centrima kompetencija, manjih i srednjih industrijskih pogona s modernim tehnologijama koji su uklopljeni u europske lance vrijednosti, financijskih kompanija, stručnih službi, svega što stvara stručna i natprosječno plaćena radna mjesta, tako da će i strani eksperti rado dolaziti ovamo raditi i živjeti. Ostalo je na dovitljivosti privatnih poduzetnika, investitora, velikih menadžera. Imam puno sumnji u to može li vlada odraditi svoj dio posla, a privatni sektor svoj dio, no još ne bih zaključio ovo poglavlje nekim čvrstim odgovorom.
Bez obzira na mjere, tvrdokorna inflacija ostaje, jaz prema prosjeku eurozone više-manje uvijek je prisutan. S druge strane, imamo velik rast plaća u javnom, pa i privatnom sektoru. Jesmo li podbacili u borbi protiv inflacije?
Fiskalna ekspanzija općenito, a posebno rast plaća u javnom sektoru, bili su važan čimbenik ovogodišnjeg inflacijskog vala. On je osjetno slabiji od prethodnog iz 2022.-2023. koji je bio povezan s globalnim šokovima cijena energenata i hrane, ali je s oko četiri posto na godinu osjetan, pogotovo dok se prosjek europodručja kreće oko dva posto. Mi smo u generalno dobrom razdoblju dolili ulje na vatru ekspanzivnom fiskalnom politikom odnosno širenjem deficita, umjesto da imamo uravnotežen, ili proračun u suficitu, što bi bilo logično u opisanim okolnostima.
Sada se taj otklon prema deficitu opasno približio tri posto BDP-a, osim ako ne bude odlučnog rebalansa proračuna. Sa ili bez odlučnog rebalansa, moje su procjene da je ovaj inflacijski val sada iscrpljen. Ponuda zbog svojih ograničenja – premalih investicija i skučenog tržišta rada – nije mogla reagirati na rast potražnje, koji se sve više prelijevao na rast cijena. Potrošači to osjećaju i sada reagiraju pažljivijom potrošnjom, a u nekim segmentima i njenim smanjenjem. U Arhivanalitici pratimo podatke o fiskalizaciji na dvotjednoj bazi i imamo svoj interni indeks cijena koji aproksimira strukturu trgovine koji pokazuje nešto veću inflaciju od ukupne za cijelu košaricu potrošnje. Na temelju toga sam prilično siguran da prostora za daljnje dizanje cijena više nema. Mogli bi se iznenaditi brojkama o inflaciji krajem ove i početkom iduće godine ako ne bude novih šokova sa svjetskih tržišta energenata i hrane.
Bili ste među najdosljednijim zagovornicima uvođenja eura, ali ste istodobno upozoravali na rizike, primjerice, da niže kamate i veća financijska stabilnost mogu stvoriti iluziju sigurnosti i smanjiti pritisak na vladu da provede reforme. Je li nam se to upravo i dogodilo? Provodi li Vlada procikličku politiku, a sve je bliže vrijeme kada će presušiti izdašna EU sredstva?
To nam se dogodilo – opuštenost zbog kratkoročno dobrih brojki i osjećaja dovoljnosti fokusa ekonomske politike na eurosemestar i bespovratna sredstva EU. Mogu razumjeti da je to iscrpilo veliki dio kapaciteta administracije. Također treba reći da su napravljeni važni iskoraci u segmentu digitalizacije administracije, a valja dodati i da još neko vrijeme neće presušiti EU sredstva. NPOO ide do kraja iduće godine, a ozbiljnije korištenje sredstava iz aktualnog višegodišnjeg financijskog okvira koji će se koristiti do 2030. još nije započelo.
Ono što nedostaje je reforma sveučilišta i obrazovanja koje nije spremno za val tehnoloških promjena i promjena tržišta rada koji je već započeo, nedostaju profesionalizacija i povećanje kvalitete upravljanja u državnim poduzećima, reforma lokalne uprave i samouprave i već spomenuto (radikalno!) poboljšanje poslovne klime i otklanjanje prepreka investiranju.
Živimo u iluziji potpomognutoj niskim kamatnim stopama koje najvećim dijelom zahvaljujemo priključenju europodručju. Ako ne prilagodimo fiskalnu politiku i ne pozabavimo se strukturnim problemima, iluzije će se brzo raspršiti.
Da se dotaknemo tržišta nekretnina koje bilježi konstantan rast cijena – HNB je postrožio uvjete kreditiranja, no većina transakcija i dalje se provodi u gotovini, nekretnine se kupuju kao investicije, potražnja stranih kupaca je velika. Stvara li se balon na tržištu nekretnina s jedne strane, a kriza priuštivog stanovanja s druge?
Ne znam za metodološki provjerene podatke koji bi mogli potvrditi ove teze koje se uzimaju zdravo za gotovo. Moje gledanje na tržište nekretnina je dijametralno suprotno od prevladavajućeg. Prvo, s motrišta javnog interesa nikoga ne bi trebalo previše brinuti koliko nekretnine plaćaju oni koji ih kupuju kao klasu investicijske imovine jer imaju višak “keša”. To je privatni rizik.
Dostupnost nekretnina je javna briga s motrišta mladih ljudi koji nekretnine kupuju na kredit. To znači da dostupnost, osim o cijenama i plaćama, zavisi i o uvjetima stambenog kreditiranja, prvenstveno o kamatnim stopama. Indeks cijena nekretnina je 2015. bio na razini s kraja 2005., i od tada je narastao približno puta dva. U isto vrijeme, prosječna neto plaća je od 2015. narasla gotovo 100 posto, a od kraja 2005. gotovo 140 posto, što znači da su nekretnine osjetno priuštivije nego 2005. i podjednako priuštive, odnosno nepriuštive, kao 2015. prije zadnjeg ciklusa rasta cijena. No, to vrijedi prije nego što smo u jednadžbu uveli kamatnu stopu.
Ako u kalkulaciju uvedemo kamatnu stopu na stambeni kredit, koja, efektivna prosječna, sada iznosi tri posto, a 2015. se kretala između 5 i 5,5 posto, dobivamo da su nekretnine danas priuštivije nego prije 10 godina. Štoviše, stopa rasta indeksa priuštivosti nekretnina, prosječna godišnja gledano u dugom roku, približno odgovara stopi rasta produktivnosti gospodarstva, što je negdje 1 – 1,5 posto na godinu u prosjeku.
Produktivnost u dugom roku sve objašnjava. Pa, ako tako gledamo, a to je jedino ispravno gledanje, otvara se posve nova perspektiva koja objašnjava zašto su nekretnine priuštivije u jednoj Danskoj nego u Hrvatskoj, iako su nekretnine tamo nominalno mnogo skuplje. Dijagnoza ujedno upućuje na to što treba učiniti u cilju povećanja priuštivosti – povećati produktivnost gospodarstva (a ne fiskalni deficit).
Drugo, vezano uz prvo, ako je produktivnost rada odlučujuća veličina u dugom roku, onda je jasno zašto mjere na koje se javnost i političari lako navuku zbog nedostatka znanja i kratkoročnog pogleda na stvari, ne samo da ne funkcioniraju, nego mogu biti i štetne. Vlastima su trebala desetljeća da shvate zašto razne vrste subvencija stambenih kredita rade više štete nego koristi, i da odustanu od toga. Sada su u mentalnom modu kada misle da porezima na nekretnine mogu rješavati problem priuštivosti nekretnina jer žele ljude doslovno natjerati da ih nude za najam. Tako su najavili porez na nekretnine, uveli ga, a cijene ne samo da nisu stale nego su još poskočile, i sada neki moji kolege tvrde da je to zbog toga što porez nije dovoljno visok. Mene to podsjeća na gašenje požara kanisterom benzina, pa kad ne uspije, daj cisternu.
Treće, ako je produktivnost ključ svega, hajdemo onda gledati stranu ponude i vidjeti što možemo napraviti na planu povećanja produktivnosti, a kada je o nekretninama riječ, to se odnosi na bolje prostorno planiranje, dopuštanje više gradnje uvis (kao što to radi cijeli svijet) jer zgrade su tada produktivnije, razvoj gradskih infrastruktura, otvaranje novih prostora za gradnju i njihovog efikasnog povezivanja javnim prijevozom sa središtima gradova. Ako uopće možemo govoriti o nekakvim balonima i krizama, onda moramo govoriti o krizi urbanog planiranja i upravljanja u najvećim gradovima. No, to i nije kriza već trajno stanje stvari, barem koliko se meni čini kao građaninu s nekoliko desetljeća staža u tom statusu.
Govor Ursule von der Leyen o Stanju Unije inzistira na jačoj, otpornijoj i tehnološki snažnijoj Europi. Koliko to mijenja prilike za hrvatski izvoz, regionalne lance vrijednosti i uključenost u EU projekte?
Nemojmo očekivati od Bruxellesa ili Markovog trga da će pisanjem strategija i smišljanjem “buzzworda” o otpornosti i sličnim stvarima lišenim stvarnog značenja otvarati prilike izvoznicima. Izvoznici si prilike trebaju stvoriti sami. Sve javne politike koje povezuju nacionalnu i europsku politiku svode se na nekoliko jednostavnih stvari. Europska unija je kroz Draghijev izvještaj i Kompas konkurentnosti odredila nekoliko prioritetnih sektora među kojima su neki u kojima hrvatska poduzeća imaju nešto za reći. To su: energetika, kritične sirovine, digitalizacija i napredne tehnologije, prilagodba energetski intenzivnih industrija, razvoj novih i čistih zelenih tehnologija, autoindustrija, obrana, svemirske tehnologije, farma i transport. U barem sedam-osam od deset sektora nas ima, i tu će biti EU projekata i javnih investicija. Značajnim poduzećima u ovim sektorima isplati se imati specijaliste za politike i odnose s javnim sektorom koji će pratiti detalje i prepoznavati prilike.
Koji bi po vama sektori u Hrvatskoj mogli profitirati od novih okolnosti, a koji bi se mogli naći na ‘brisanom prostoru’?
Zaboravite riječ “sektor”. U gospodarstvu veličine i strukture poput našeg ne postoji “sektor” kao neka kompleksna jedinica analize koja bi mogla biti predmetom politike ili tržišne sudbine. Postoje poduzeća – dobra i loša. Zvuči kao anakronizam, ali ne vjerujem u dobre sektore, samo u dobra poduzeća. I u lošim sektorima ima dobrih poduzeća, i obratno. Dobra poduzeća su ona koja će profitirati od novih okolnosti – poduzeća koja se stalno mijenjaju, inoviraju, u stanju su izbacivati nove proizvode i usluge, osvajati nove kupce, zadržavati radnike i dizati im plaće, jer svi skupa uče i implementiraju nove tehnologije, ulaze u nove izazove i preuzimaju rizike. Iako glavni mediji projiciraju drugačiju, depresivniju sliku, današnji svijet je pun prigoda za dobra poduzeća.
Kada pogledate globalna preslagivanja, trgovinske napetosti na relaciji SAD-EU-Kina, može li Europa izaći kao pobjednik? Ili je već izgubila bitku?
Ako političke entitete definiramo kao aktere u ekonomskoj bitci, onda prihvaćamo neomerkantilistički pogled na svijet koji je promovirala Kina. Trump je to, u nedostatku boljih ideja, prihvatio. Desetljećima se spekuliralo o tome koliko Kina može postati sličnija Americi, a sada smo u novoj eri u kojoj se sve više spekulira o tome koliko Amerika može postati slična Kini. S veoma upitnim krajnjim učincima koje će to imati po američko gospodarstvo. Ne vidim ni zašto ni kako bi to EU trebala ili mogla nekoga pobijediti, oponašati ili slijediti, pogotovo ako se svijet zatvara u velike blokove koji se jedni prema drugima postavljaju neprijateljski, a pogotovo ako imamo u vidu da EU, zbog svojih konstitutivnih principa, nije i neće tako skoro biti država kao SAD i Kina. Potpuni promašaj je misliti da bi EU bila neki bitniji akter u trokutu s SAD-om i Kinom da je federacija i da ima svoga Xia ili Trumpa. U takvim okolnostima, ako Kina i SAD žele borbu i zatvaranje s vrlo neizvjesnim ishodom, EU se tome mora prilagoditi najbolje što može, uz nastavak mukotrpnog usuglašavanja među državama članicama.
Prema tome, ako smo svjesni globalne političke stvarnosti, onda konceptu pametnog prilagođavanja promijenjenim globalnim okolnostima treba dati neki sadržaj. Prvo, to što Amerika zaračunava 15 posto carine, a EU nula posto, ne vidim kao poraz. Međunarodna trgovina nije igra nulte sume. U alternativnom scenariju moglo je puno gore završiti po obje strane. Stoga treba krenuti od ove točke dalje dolje, ali ne očekivati više mnogo od trgovine s Amerikom. Drugo, Japan, Kanada, Indija, Južna Amerika i Oceanija su, uzete zajedno, važne kao i Amerika, i na tome treba graditi slobodnu razmjenu s drugim dijelovima svijeta. To je općeprihvaćeni stav u Europi koji, međutim, naglo nailazi na zid kad se predloži takav sporazum npr. sa zemljama Mercosura, ali ga onda Francuzi blokiraju zbog malo ugrožene poljoprivrede. To znači da se, u ovo slučaju doslovno, zbog jedne šnicle ubija cijelog vola. I to je naznaka što može poraziti EU – interesne skupine i skupe prepreke iznutra.
To me dovodi do treće teme: izostanak očekivanog rasta izvoza u SAD treba kompenzirati na domaćem, europskom tržištu čije je očuvanje i daljnja integracija tek sada imperativ: rušenje administrativnih barijera, relaksacija regulacija, otvoreno natjecanje, niži porezi – u EU ima dovoljno potencijala za kompenzaciju svih poteškoća koje proizlaze iz raspada sustava globalne slobodne trgovine, no prepreka za ostvarenje tih potencijala su nabujali proračuni, birokracije i populacije navikle na enormno visoke poreze i preraspodjelu. Ako se to ne promijeni kroz sljedećih tri do pet izbornih ciklusa, tek onda ćemo moći reći da je Europa izgubila neku bitku jer je politički i ekonomski atrofirala, izgubila sposobnost za natjecanje i rast. Neće to biti izgubljena bitka s Amerikom i Kinom, nego sa samom sobom i sa slikom iz daleke prošlosti u kojoj je, davno, na zapadu ovog kontinenta započeo moderan ekonomski rast.
Naravno, ni taj eventualni gubitak neće značiti nikakvu katastrofu. Mnoge zemlje u dugim povijesnim razdobljima izgube sposobnost rasta, pa se u njima svejedno solidno živi. Postoje puno gore povijesne sudbine od postanka područjem koje će netko možda jednoga dana nazvati globalna Grčka. Nije ni današnja Grčka baš tako loše mjesto za život.
Gdje vidite Hrvatsku za tri do pet godina – od financija, rasta, apsorpcije EU fondova, tržišta rada, priuštivog stanovanja?
Mogu vam reći samo gdje bih volio vidjeti Hrvatsku za tri do pet godina, a ne gdje će Hrvatska tada biti. Temu o EU fondovima ću preskočiti jer, kako god okrenuli, mi ćemo do 2030. sigurno iskoristiti više od 90 posto raspoloživih EU sredstava, a ono najbolje od EU fondova već smo vidjeli u smislu učinaka na gospodarski rast. Tako da mi EU fondovi nisu više neka bitna razvojna tema i bilo bi dobro da se od toga u javnim raspravama o ekonomskoj politici odmaknemo i više razgovaramo o strukturi i suštini.
Hrvatska zahvaljujući rastu od 2021. godine sada dostiže oko 80 posto realnog BDP-a po stanovniku Europske unije i volio bih za tri do pet godina reći da Hrvatska pokazuje unutarnju energiju za ozbiljnije preskakanje toga razvojnog praga na kojem mnoge zemlje zapnu. Volio bih da za tri do pet godina naš rast ne zavisi toliko o građevinarstvu i angažmanu novih radnika u smislu broja, nego da zbog tehnologija i inovacija opet uđemo u ciklus rasta produktivnosti rada koji je zadnje dvije godine zastao. Volio bih da se više naših iseljenika vrati, jer ovdje vide prilike za posao, i da Hrvatska zbog toga ponovo ima 4 milijuna stanovnika.
Volio bih da tržište kapitala bude dva do tri puta veće u smislu obujma transakcija, jer bi to značilo da poduzeća kapitalno jačaju kroz privlačenje ulaganja, otvaraju se prema javnosti, a strani investitori pokazuju sve veći interes za Hrvatsku. Najviše bih volio reći da nam se obrazovni sektor počeo reformirati i da sveučilištima više ne vlada akademska birokracija nego su se počela okretati tržištu rada i međunarodnim kriterijima izvrsnosti.
Kao što rekoh, šanse za to nisu veće od 50:50, jer mi se malo i kockamo svojom budućnošću.
