Rast plaća posljednjih godinu dana najviše se pripisuje kroničnom nedostatku radnika, no iz redova hrvatskih gospodarstvenika redovito se čuju apeli vladama da se poduzme porezna reforma i smanji visoka opterećenja zbog kojih su plaće radnika male u odnosu na druge zemlje, a njihovi proizvodi nekonkurentni.

I u nedavnim istupima upozoravali su da 42% bruto plaće odlazi državi. No, analiza Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) o prosječnim bruto plaćama u prerađivačkoj industriji u članicama EU pokazuje da visinu plaća i doista velike razlike između zemalja u EU determinira i niz drugih elemenata koji određuje produktivnost rada, a najzanimljiviji je zaključak da na tolike razlike uvelike utječe naslijeđe socijalizma.

Iza ‘željezne zavjese’

Ta činjenica može se i na prvi pogled uočiti iz same rang-ljestvice visine plaća koje po satu rada isplaćuju industrijalci u pojedinim zemljama, jer one su najviše u starim članicama EU, dok su zemlje iza nekadašnje “željezne zavjese” u drugom, donjem dijelu i s bruto plaćama koje su i nekoliko puta manje.

Najviša bruto plaća po satu prema podacima Eurostata za 2021. isplaćuje se u Danskoj (48,5 eura), dok je najniža (5,8 eura) u Bugarskoj od nje 8 i pol puta manja. Više od 40 eura bruto satnice imali su i radnici kod prerađivača u Belgiji, Švedskoj i Njemačkoj, a gotovo 40 eura u Austriji i Francuskoj.

Među nekadašnjim socijalističkim zemljama najviše bruto plaće imaju zaposlenici u pogonima u Sloveniji (20,3 eura) i to je dvostruko više nego u Hrvatskoj, gdje sat rada proizvođača stoji u prosjeku 10,3 eura.

Toliku bruto plaću imaju i industrijski radnici u Latviji, a niže od toga još su, uz Bugarsku, samo plaće u Rumunjskoj.

Trend, premda se i HZZ-ovi analitičari ograđuju od čvrstih zaključaka budući da se poslovanje protekle dvije godine odvijalo u uvjetima pandemije, pokazuje da u većini zemalja cijena rada u industriji rasla, a najviše se to vidi na satnicama u Danskoj i Švedskoj, dok su u nekim zemljama, zabilježena i neznatna smanjenja.

U Hrvatskoj je tako u 2019. prosječna bruto plaća po satu iznosila 10,1 euro, godinu kasnije 9,9 eura, da bi lani porasla na 10,3 eura.

Zbog nepouzdanosti podataka iz vremena korone, HZZ-ovi analitičari daljnje istraživanje razlika u plaćama temeljili su na 2019., odnosno podacima o tomu što je u razdoblju od 1996. do tada utjecalo na produktivnost rada, a time i visinu plaća. Uspoređivani su podaci o udjelu stručnjaka i udjelu tehničara u ukupnom broju zaposlenih, a obradili su i podatke o opsegu investicija u strojeve i opremu tijekom tog duljeg razdoblja.

Utjecaj na produktivnost
Pokazalo se da najveći udjel stručnjaka u ukupnom broju zaposlenih u prerađivačkoj industriji imaju Finska (23,8%) i Luksemburg (229%), a po udjelu tehničara prednjače Švedska (24,8%) i Francuska (24,6%), dok su po relativnom opsegu investicija u strojeve i opremu lideri industrijalci u Belgiji (305.000 eura po radniku), te Švedskoj (262.500).

Na dnu su ponovno bivše socijalističke zemlje – Slovačka po udjelu stručnjaka (3,6%), Rumunjska po broju tehničara (4,5%), a Bugarska po ulaganjima u strojeve i opremu (34.200 eura po radniku). U Hrvatskoj među zaposlenima u industriji stručnjaci čine 7,6%, tehničara je 12,3%, a u prosjeku su po radniku investicije u iznosile 60.000 eura.

Analitičari HZZ-a izračunali su da udjel stručnjaka u ukupnom broju zaposlenih veći za jedan postotni bod povećava plaće za 3,7%, a udjel tehničara za 2,7%.

U slučaju investicija odnos logaritmiranih vrijednosti pokazuje da su investicije veće za 10% uz nepromijenjeni udio stručnjaka i tehničara povezane s razinom plaća većom za 5,7%.

Budući da dio današnjih razlika u plaćama može odražavati povijesni hendikep zemalja koje su bile socijalističke, taj čimbenik, ističu HZZ-ovi analitičari, također treba uzeti u obzir, a po njihovim kalkulacijama povijesno naslijeđe socijalizma smanjuje današnje plaće u industriji za 21%.