Zagrebački velesajam vrvio je posjetiteljima. Paviljon broj pet, obogaćen zvukovima džez orkestra koji su izvana uz slatko-kiseli spoj mirisa zimskih kobasica i fritula dopirali do njega, ni po čemu nije odavao dojam mjesta na kojem će za samo dva sata završiti 47. sajam knjiga Interliber, ljubitelji dobrog štiva opsjedali su prodajne štandove željni ugrabiti još barem jedan naslov. Dok smo na blagajni u žurbi plaćali Jergovićev “Sarajevski Marlboro”, pogledom smo tražili Seida Serdarevića. Glavni urednik i osnivač izdavačke kuće Fraktura izdvajao se u tom šarenilu knjiga karakterističnim brošem s likom čuvenog pisca “Čarobne gore” Thomasa Manna koji mu je, poput živog sugovornika, pozirao s lapela modrotamnog sakoa dok je ćaskao s posjetiteljima sajma. Sa Serdarevićem, osnivačem Festivala svjetske književnosti (jedne od najvažnijih redovnih kulturnih manifestacija u zemlji, ove godine održane po 13. put), a koji iza sebe ima više od tisuću objavljenih naslova, pretresli smo izazove domaće nakladničke industrije. Biznis s knjigama sa suprugom Sibilom uspješno vodi već više od dva desetljeća. Otkrio nam je od kojih bi se autora, unatoč slobodnom tržištu, teškog srca rastao, što pisci u usponu moraju učiniti kako bi postali cijenjeni i počeli zarađivati od svog zanata te koliko u prosjeku košta proizvodnja jedne knjige od 300 stranica…
Rezultati istraživanja agencije Karika iz ožujka ove godine na reprezentativnom uzorku od 1000 ispitanika pokazali su da više od 60 posto građana Hrvatske ne pročita nijednu knjigu tijekom cijele godine. Kupnja knjiga stagnira. Postotak kupaca štiva pao je s 23 (2020.) na 22 posto (2025.), pri čemu većina ispitanih kupuje samo jednu knjigu. Koliko vam je izazovno poslovati u takvim tržišnim uvjetima?
Zahtjevno je. No, statistike su već dugo takve. Sjećam se brojki sličnih istraživanja iz Jugoslavije, kada su tek startala i to se uvijek kretalo po principu – 50 posto ljudi čita, ostatak ne čita. Uza sve mogućnosti za trošenje slobodnog vremena koje danas imamo na raspolaganju, naravno da je čitanje ugroženije.
No, ljudi koji čitaju, čitaju više i u tom smislu tržište ne pati toliko. Oni koji ne čitaju, ne čitaju uopće i njih je jako teško pridobiti. Kada se govori o padu broja čitatelja od nekih deset posto u posljednjih sedam, osam godina, on se dogodio kod onih koji su kupovali ili čitali jednu do dvije knjige godišnje. To više nije slučaj, što najbolje vidimo po hit-naslovima. U Hrvatskoj gotovo da nema naslova koji prijeđu 10 tisuća prodanih primjeraka u jednoj godini.
Tu smo, dakle, izgubili dio publike. No, tržište je i dalje živo, dinamično, otvaraju se nove izdavačke kuće, knjižare. To se ipak ne bi događalo da se ne nazire mogućnost zarade. Računam da smo sada u pozitivnom trendu, posjednjih godina novih knjiga objavljuje se više nego ikada. Ukupna masa prodanih knjiga je veća, no po pojedinom naslovu prosječne su naklade pale. Posljedica je to i tehnološkog napretka globalno. Knjigu je danas jeftinije i jednostavnije proizvesti, na tržištu je veći broj ljudi koji pišu – od polaznika škola kreativnog pisanja pa do onih koji jednostavno žele objaviti svoj rukopis. Dakle, u pitanju je veći broj naslova, no pojedinačno se slabije prodaju.
Kada autori, posebno neafirmirani, kontaktiraju nakladnike u nadi i želji da objave svoj rukopis, obično nalete ‘na zid’, to jest, na objašnjenje da su izdavački planovi sasvim popunjeni, čak i do nekoliko godina unaprijed. Kako da se novi, nepoznati pisci uspješno probiju na tržište do publike, a da najprije ne objave djelo samostalno?
Svi nakladnici imaju previše rukopisa. Mnogi smatraju da imaju priču koja vrijedi biti ispripovijedana i objavljena. Postati pravi pisac znači brinuti se o milijun stvari, imati talenta, pisati “iz trbuha” i ne napisati samo jednu knjigu – svoj ‘true story’. Količina rukopisa koju svi primamo zaista je ogromna, i ne možemo sve procesuirati. Svaki dobar nakladnik i urednik već nakon nekoliko pročitanih stranica zna je li knjiga za objavljivanje ili nije. To je nešto što učite masom pročitanih knjiga. Jedan moj prijatelj, nakladnik iz Švedske na upit: “kako znate valja li nešto za objavu?”, odgovorio je jednostavno: “znamo jer znamo”. Slično vrhunskim restauratorima, koji će uz iscrpno istraživanje, gotovo uvijek sa sigurnošću razaznati je li neka umjetnina krivotvorina ili pak nije, isto vrijedi i u našem poslu. Znamo je li neki rukopis dobar, čim ga uzmemo u ruke. Problem je u tome što su književni časopisi koji su nam nekoć bili važan filter i vrijedna karika u poslu, nestali, a u njima su pisci gradili svoje ime. Kroz časopise bi se za njih pročulo, uz očekivanje da će takvi autori nastaviti stvarati. Književne časopise sada su zamijenile društvene mreže, gdje naravno, ima svega i svačega. Zbog algoritama ondje ne možete doći do svakoga. Broj prikupljenih lajkova ne znači stvarnu kvalitetu. Kako da se probiju? Neka rade na sebi, svom stilu, neka vjeruju u sebe. Neka se javljaju na književne natječaje za prvijence gdje će dobiti istinski kritički uvid u kakvoću svog rukopisa. Također, neka pokušaju doći do urednika, drugih pisaca pa da ih netko preporuči. Vjerujte, nitko nije maliciozan da bi rekao nekomu “joj, to ti je grozno”, samo zato da bi ga odbio. Svaki urednik raduje se novom dobrom autoru, novoj dobroj knjizi. Dakle, kada radimo na rukopisu želimo da on bude bolji, a ne zato što smo protiv nekoga. Naravno, ego uvijek strada, netko je uložio veliki trud da bi ga netko drugi odmah brzo sasjekao. No, to je samo zato što urednici i nakladnici najčešće vide ono što autori “na prvu” ne vide.
Koliko kupac u prosjeku mora izdvojiti za knjigu i što ulazi u formiranje cijene jednog naslova?
Formiranje cijene naslova isključivo je domena nakladnika. Cijelo vrijeme govori se da je knjiga skupa, no to nije točno. Knjiga je nešto što je najmanje poskupljivalo u ovom inflatornom razdoblju. Prosječna cijena knjige bila je oko 139, 140 kuna prije inflacije i prelaska na euro, a sada ona iznosi oko 22, 23 eura. Dakle, knjiga je poskupjela možda deset posto, ukupna inflacija bila je 44 posto. U cijenu knjige ulazi autorski honorar koji se kreće od 8 do 15 posto, ovisno o tome je li riječ o domaćoj ili stranoj literaturi. Tu su i honorari za dizajn, urednički rad, lekturu, korekturu, prijelom, tisak, distribucijski troškovi, troškovi rabata knjižarama od 40 do 50 posto. Naše su margine zahvaljujući tome manje pa se mnogi nakladnici slabije odlučuju za rizične poteze, poput uzimanja novog autora. U autora moramo ulagati, ne znači da će mu se prva knjiga prodati. Teže je onda ući u projekte s velikim brojem stranica. No, rizik je u nakladništvu poželjan. Većina nakladnika je otvorena za nove stvari, “avangarda” u pozitivnom smislu te riječi. Nakladnici jesu ti koji prepoznaju i formiraju buduće trendove. Stoga moraju biti spremni riskirati. No, da biste mogli riskirati, na nečem drugom morate zaraditi, kako biste imali mjesta za pogrešku.
Kako dolazite do autora za koje znate da će vam donijeti veći utržak?
Neki autori dolaze nama jer postoji međusobno povjerenje. Znaju kako radimo i pristupamo knjizi, od marketinga nadalje. Kada govorimo o domaćim autorima, pratimo ih, kontaktiramo za suradnju. Pratimo trendove, gledamo tko se pojavljuje na književnoj sceni. Slično i kada je riječ o inozemnim autorima. Imamo cijelu mrežu agenta, drugih nakladnika, stručnih i književnih časopisa kako bismo ih izabrali. Objavimo do 120 novih izdanja godišnje. Da bismo izabrali tih stotinjak naslova, na stol nam dođe više od osam tisuća raznih rukopisa, od kojih onda za čitanje probiremo dvije tisuće. Nemoguće je, posebno u tom dijelu posla, platiti sve ono što bi trebalo biti plaćeno, no većina ljudi ovaj posao radi jer ga voli raditi. Dakle, to je pitanje strasti za štivom, a ne financija. Ako urednika knjiga “usisa”, on će probdjeti cijelu noć dok je ne pročita.
Tko čini plejadu autora koja vama ‘vuče promet’, kojih se najradije nikada ne biste odrekli?
Mnogo je takvih. To su, naravno, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Marina Vujčić, Tisja Kljaković Braić, Ivana Bodrožić, da nabrojim samo neke od domaćih. Od inozemnih autora, Sally Rooney, Antonija Scuratija, Larsa Keplera, Jorgea Bucayja… Sve ovisi o tome koliko pratite autora i koliko u njega ulažete. Čak i ako se prva knjiga ne proda, idete dalje, no ako se loš niz nastavi, onda odustajete, posebno kada je riječ o inozemnim autorima. S domaćim autorima čak imate više strpljenja jer vjerujete u njega i znate da bi od njega ubuduće ipak nešto moglo biti.
S Ivanom Šojat imali ste dugogodišnju suradnju, no ona je sada izabrala drugog nakladnika. Žalite li za njom?
Tržište je slobodno. Neki autori odlaze, a neki, koji su bili kod drugih nakladnika, dolaze k nama. Ako autori negdje vide priliku i mogućnost da budu bolje reklamirani i dobiju veću tržišnu pozornost pa odluče otići, to je sasvim normalno i nije nešto oko čega bi se bilo tko trebao ljutiti. Dakle, nema zle krvi. U Hrvatskoj je svega 30-ak nakladnika koji objavljuju više od 15 knjiga godišnje, ovim se poslom ozbiljno bave i stvarno od njega žive. Iako, vidimo da je na Interliberu prisutno i stotinjak nakladnika koji objavljuju. Mi jesmo konkurencija, no istovremeno svi plovimo na tom istom, relativno krhkom brodu i tu smo da si pomažemo. Zajednica nakladnika i knjižara dobro radi, a lijepo je vidjeti i da imamo podršku Ministarstva kulture i medija na razne načine. Naravno da bi svatko od nas htio više, no to je, nažalost, nemoguće. Raduje nas da je u procesu nastanka i Hrvatski centar za knjigu, javna agencija koja će slično HAVC-u u domeni filma pomoći centralizirati novac koji dolazi iz resornih ministarstava, kulture i obrazovanja, te ga pravednije i bolje rasporediti. Ta će nam ustanova pomoći bolje prezentirati hrvatsku književnost u inozemstvu jer knjigu valja tretirati kao izvozni proizvod u smislu autorskih prava. Naposljetku, pomoći će osigurati zaštitu autorskih prava, autorstva i prava na slobodu riječi i izražavanje, što je jednako i novinama. Uspješne primjere takve prakse vidimo u Sloveniji, u slučaju Javne agencije za knjigu, kao i u Italiji, Norveškoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Kataloniji. U njima rade profesionalci za profesionalce i to je primjeren put kako knjigu dobro prezentirati, sačuvati čitatelje, kako se brinuti o publici i očuvanju našeg jezika. Takva institucija pomaže nam da ne ovisimo toliko o dnevno-političkim vjetrovima, već da su profesionalci oni koji podižu i štite profesionalne uzuse naše branše.
Osim na domaćem, na koliko ste tržišta prisutni?
Dosad smo za naše autore uspjeli plasirati, odnosno prodati prava u više od 30-ak zemalja izvan Hrvatske. Što se izvoza tiče, prisutni smo u Sloveniji, BiH, djelomično i Srbiji. Naravno, ljudi diljem svijeta mogu naručivati knjige poštom, no govorimo li o B2B segmentu u smislu direktne prodaje fizičkih knjiga u tom smo dijelu manje zastupljeni. Prodajemo knjige i nacionalnim bibliotekama, od Sjedinjenih Država, Kanade, Švedske, Njemačke. Godišnje prodamo od 20 – 30 autorskih prava na knjige, od velikih do malih tržišta.
Što vam je najveći trošak u poslovanju?
Tisak i autorska prava uvijek su velik dio troška. Koliko platite tisak, toliko su otprilike i autorska prava, uključujući plaćanje prijevoda. Tu je i trošak djelatnika, plus stalnih honoraraca. To su stalni troškovi. Nama samo za hladi pogon treba oko 80 tisuća eura mjesečno. Dakle, za nas 25 zaposlenih, stalnih honoraraca, a tu je i plaćanje najmova, kredita… Na sve to ide i proizvodnja knjige. Troškovi proizvodnje knjige od nekih 300 stranica, uz prijevod i tvrdi uvez iznose oko deset tisuća eura. To zna ići naviše, kad imate važne autore kojima morate platiti veća početna prava. Kada gledate financijske izvještaje svih nakladnika, oni uglavnom posluju pozitivno, no dobit prije oporezivanja je manja, i obično se kreće između tri i pet posto na svjetskoj razini. Knjiga se dugotrajno proizvodi. Od trenutka dok potpišete prava pa sve dok se ne pojavi na policama prođe minimalno 12, a najčešće od 18 do 24 mjeseca. Stoga, morate znati dobro planirati. Puno uložimo u projekte koji će se vidjeti tek 2027. godine. Svi u branši smo maratonci, trčimo na duge staze.
Što vas izdvaja od konkurencije?
Orijentirani smo na hrvatske autore plus europsku književnost, nešto manje prevodimo s engleskog jezika. Pazimo na svaki detalj u knjizi, oko prijevoda, uredničkog rada, lekture, dizajna, kvalitete tiska i u mnogim tim stvarima bili smo uzor drugim nakladnicima. Također, po promociji knjige uključujući nove, kao i tradicionalne načine, to je ono na čemu insistiramo. Od 120 knjiga koliko ih godišnje objavimo, 40 posto našeg portfelja čine domaći autori, ostatak je prijevodna literatura, 10 do 15 knjiga su publicističke, 15-ak knjiga čini tzv. upmarket, odnosno knjige koje su i dalje književne, ali koje imaju i veći tržišni potencijal – književni trileri, obiteljske sage, a svake godine objavimo i po nekoliko knjiga poezije. U našem imprintu “Bodoni” objavljujemo književne klasike, bilo da je riječ o neotkrivenim klasicima, odnosno, dođe li do potrebe za novim prijevodima. Naš ‘core’ biznis, po čemu smo najviše prepoznati, je lijepa književnost, gdje objavljujemo do 60 knjiga godišnje.
