Posao njegovatelja na njemačkom tržištu uglavnom nije atraktivan njemačkim državljanima. Briga o desecima starijih i nemoćnih štićenika staračkih domova naporan je posao, a mnogima plaća od oko 10 eura bruto po satu nije dovoljno visoka za razinu uloženog posla. Uz to treba dodati i podatak o sve većem broju osoba kojima je potrebna tuđa njega. Stoga i ne čudi podatak da je njemačko Ministarstvo zdravlja donijelo procjenu po kojoj bi se u sljedećih desetak godina mogao pojaviti manjak od 200.000 njegovatelja. Manjak osoblja za ta radna mjesta nerijetko se nadopunjava upravo radnom snagom iz inozemstva. Jedno od tih radnih mjesta popunila je i Siščanka Snježana Bekonjić, koja je ostavila sve u Hrvatskoj i krenula nepoznatim putem u državu koja joj je bila potpuna nepoznanica. Svoju priču dala je novinarima Deutsche Wellea.

Snježana Bekonjić je prije 16 godina išetala iz srednje medicinske škole u Sisku sa svjedodžbom u ruci. Tada je još gajila velike nade da će posao medicinske sestre pronaći u rodnom gradu, Sisku. Međutim, stalni posao nije nalazila lako. I to ne samo u struci nego ni izvan nje. Tako je Snježana radila i u lokalnoj pizzeriji kao konobarica te kao njegovateljica u raznim domovima za brigu o starijim i nemoćnim osobama, staračkim domovima. Svaki posao koji je bio plaćen ova je medicinska sestra prihvaćala. Jer Sisačko–moslavačka županija nije nudila mnogo prilika za mlade i nezaposlene stanovnike. „Kao medicinska sestra je u Sisku nemoguće upasti u bolnice. Moraš imati jaku vezu, a ja to nisam imala“, počinje svoju priču ova Siščanka.

Uz razne mini–poslove, Snježana je godinama radila u domovima za starije i nemoćne osobe u privatnom vlasništvu. Tamo je nerijetko radni dan trajao duže nego što to propisuje ugovor o radu. „Posljednjih šest godina u Sisku sam radila 14 sati dnevno. Poslove njegovateljice, medicinske sestre, čistačice ili kuharice. I to za 2.400 kuna mjesečno. Bez godišnjeg odmora. Jer zna se, ako u privatnim domovima uzmeš godišnji odmor, posao te neće više čekati“, objašnjava Snježana radne uvjete na koje je u karijeri nailazila.

No Snježanin život se stubokom promijenio početkom 2015. godine, kad ju je nazvao dobar prijatelj, koji je načuo kako jedan stariji oboljeli gospodin u okolici Nürnberga treba medicinsku sestru za osobnu njegu. Posao se trebao odmah prihvatiti i nije bilo vremena za razmišljanje. I Snježana je brzo reagirala: „Ja sam isti dan otišla. Trebala sam odraditi noćnu smjenu u domu taj dan. Nazvala sam šeficu svog doma u Sisku i rekla joj da odlazim. Nitko nije očekivao da ću ja otići, bez znanja jezika i bez muža i djeteta. Ali jesam“, prisjeća se danas svog njemačkog početka.

Bez znanja njemačkog jezika i sa samo 50 eura u džepu, ova je medicinska sestra napravila korak u nepoznato. Gospodin Wolfgang, stariji Nijemac s dijagnozom agresivnog Parkinsona i njegova supruga, bili su Snježanini sustanari nekoliko mjeseci. „Živjela sam u njihovoj kući u okolici Nürnberga, u gradu čije ime nisam na početku niti mogla izgovoriti, Röthenbach an der Pegnitz“, priča Snježana i objašnjava da niti njezina njemačka obitelj nije mogla izgovoriti njezino ime te su je već prvog dana prekrstili u njima puno jednostavnije ime za izgovor, Maria.

S vremenom se uspjela sporazumjeti sa starim bračnim parom, a i Bruna, kako Snježana zove Brunhildu, joj je u svakoj slobodnoj prilici pojašnjavala tajne njemačkog jezika i podučavala ju gramatici i pravilima jezika. Za 24 – satnu brigu oko Wolfganga, obitelj joj je financirala stanovanje, prehranu i druge potrepštine, a plaću od tisuću eura mjesečno Snježana je mogla ostaviti „sa strane“. Sve dok Wolfgang, tek sedam mjeseci nakon Snježaninog dolaska na posao njegovateljice, nije umro. Snježani se taj dan urezao u pamćenje: „Prije nego što sam Brunhildi uspjela izraziti sućut, rekla mi je kako ju je prije smrti Wolfgang zamolio da me ne pusti u Hrvatsku i da mi pomogne da stanem na svoje noge“, objašnjava Snježana. I "Bruna" je suprugu ispunila posljednju želju.

Sljedećih nekoliko tjedana su Snježana i Brunhilda zajedničkim snagama uspjele pronaći stan za Snježaninu obitelj. Sljedeći korak bio je traženje posla.

„Na početku sam im odmah rekla da ne znam dobro pričati i pisati na njemačkom, ali da se mogu sporazumjeti i da dobro radim svoj posao. Oni su se složili s time, a ja sam odradila probni rad i evo – sad sam zaposlena tamo već godinu dana."

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Većina Snježaninih kolega također su stranci, jer objašnjava, mnogim Nijemcima je plaća od 9,80 eura bruto po satu ipak premala za tako naporan posao poput njegovateljice. Međutim plaća je redovita i pokriva sve troškove. „Radim 40 sati tjedno, mogu i više da želim, a prosjek plaće mi je oko 1.300 eura. Može biti i 1.400 eura, ali onda stvarno nemam ni slobodnog vremena za svoju obitelj i to mi nije cilj“, objašnjava Snježana. Osim toga, u njemačkim domovima za starije i nemoćne lakše je raditi nego u hrvatskim domovima.

U kućni budžet prihoduje i suprug Ermin, koji je nedugo nakon dolaska u Njemačku uspio naći posao domara u poduzeću koje se bavi održavanjem stambenih objekata. Uz nešto malo znanja njemačkog jezika i Snježaninu podršku, Ermin se brzo snašao na novom radnom mjestu, a uskoro će potpisati i ugovor o stalnom radnom odnosu.