Činjenica je, dakle, bez imalo političke patetike, da su Hrvatska i Slovenija bile stoljećima naslonjene jedna na drugu. I u onom dugom razdoblju kada nisu bile samostalne države. I u zadnjoj bivšoj zajedničkoj državi, SFRJ, vrlo često su se držale zajedno. Tako je bilo i kada je bilo najvažnije, 1990.-1991., kada su se donosile sudbonosne odluke o razgraničenju i odlasku iz Jugoslavije.
Taj je proces imao daleko sretniji završetak za Sloveniju, a puno teži, pa i tragičniji rasplet za Hrvatsku. Ona je izgubila pet godina u ratu, gdje je trećina njezinog teritorija bila okupirana, u ratu je razrušeno dosta infrastrukture, nova država morala je godinama brinuti o više od pola milijuna izbjeglica unutar Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine.
Poslije rata godinama je trajala obnova osnovne stambene infrastrukture, a u ratu su nestali i brojni veliki industrijski kombinati.
Politika i politička zbivanja su, međutim, 1990-ih često udaljavale građane Hrvatske i Slovenije. Danas možemo shvatiti lakše da je to bilo vrijeme političkog odrastanja dviju mladih država koje su na sve načine željele osigurati i dokazati svoju samostalnost. Politika se tako u dužem periodu, koji je trajao i više od 15-ak godina, zaplela u teritorijalna i sporenja oko toga tko je kome i koliko ostao dužan nakon raspada SFRJ. Srećom, odnosi između građana, susjeda i gospodarski odnosi pratili su ono prirodno savezništvo koje je među Hrvatima i Slovencima uvijek bilo prisutno.
Dodatna je sreća što su neki od, pokazat će se, glavnih i utjecajnih poduzetnika i gospodarstvenika od početka bili veliki zagovornici što boljeg povezivanja Hrvatske i Slovenije. Među njima svakako se ističu hrvatski mega poduzetnik Branko Roglić i slovenski Dušan Šešok. Roglić je sada jedan od najmoćnijih hrvatskih poduzetnika, jedan i od najvećih EU distributera s godišnjim prometom blizu 4 i pol milijarde eura, a Šešok ima velike industrijske pogone i u Sloveniji i u Hrvatskoj.
“Ja sam veliki zagovornik boljeg povezivanja Hrvatske i Slovenije, uvijek smo bili male države isprepletene poviješću i međusobnim ljudskim odnosima. Ja ne vidim te granice i trebali bi sve više raditi jedni s drugima, zajedno nastupati u EU, a u neke značajne investicije poput nove nuklearke, najbolje je da zajedno radimo. To će biti dobro i za Sloveniju i za Hrvatsku”, kaže Šešok.
Branko Roglić također se zauzima za zbližavanje dvaju gospodarstava te kaže “održavamo rast razmjene dobara koja konstantno raste i visoka je. Hrvatska više uvozi… Da, ali više Slovenaca dolazi na našu obalu, kupuju nekretnine i ja ih potičem na to”.
Ova dva gospodarstvena lika su jako zanimljiva i gotovo pa simbolički dokazuju tu prirodnu usmjerenost Hrvatske i Slovenije jednu na drugu.
Roglić je svoj poslovni put kao privatnik i započeo u Sloveniji, a tek se 1997. “ugnijezdio” i u Hrvatskoj. Vlasnik Orbica danas je ujedno i počasni konzul Slovenije u Hrvatskoj. Ne treba reći da obožava Slovence i Sloveniju. S druge strane, Šešok, pak, obožava Hrvate i Hrvatsku. On sve više svojih poslova i stvara, pa čak i prebacuje u Hrvatsku. Stoga su njihova iskustva i stavovi važni za ovu našu temu, jer se njih dvojica i dalje zalažu za, recimo to tako, potpuno i bezgranično povezivanje naših dviju država.
“Odnosi između Slovenije i Hrvatske danas su intenzivniji i najkvalitetniji od kada smo samostalne države. A upravo gospodarstvo, i kada su bile neke krize, nije dalo da se one prošire u narod. Ono je funkcioniralo i u momentima kada su bile osjetljiva pitanja granice na Sv. Geri, Piranskog zaljeva i Ljubljanske banke”, kaže Roglić.
Šešok je vrlo optimističan oko nastavka gospodarskog povezivanja i misli da u ovom trenutku hrvatska Vlada ima više razumijevanja za gospodarstvo i bolju poreznu politiku od slovenske vlade. Stoga i zaključuje da su promjene u Hrvatskoj brze.
Jako su zanimljive priče ove dvojice poduzetnika i njihovom prelasku iz socijalizma u kapitalizam, pa pustimo Rogliću da ispriča svoj put…
“Moj Orbico je svoj razvoj i započeo u Sloveniji. Točnije, prvi Orbico je osnovan 1987. u Švicarskoj, a čim se poduzeća mogla registrirati u bivšoj državi, bili smo jedna od pet prvih koje su predale papire, 1. ožujka 1990., a tek kasnije smo, 1998., otvorili tvrtku u Hrvatskoj. Razlog je bio što sam radeći u tvrtki Croatia baterije godinama zastupao njemačku tvrtku Varta, a u Sloveniji su bili naši glavni kupci. Tako je bilo logično da startam u Sloveniji, a kada sam pokrenuo tvrtku u Hrvatskoj, Orbico je već imao 30 milijuna maraka prometa”, sjeća se Roglić svog početka u privatnom biznisu.
U vrijeme kada je startao nije bilo još granica između dvije zemlje i carina. Orbico je, kaže, radio distribuciju Varta baterija i Ellen Betrix kozmetike i dogodio mu se onaj faktor ljudske sreće, koji je odredio daljnji razvoj.
“Procter & Gamble je 1991. kupio njemački Ellen Betrix te sam, ni kriv ni dužan, došao u kontakt sa svjetskim divom u području robe široke potrošnje. Odmah sam shvatio što znači imati jednog takvog principala koji tek ulazi u Europu. Osim kozmetike, P&G nam je ubrzo povjerio i distribuciju drugih brendova kao što su Pampers, Tide, Jar, Head & Shoulders, Blend-a-med i druge. Tih roba u to doba u Sloveniji i Hrvatskoj nije bilo, po to se išlo u Trst i Graz, pa smo rasli ogromnom brzinom, a Amerikanci su mislili da smo čarobnjaci”, priča Roglić.
U vrijeme kada je premijer bio Ante Marković, Slovenci su, sjeća se, vrlo striktno primijenili zakone i administraciju prilagodili kapitalizmu. I efikasnost državne uprave, sve što poduzetništvu treba, bolje je po njegovom iskustvu u Sloveniji. Porezi su istina veći, ali je njemu to i logično jer je Slovenija manja zemlja. Iznimka je PDV, koji je veći u Hrvatskoj. Bilo bi, smatra, dobro slijediti put Slovenije i smanjiti stopu PDV-a.
Problem za Hrvatsku on vidi i u tome što ima preveliku administraciju, 575 gradova, općina i županija. “I Slovenija ih isto ima puno, imaju taj problem i druge zemlje, ali su Poljaci smanjili s 42 na 16 vojvodstava. Smanjila je i Danska. Trend je smanjenja administracije i to je potrebno i Hrvatskoj i Sloveniji. To guta novce”, dodaje Roglić, nastavljajući taj niz i s velikim brojem agencija. I Slovenci ih isto imaju puno, ali ne tako kao Hrvatska i njihova efikasnost je po Roglićevoj ocjeni puno veća.
Svoj poduzetnički put Šešok, pak, temelji na iskustvu kojeg je imao još u socijalizmu, na njegovom samom kraju, kada je bio direktor u poduzeću Julon, današnjem Aquafilu, koji je u vlasništvu Talijana. Imenovan je 1987., bez da je bio član komunističke partije, za generalnog direktora
“Odlično smo poslovali i zato sam bio pozvan u prvu slovensku vladu kao ministar financija. To je bilo posebno vrijeme kada se uspostavljalo samostalnu državu, uvodilo valutu, stvaralo institucije, borilo s inflacijom. U politici nisam ostao dugo, vratio sam se u gospodarstvo, kao glavni menadžer tehnološkog predvodnika u bivšoj državi, Iskri”, kaže Šešok.
Model privatizacije nešto je drugačiji od onoga koji je primijenjen u Hrvatskoj, on je sudjelovao sa zaposlenicima tvrtke u privatizaciji Iskre i postupno je otkupljivao njihove udjele, u nekim trenucima i velikim nadmetanjem s konkurentima koji su pokušavali preuzimanje, da bi 2014. postao većinski, a 2017. i jedini vlasnik.
Od 2015. su i njegovi sinovi uključeni u poslovanje Iskre. Prije ulaska u vlasništvo pojedinih hrvatskih tvrtki Iskra je bila jako angažirana poslovima u Hrvatskoj, i to za Hrvatske željeznice, a potom 2019. dolazi šibensko brodogradilište. To mu je preuzimanje, kaže, otvorilo i ulazak u zagrebačku tvornicu kabela Elku, jer su ljudi koji su sudjelovali u transakciji s brodogradilištem sugerirali da kupi Elku. To se realiziralo 2021., a lani je Šešok kupio i Elmap u Splitu, proizvođača automatizacije za uređaje za pročišćavanje voda.
I Šešok govori o razlikama u poslovanju, koja su bolja rješenja u Hrvatskoj, a koja u Sloveniji i, zanimljivo, njegova su iskustva nešto pozitivnija u Hrvatskoj nego u Sloveniji.
“Mislim da je u Hrvatskoj jeftinije ono što je, recimo, nama izuzetno važno i predstavlja značajnu stavku, a to je struja. Ona je osjetno jeftinija od kada smo tu, a razlika je i oko 30 posto. U jednom trenutku u Sloveniji je čak cijena za gospodarstvo bila 250 eura po megavatsatu, a tu je bila i po 120 eura. Porezi na osobna primanja u Sloveniji su daleko veći, a za vrijeme aktualne vlade otišli su gore i mislim da smo jedina zemlja koja je u vrijeme Covida i krize koje su uslijedile podizala poreze. I još ih lagano dižemo.
Mi u Sloveniji, recimo, sada imamo zakon koji bi trebao stupiti na snagu 1. srpnja, za dugotrajnu opskrbu starijih ljudi. To je dodatan porez od 1% od neto primanja i mirovina, a da nitko ne zna tko će pružiti tu uslugu. Imamo čak i polupraznih staračkih domova u kojima nema tko raditi. No, namjera je da se krene u uzimanje tih novaca. Dakle, taj novac neće ići za mirovinu zaposlenika, nego za brigu nekog starijeg”, kaže Šešok, objašnjavajući kako je oko tog plana tamošnje vlade jako velika diskusija u Sloveniji zašto se uzima taj novac, jer se ne zna kako će se on koristiti. Jako je po njemu amaterski pristupljeno tome, bez da se zna kako će to funkcionirati u praksi.
“Zato smo ljuti zašto se takav namet uvodi. Osim toga, digli su poreze na primanja, pa i porez na dobit radi poplava. U Hrvatskoj toga recimo nije bilo kada se dogodio potres. Mi smo sada pet godina u obvezi plaćati dodatnih 3% poreza na dobit, koji je sada s 19 porastao na 22%. To je velika razlika”, ne krije nezadovoljstvo Šešok.
Najavljivano je, dodaje, da će se porezi na osobni dohodak smanjiti, a sada se više o tome niti ne govori. Sve to rezultira nezadovoljstvom svih, poslodavaca koji plaćaju jedan veliki bruto, a na kraju radnika koji dobiju mali neto.
“Kod stručnjaka, vrhunskih inženjera i specijalista, porez na dohodak je 50%. Hrvatska ima najvišu stopu 30%. Kad je inflacija i rastu plaće, a te granice se ne mijenjaju, sve veći broj ljudi dolazi u grupu kojoj se obračunava stopa od 50%”, dodaje Šešok kojeg posebno ljuti što se ne vidi da se nešto radi na sanaciji nakon poplave, a za što se prikuplja novac od gospodarstva i što se moglo komotno isfinancirati iz proračuna.
“Tu kreće nezadovoljstvo, ne samo moje, ima puno poduzetnika koji jednostavno prebacuju firme u Hrvatsku jer im je tu jeftinije”, kaže Šešok. Njegova je percepcija oko prevelike administracije nešto drugačija od Roglićeve. Smatra da je Slovenija puno više opterećena glomaznim aparatom.
“Apsolutno je Hrvatska manje birokratizirana od Slovenije. U Sloveniji stalno stvaramo nove i nove birokrate, a aparat ne raste na doktorima i medicinskim sestrama, dakle, tamo gdje je to potrebno, jer su redovi čekanja u bolnicama problem, nego se umnožava klasična birokracija, koja je uvijek kvalitetno biračko tijelo, pa se oko njega političari i najviše brinu”, kaže Šešok.
Obje zemlje provode reformu i povećavaju plaće i “da stvar bude gora, u obje zemlje birokrati još nisu zadovoljni i to će predstavljati i dalje problem i prijetnju većim teretima gospodarstvu”.
No, u Sloveniji je nešto pozitivnije iskustvo što se tiče korupcije. “U Hrvatskoj se događaju velike afere, ima i procesuiranja, čak je i premijer osuđen, a u Sloveniji toga nije bilo. Možda jest bilo galame i pretraga, ali je nakon jednog dana čovjek pušten. Ipak bih rekao da je malo manje korupcije u Sloveniji nego u Hrvatskoj”, kaže Šešok.
Osvrćući se na to kako su Slovenci puno brže napredovali u tranziciji i razvoju, Roglić izražava stav da je tu presudan ljudski faktor.
“Oni su izuzetno vrijedni ljudi, pošteni su, nema toliko korupcije, mislim, ima je, ali ne toliko kao kod nas. Puno su aktivniji, lojalni su firmama i produktivniji su. Puno su bliže Zapadu i to se vidi”, kaže dodajući i da je ta razlika u mentalitetu vidljiva i u Hrvatskoj, jer su u dijelovima koji su uz slovensku granicu ljudi puno produktivniji nego na jugu. Ipak, podcrtava da nije problem samo u ljudima, nego i u sustavu. Tih 50-ak godina koliko smo bili u socijalizmu, ostavilo je, kaže, velikog traga. Nažalost, socijalizam je ubio poslovnu inicijativu kod ljudi, smatra Roglić. Fascinira ga kako kada se prolazi kroz Sloveniju u svakom malom mjestu nailazite na neku tvornicu. I to su i danas zadržali.
Ukratko, kapitalizam je u Sloveniju dublje ušao nego što je to uspio kod Hrvata. Slovenija je, istina, ranije ušla u EU, otvorili su joj se fondovi, nije imala iscrpljujući rat, strani kapital prije je ušao nego u Hrvatsku, koja se dugo opirala privatnom kapitalu.
“Kod nas se još može čuti da se neku tvrtku u državnom vlasništvu ne smije prodati privatniku. Privatnici su temelj i kada u Hrvatskoj 80 posto gospodarstva bude privatno, bit će bolje”, dodaje Roglić.
Ne krije da su za njega Slovenci pouzdaniji radnici, kod njih, kaže, nema ćakula, radna atmosfera je puno ozbiljnija. Potvrda tog povjerenja je i činjenica da se u poslovanju uvijek oslanjao na slovenske menadžere, a i danas je tako. S druge strane, Šešok ne dijeli u cijelosti Roglićevu percepciju o tomu tko je više angažiran, slovenski ili hrvatski radnici.
“Nisam siguran da je baš tako. Općenito je problem na razini Europe da pada radna aktivnost. Baš sam ovih dana o tome razgovarao s jednim Austrijancem, koji kaže i da kod njih radnik radi i ako nije pod nadzorom. Kod nas, ako se ne nadzire ljude, nema te kulture da bi se svi zalagali za bolji rad. I to se vidi i u Sloveniji i u Hrvatskoj”, priča Šešok, napominjući da, naravno, uvijek ima i onih koji daju više i onih koji daju manje. Ali generalno, akceptira se da su radne navike lošije nego u drugim zemljama zapadne Europe. Ono što je nam zajedničko jest sve izraženiji problem nedostatka radnika, a koji će i u narednom razdoblju ipak biti izraženiji u Hrvatskoj, zbog osipanja broja stanovnika, dok Slovenci nemaju takav problem, demografski ne padaju, već lagano rastu.
Jedna od razlika među samim poduzetnicima je i u pristupu poslovanju i potrebi brzog bogaćenja. Roglić kaže da će svi koji tako gledaju na posao umjesto zarade preko noći uglavnom bankrotirati. Takvih, pak, on gotovo nije primijetio u Sloveniji, a kod nas je to bilo jako izraženo jedno duže vrijeme. Sada je toga sve manje, posebice u srednjim i velikim tvrtkama. To po Rogliću najviše još prolaze mali poduzetnici u turizmu, no ova će im godina, ako nastave tim putem, biti velika škola.
“Pohlepa ubija posao. Ja sam tek lani kupio prvi auto skuplji od sto tisuća eura, a dođe mi čovjek s Mercedesom S klase, moćnim satom i nudi posao. A bonitet tvrtke katastrofa. Mene to ne impresionira, ali zato nikad plaće nisu kasnile i ono najvažnije, za uspjeh je presudno što se cijeni ideja. Ona je najveća vrijednost i u Orbicu je ona iznad hijerarhije”, kaže Roglić, pripovijedajući kako u Orbicu imaju i feštu izbora i nagrađivanja najbolje ideje u godini.
“Ako sam o svemu odlučuješ, gotov si. Moraš imati suradnike s kojima razmjenjuješ ideje. E, taj mentalitet imaju više poslovni ljudi u Sloveniji nego u Hrvatskoj”, zaključuje Roglić, potpredsjednik Slovensko-hrvatske gospodarske komore, koji je dobar dio svog života posvetio unaprjeđenju odnosa Hrvatske i Slovenije te na tome nastoji raditi i dalje.
Generalno, on veće prihode i više zaposlenih ima u Hrvatskoj, jer je to i veća država, a profit je vrlo slična. Kamate u bankama, za razliku od nekada kada su te razlike bile drastične i pogubne za mnoge tvrtke u Hrvatskoj, sada su na sličnoj razini.
Šešok također ostvaruje veće prihode u Hrvatskoj nego u Sloveniji, a što se iskustva s poticajima za ulaganja tiče, on tu nema iskustva. Jedino je, dodaje, koristio poticaje za OIE, no uskoro bi mogao testirati kakvo je raspoloženje hrvatske Vlade prema novim ulaganjima, jer kani ići u veliku investiciju, od oko 100 milijuna eura, te najavljuje kako će se obratiti u više zemalja i tražit subvencije i potporu prije nego odabere najbolju lokaciju.
Oba poduzetnika pozdravljaju sve bolju suradnju dvije zemlje, sve veći broj akvizicija i smatraju da je veliki potencijal daljnjeg povezivanja. Šešok vidi velike i brze promjene u Hrvatskoj. “Idete velikim koracima naprijed, brže vam raste BDP od našeg, na jako dobrom putu je Hrvatska da sustigne Sloveniju. Ljudi možda u Hrvatskoj toga nisu svjesni i ja se pitam zašto stalno kukaju u Hrvatskoj, jer kada pogledam, država dobro radi, za pohvalu”, zaključuje slovenski poduzetnik, koji sve više vremena i provodi u Hrvatskoj.
Roglić na kraju zadovoljno konstatira kako je od zemalja u kojima Orbico posluje, Slovenija definitivno daleko ispred svih. Jednostavno, Slovenija je po njemu, zemlja u kojoj svatko želi živjeti i poslovati.
