Iako ruska agresija na Ukrajinu predstavlja niz izazova i opasnosti za čitavu globalnu zajednicu, činjenica je da obični građani najveće posljedice osjećaju po pitanju enormnog rasta cijena energije, prije svega nafte i plina, a više nisu nezamislive ni redukcije koje su zadnjih pola stoljeća na Zapadu nešto nezamislivo.

Gotovo čitavo stoljeće, od 1856. kada je službeno zabilježena prva prerada i korištenje nafte, pa sve do današnjih dana nafta je strateška sirovina koja pokreće svijet. Iako je od 1970-ih sve više kapaciteta u nuklearnoj energiji, a zadnjih desetak godina i u obnovljivim izvorima, činjenica je da nafta i benzin i dalje pokreću 99 posto vozila u svijetu, uključujući i njih oko 2,8 milijuna u Hrvatskoj, a plin veliki dio komunalne infrastrukture i industrije. U proteklim desetljećima je napravljeno više studija kojima se pokušalo procijeniti kolike su rezerve nafte na svjetskim nalazištima te se upozoravalo na skori nestanak te sirovine i nužnost prelaska na nove tehnologije, prije svega nuklearne.

Sadašnje procjene su da bi to moglo biti oko 2050. No, iako i dalje ima ‘stručnjaka’ koji zagovaraju da je nafta nastala na fosilnim ostacima dinosaura i da su njezine rezerve pri kraju, većina je ipak stava da se radi o geološkom procesu u zemljinoj utrobi koji i dalje traje te da nafte ima dovoljno i

da će je biti i dalje. Pitanje je samo cijene tehnologije za njezino vađenje jer se ona već i sada razlikuje s, karikiranih, dva dolara po barelu u Saudijskoj Arabiji do 20-ak dolara u SAD-u ili 50 dolara po barelu na nekoj sjevernomorskoj platformi. Tradicionalno najveći proizvođači nafte su zemlje Bliskog istoka, SAD, Rusija te dijelovi Srednje i Južne Amerike. Od samih količina i zaliha, puno veće pitanje su dobavni pravci i cijena zelene agende.

Ovisnost o uvozu

Situacija s energijom je posebno zabrinjavajuća na Starom kontinentu jer Europa, odnosno Europska unija za koju postoje službeni podaci, uvozi gotovo 55 posto energije u godišnjoj vrijednosti od oko 250 milijardi eura. I dok većina europskih zemalja uspijeva direktno ili indirektno proizvesti dovoljno struje za svoje potrebe (ako su im elektrane na uvozni ugljen, mazut ili plin onda je i to upitno), po pitanju plina i nafte je ovisnost o uvozu skoro pa potpuna.

To je posebno došlo do izražaja tijekom oružane ekspanzije Rusije prema Zapadu. Ni Hrvatska ne odstupa bitno od prosjeka EU jer uvozimo oko 50 posto naše energije u vrijednosti i do 12-ak milijardi kuna, odnosno skoro dvije milijarde eura. Od toga uvozimo 100% ugljena, 90% nafte, oko 70% plina (s tendencijom rasta uvoza) te oko 40% struje. I mi najbolje stojimo po pitanju električne energije gdje zadovoljimo oko 60 posto domaćih potreba.

No, naša specifičnost je preovisnost vlastitog energetskog sustava (HEP-ovih hidroelektrana) o hidrološkoj situaciji. Konkretno, kada ima dosta padalina i riječni tokovi su puni, proizvodimo puno struje. No, kada je padalina manje, elementarne nepogode poput suše ovdje nećemo za sada niti razmatrati), udio domaće proizvodnje struje rapidno pada. Ognian Zlatev, voditelj predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj, ističe da je Europska unija zadnjih godina kroz RePower EU morala napraviti veliki zaokret u svojoj energetici. Glavni razlog bila je ovisnost o ruskim energentima, a druga zelena tranzicija.

“Trenutno svega osam posto plina u EU čini onaj iz Rusije te ta zemlja više nije glavni dobavljač plina. Tu poziciju je preuzela Norveška. Uz sve to smo ostali na zacrtanom putu zelene tranzicije te smanjili CO2 otisak. Kada pogledamo što smo napravili u samo godinu dana, radi se o izvanrednom postignuću jer su mnogi lani smatrali da je nemoguće EU učiniti neovisnim od ruskih energenata. Činjenica je da je to porezne obveznike u EU koštalo dodatnih 100-tinjak milijardi eura, ali u konačnici smo napravili dobru stvar”, kazao je Zlatev.

Tomislav Gelo s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kazao je nedavno na energetskoj konferenciji Janafa u svojem izlaganju ‘Geopolitika energije u Europi: kratkoročni i dugoročni izgledi’ da je Europska unija i dalje pretežno ovisna o fosilnim gorivima koji trenutno čine više od 70 posto energetskog miksa. No, navodi, isto tako je vidljivo da pada uvoz nafte i plina dok raste potrošnja ugljena.  “EU je u zadnjih godinu dana uspjela napraviti brzu diverzifikaciju svojih dobavnih izvora te je Rusija pala u ukupnom miksu na svega 14 posto. No, isto tako je vidljivo povećanje udjela iz ostalih zemalja. Zbog rasta cijena nafte u prošloj godini se gotovo udvostručio iznos koji je Unija platila za naftu. Vrhunac energetskog šoka je bio u ožujku 2022., a nakon toga vidimo lagani pad cijena nafte i plina na tržištu”, kazao je Gelo.

Iz NE Krško snage 696 MW Hrvatska godišnje zadovolji 16% potreba za strujom, a Slovenija 40%/NE KRŠKO

Značajan alat

Kao vrlo značajan alat u upravljanju cijenom energije Gelo vidi ograničenje EU od maksimalno 60 dolara po barelu za rusku naftu, a projekcije su da nafta do kraja godine ne bi trebala globalno biti skuplja od 80-90 dolara. Isto tako je i s plinom gdje je udio ruskog plina u EU s 40 posto u 2021. danas pala na manje od 15 posto, a za očekivati je da će do kraja godine to pasti i ispod 10 posto. Naravno, porastao je uvoz iz drugih izvora, a činjenica je da je cijena plina porasla višestruko više nego nafte te je Unija platila lani Rusiji više za manje plina.

Taj ekonomski stručnjak procjenjuje da u narednom razdoblju cijene plina neće biti izvan intervala 50 do 70 eura za MWh, a ne očekuje da će se više ikad cijene plina spuštati ispod 20 eura koliko je bila 2020. Eugene Lindell, analitičar Facts Global Energy-a (FGE) iz Londona, pojašnjava da se Europa relativno brzo uspjela osloboditi ovisnosti o ruskoj nafti, no da je malo kompleksnija situacija s naftnim supstancama, raznim talozima koje koriste europske rafinerije, a koje još uvijek uglavnom dolaze iz Rusije.

Kao drugi veliki problem je istaknuo problematiku plina, jer iako je EU uglavnom uspjela LNG-om i pojačanim uvozom iz Norveške supstituirati dobar dio ruskog plina, problem je cijena.

Naime, kako navodi Lindell, cijena plina, čak i sada kada su cijene plina u Europi na pristojnoj razini, one su i dalje sedam puta više od onih u SAD-u što predstavlja veliki izazov za građanstvo, a još veći za gospodarstvo. “Prema podacima jednog od najvećih europskih potrošača plina, njemački kemijski div BASF, je lani potrošio 3,2 milijardi eura za energiju. No, ono što posebno zabrinjava je njihova računica prema kojoj su lani potrošili 35 posto plina manje nego u godini prije, a platili ga 1,4 milijardi eura više.

To je zabrinjavajući trend za europsko gospodarstvo jer će se europska industrija seliti tamo gdje je energija jeftinija”, kazao je Lindell. Upozorio je i na potencijalne neželjene efekte, po EU, mjere o ograničenju cijene ruske nafte na 60 dolara za barel jer su tako profitirale ruske rafinerije koje sada proizvode puno više benzina i nafte i koje onda prodaju po nekih 100 dolara po barelu, a što nije pod spomenutim ograničenjem cijene.

Ruskim rafinerijama ide dobro, a promijenjeni porezni sustav u toj zemlji je također donio mnoge benefite tamošnjem energetskom sektoru. Zbog smanjene potražnje iz Europe su Rusi krenuli u velika restrukturiranja i modernizaciju energetskog sustava koji će s jedne strane biti više usmjeren na njihova tri glavna tržišta – Kina, Indija i Turska, a s druge će to biti puno efikasniji sustav koji će moći ostvariti veću profitabilnost.

Iako je primarni fokus obnovljivih izvora energije bio na ekologiji, ona sve više pada u drugi plan pred novim globalnim energetskim izazovima poput dostupnosti, cijene i samodostatnosti. Europska unija već barem desetljeće ima ambicioznu strategiju za energetsku tranziciju, Zeleni plan, koja je do 2030. trebala znatno smanjiti korištenje fosilnih goriva i ugljični otisak, a do 2050. gotovo u potpunosti ostvariti bezugljičnu agendu baziranu isključivo na zelenim i obnovljivim izvorima energije i tehnologijama. No, napad Rusije na Ukrajinu je iz temelja prodrmao sve postojeće političke i gospodarske odnose u svijetu, posebice u Europi, kakvi nisu viđeni barem od pada Željezne zavjese krajem 1980-ih.

Europska unija je preovisna o uvozu fosilne energije, prije svega nafte, plina i ugljena, a situacija je posebno zabrinjavajuća po pitanju plina kojeg gotovo polovica, oko 150 milijardi kubnih metara plina godišnje, dolazi iz Rusije. U situaciji kada Zapad, predvođen SAD-om i EU, u realnoj situaciji geopolitičke inferiornosti u odnosu na Rusiju te nemogućnosti da sirovom vojnom snagom i prijetnjom represijom prisile Rusiju na povlačenje iz Ukrajine, uvedene su stroge sankcije, kako sami kažu, najstrože u povijesti.

No, objektivno te sankcije su ozbiljnije pogodile samo nekolicinu ruskih tajkuna koji su imali vile, jahte i nogometne klubove po Europi jer je hladna istina da gotovo 80 posto ruskog izvoza u EU čini energenti i sirovine, a koje uglavnom nisu na popisu sankcija ili su pak u režimu nekih izuzeća.

Razlog je jednostavan. Uvođenjem tih sankcija bi puno više bila pogođen EU nego sama Rusija. Izvjesna ‘prijateljska’ diverzija Sjevernog toka je dodatno EU ‘uvjerila’ da se okani ruskog plina. S iskustvom dosadašnjeg globalnog medijskog fokusa i društvenih procesa,izvjesno je da se za godinu ili dvije nitko osim samih Ukrajinaca neće niti sjećati što se zapravo događalo u Ukrajini početkom 2022. – primjer je Sirija koja se vraća u sve međunarodne organizacije kao punopravna članica nakon 10 godina izolacije uslijed krvavog građanskog rata.

Više se zapravo nitko ne sjeća ni ‘diktatorskog režima’ ni ISIL-a niti ‘naoružane demokratske opozicije’ koja siječe glave i jede srca svojim neprijateljima, a niti ‘Prijatelja Sirije’ gdje bi o svojem angažmanu i lijevo-liberalna opcija u Hrvatskoj imala štošta za reći. Vrlo je izvjesno da će ista situacija biti i s Rusijom, a što će značiti da ruski energenti više neće biti ‘kontaminirani’ kao danas.

U međuvremenu, čak i prije početka invazije na Ukrajinu, EU je već promijenila svoj Zeleni plan pa su plin i nuklearna energija postali ‘zeleni’ i poželjni za razvoj i financiranje iz europskih fondova. Njemačka je suspendirala odluku o zatvaranju svih nuklearnih elektrana, a sve je sigurnije da ugljen postaje prijelazno energetsko rješenje za zemlje poput Njemačke i Poljske čija energetika se velikim dijelom bazira na njemu.

Poput mnogih stvari u globalnom gospodarstvu i društvu općenitu, i nuklearna energija je doživjela sudbinu feniksa – od zlatnog grala energetike, preko ekološke i stvarne bombe koju treba što prije dokinuti, sve do njezinog ponovnog proglašavanja, ne samo perspektivnom, nego i ekološkom. Iako je do prije samo koju godinu izgledalo da nuklearna energije postaje raritet prošlosti, barem u razvijenim zemljama Europe, ona je od strane Europske unije, na iznenađenje mnogih, svrstana u red ‘zelene’ energije poput sunčanih elektrana, vjetroelektrana, hidropotencijala, termalnih izvora, biomase i bioplina…

Iako je ruska invazija na Ukrajinu, a koja predstavlja i svojevrstan ‘proxy’ rat Rusije i Zapada, totalno poremetila energetske tokove i planove, u konačnici i međunarodni poredak u svijetu zadnjih 30, a u konturama i 70 godina, o nuklearnoj energiji kao ‘zelenoj’ počelo se raspravljati i prije. Koji mjesec uoči ruske agresije na Ukrajinu 10 članica Unije, uključujući i Hrvatsku, zatražilo je od EK da nuklearnu energiju proglasi ‘zelenom’.

Ubrzo je u obraćanju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona tamošnjoj javnosti najavljena reindustrijalizacija Francuske kroz zelenu tranziciju vrijednu 30 milijardi eura, a glavni dio toga projekta je plan o izgradnji šest novih nuklearnih reaktora.

‘Najnuklearnija’ nacija

Spomenimo da, kad je došao u Elizejsku palaču 2017., Macron bio na tragu liberalne zelene agende u kojoj nema mjesta za nuklearnu energiju, čak i ‘najnuklearnijoj’ naciji svijeta – Francuskoj, objavivši da namjerava ugasiti 14 reaktora i smanjiti udio električne energije iz nuklearki sa 75 na 50 posto do 2035. U samo dvije godine, konkretno u Francuskoj, potpora nuklearnoj energiji je sama po sebi, bez ikakvih lobiranja, porasla za 17% zbog gospodarskih i političkih nestabilnosti u svijetu što je i Macronu, nakon odlaska Angele Merkel s pozornice zapravo jedinom EU lideru, promijenilo perspektivu. Macron je lani osvojio novi petogodišnji mandat te je izvjesno da će se njegovi nuklearni planovi realizirati.

Nuklearna energija je i dalje jedna od stožernih poluga energetske i opće sigurnosti mnogih zemalja. Izuzetak su zemlje njemačkog govornog područja – Austrija, Njemačka i Švicarska. Austrija je sagradila svoju NE Zwentedorf snage 3300 MW, ali je neposredno prije njezina puštanja u rad na krilima aktivističkog populizma 1978. godine na referendumu sa svega 0,4% razlike glasova odlučeno da se ona neće koristiti te će se konzervirati.

Hoće li ruska prijetnja i izvjesna dugoročna energetska kriza promijeniti stav oko nuklearne energije i moguće, ako je tehnički izvedivo, revitalizacije Zwentedorfa, tek će se vidjeti. Njemačka je na tragu njemačke gospodarske tranzicije dugovječne kancelarke Angele Merkel, koja je nakon 16 godina u kancelarskoj fotelji, napustila svoju funkciju, odlučila da će do 2022., a što je produženo do 2030. ugasiti sve svoje nuklearke. Ove godine, 15. travnja, zadnje tri njemačke nuklearke su ugašene.

Sličnu odluku su na referendumu donijeli i Švicarci. Koliko je pitanje nuklearne energije kontroverzno, govori i primjer Švedske koja je još krajem 1980-ih, nakon katastrofe u Černobilu, uvela moratorij na nuklearnu energiju. No, već 1986. je ta odluka poništena te danas tamo šest nuklearnih elektrana proizvodi oko 30 posto Švedskoj potrebne električne energije.

S druge strane, gotovo sve ostale europske nuklearne sile imaju planove, ne samo za održanje postojećih kapaciteta, nego i za nove investicije. Velika Britanija, Finska, Francuska, Mađarska, Češka, Bugarska, Rusija te Slovenija i Hrvatska su samo neke od njih. Neke druge, poput Poljske, ili čak Srbije, koje nisu u nuklearnom klubu, rade planove za gradnju nuklearnih elektrana, u slučaju prve, ili pak javno pozivaju investitore koji bi željeli u toj zemlji ulagati u izgradnju jedne, ili više NE – u slučaju istočnih nam susjeda.

Hrvatska je jedna od trenutno 32 zemlje svijeta koje imaju kapacitete u nuklearnoj energiji zbog činjenice da u NE Krško, koja se nalazi u Sloveniji na udaljenosti 30 km od Zagreba ili 15 km od hrvatske granice, imamo 50% vlasništva.

Ova nuklearka snage 696 MW proizvede godišnje oko 5,5 milijardi kWh električne energije koja se dijeli između Hrvatske i Slovenije u omjeru 50 naprama 50. Hrvatska zadovoljava oko 16% potreba za strujom iz Krškog, a Slovenija gotovo 40%.

Bez ozbiljnih protivljenja

Hrvatska se, s jedne strane, zalaže za zelenu tranziciju te odbija investicije u ikakav ozbiljniji energetski projekt, bilo da se radi o hidro, termo, a nuklearni se uopće niti ne spominje. S druge, nemamo nikakvih problema da je na par kilometara od metropole nulearna elektrana. Nekih ozbiljnih protivljenja planovima Slovenije da se, u svojstvu suvlasnika, investira u drugi reaktor i udvostručenje ili utrostručenje snage NE Krško također nema.

Činjenica jest da je krajem 1980-ih u Hrvatskoj na prostoru Rugvice, gdje je današnji trgovac namještaja Ikea, trebala izgraditi sestrinska nuklearna elektrana Krškog, ali je Domovinski rat to obustavio. Prije toga je bilo planova i za nuklearnu elektranu na otoku Viru, ali je to odbačeno zbog relativno malog iskustva tadašnje nuklearne tehnologije s morskom vodom. Nikad realizirana Strategija energetike iz 2008. također je predviđala da bi se sredinom 2020-ih moglo razmišljati o gradnji nuklearke u Hrvatskoj, no gospodarska kriza, a još više i nuklearna havarija u japanskoj Fukushimi 2011. takve su planove maknuli iz fokusa.

Nova Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu, donesena 28. veljače 2020., ne spominje nuklearnu energiju,ali zato ima detaljnu razrađenu zelenu tranziciju i prelazak na obnovljive izvore.

Da napori Unije prema zelenoj tranziciji već daju efekte, potvrđuje podatak da su tijekom 2022. vjetar i sunce proizveli rekordnih 22% ili jednu petinu električne energije u EU, čime su prvi put pretekli energiju iz fosilnog plina čiji je udio bio 20% zadržavši se iznad energije iz ugljena sa 16%. Rezultati su to analize koju je nedavno predstavio nezavisni europski energetski think tank institut Ember u svojemu European Electricity Review-u u kojem analizira cjelogodišnju proizvodnju električne energije i podatke o potražnji za 2022. u svim zemljama EU-27.

Zaključak je da je politički odgovor Europe na rusku invaziju na Ukrajinu donio ubrzanje energetske tranzicije. Sada je fokus na brzom smanjenju potražnje za plinom, istovremeno s postupnim ukidanjem ugljena. Prelazak s fosilnih goriva tijekom 2022. stavljen je na čekanje zbog dvostruke krize u europskom elektroenergetskom sustavu. Nezapamćena suša diljem Europe dovela je do najniže razine proizvodnje hidroelektrana još od 2000., a uz to je došlo i do neočekivanih prekida rada francuskih nuklearnih elektrana, baš u vrijeme kad su se zatvarale one u Njemačkoj.

Ipak, prelazak s fosilnih goriva tijekom 2022. stavljen je na čekanje zbog dvostruke krize u europskom elektroenergetskom sustavu. Nezapamćena suša diljem Europe dovela je do najniže razine proizvodnje hidroelektrana još od 2000. godine, a uz to je došlo i do neočekivanih prekida rada francuskih nuklearnih elektrana baš u vrijeme kad su se zatvarale one u Njemačkoj.

To je stvorilo veliki jaz u proizvodnji u iznosu od 185 TWh ili 7% ukupne europske potražnje za električnom energijom u 2022. Većina toga, odnosno pet šestina, nadoknađena je većom proizvodnjom iz vjetra i sunca te padom potražnje za električnom energijom, ali preostali dio je nadoknađen povećanjem proizvodnje iz fosilnih goriva. S obzirom na to da je ugljen bio jeftiniji od plina, činio je veći udio u tome, rastom od 7% u 2022. u usporedbi s 2021.

Kao rezultat toga, emisije energetskog sektora EU-a porasle su za 3,9% u 2022. u odnosu na 2021. Proizvodnja plina bila je gotovo nepromijenjena (+0,8%), a budući da je plin već 2021. bio skuplji od ugljena, nije bilo daljnjeg prelaska s plina na ugljen u 2022. Analizirajući okolnosti Ember u svom izvješću zaključuje da je situacija mogla biti mnogo gora. Ipak, vjetar, sunce i pad potražnje za električnom energijom spriječili su mnogo veći povratak ugljena. Ovako, on se nije pokazao značajnim: energija iz ugljena porasla je za samo 1,5 postotnih bodova i proizvela 16% električne energije u Uniji 2022., što je ostalo ispod razine iz 2018.

Porast proizvodnje energije iz ugljena od 28 TWh u Europskoj uniji doprinio je samo 0,3% globalnoj proizvodnji ugljena. Proizvodnja ugljena bilježi pad u zadnjem kvartalu 2022. godine. Manja je za 6% (-9,6 TWh) od rujna do prosinca u usporedbi s istim mjesecima 2021. To je prvenstveno uzrokovano padom potražnje za električnom energijom. Čak 26 elektrana na ugljen koje su u funkciju vraćene zbog hitnog stanja pripravnosti imalo je prosječnu iskorištenost od samo 18% tijekom četvrtog tromjesečja 2022. Devet od tih 26 elektrana nije imalo nikakvu proizvodnju. To je značilo samo 0,9% doprinosa proizvodnji energije iz ugljena u Uniji 2022.

Unatoč uvozu 22 milijuna tona dodatnog ugljena prošle godine, EU je iskoristio samo trećinu. Možda najviše ohrabrujuća jest činjenica, navodi se, da su članice još predane postupnom ukidanju ugljena kao i prije krize. Potražnja za električnom energijom pala je za 7,9% u zadnjem kvartalu 2022. u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine – što je blizu pada od 9,6% zabilježenog u drugom tromjesečju 2020. kada je Europa bila u karanteni zbog Covid-19 pandemije.

Taj trend uočen je u svim zemljama EU. Sva tri mjeseca zadnjeg kvartala 2022. bila su toplija nego 2021., no vremenske prilike ne mogu objasniti tako velike padove u potrošnji energije. Vjerojatno je da su privremena smanjenja uglavnom bila potaknuta zabrinutošću za dostupnost energije, uz apele građanima za solidarnost i smanjenje potrošnje u krizi.

Ipak, prijelaz na čistu energiju će u konačnici donijeti veliki porast potražnje kroz elektrifikaciju. S porastom broja toplinskih pumpi, električnih vozila i elektrolizera, očito je da će se ta promjena dogoditi brzo. Ne smije se dopustiti da trenutni pad potražnje uspori uvođenje čiste energije. Proizvodnja energije iz solara porasla je za rekordnih 39 TWh (+24%) u 2022. što je pomoglo u izbjegavanju troškova za plin od 10 milijardi eura. Razlog tome je rekordan broj novoinstaliranih solarnih elektrana.

U 2022. godini ih je bilo 41 GW, čak 47% više u odnosu na one koje su instalirane tijekom 2021. Dvadeset zemalja EU-a prošle je godine postiglo svoj najveći udio solarne energije u povijesti. Nizozemska je bila vodeća, s 14% svoje energije iz solarnih elektrana, čime je prvi put premašila proizvodnju struje iz ugljena. Grčka je u listopadu pet sati radila isključivo na obnovljivim izvorima energije i očekuje se da će do kraja 2023. postići svoj cilj solarnog kapaciteta od 8 GW, postavljen za 2030. Solarne elektrane proizvele su 7,3% odnosno 203 TWh električne energije u EU-u lani što je porast u odnosu na 5,7% u 2021.

Između svibnja i kolovoza, 12% električne energije u Uniji dolazilo je iz solarnih elektrana, premašivši 10% prvo ljeto u povijesti.Ta četiri mjeseca bila su sparna i vrlo topla, postavljajući nove temperaturne rekorde. Budući da je zbog suše proizvodnja hidroelektrana bila minimalna, a nuklearna proizvodnja smanjena zbog ograničenja temperature vode, solarna energija se pokazala pouzdanim izvorom potrebne proizvodnje.

Proizvodnja fosilnih goriva porasla je za 3% u 2022. godini, ali na temelju najnovijih projekcija, to se neće ponoviti 2023. EDF (Électricité de France) predviđa da će se mnoge od francuskih nuklearnih elektrana vratiti u rad tijekom ove godine, a mnoge su već sada ponovno u pogonu.

Pad proizvodnje fosilnih goriva

Europska industrija vjetra i sunca pokazuje da bi proizvodnja energije iz sunca i vjetra trebala porasti za oko 20%, proizvodnja energije iz hidroelektrana se gotovo normalizirala, a potražnja za električnom energijom vjerojatno će nastaviti padati.

Jedina kočnica bit će pad proizvodnje nuklearne energije dok Njemačka bude dovršavala postupno gašenje svojih nuklearnih postrojenja. Na temelju toga Ember procjenjuje da bi proizvodnja fosilnih goriva u 2023. godini mogla pasti za 20%, dvostruko više od prethodnog rekorda iz 2020. s padom proizvodnje ugljena, ali još bržim padom proizvodnje plina jer se očekuje da će ostati skuplja od ugljena najmanje do 2025.

To će pak pomoći u smirivanju europskih tržišta plina dok se Europa prilagođava životu bez ruskog plina. Smanjenje proizvodnje plina u EU-u od 20% smanjilo bi potražnju za plinom u cijelom gospodarstvu EU-a za 5%, čime bi se doprinijelo sigurnijem plinskom sustavu 2023.U prva dva tjedna 2023., u vrijeme pisanja Emberovog izvješća, već je zabilježen pad proizvodnje fosilnih goriva od 29% u usporedbi s istim razdobljem lani.

Europa je izbjegla najgori dio energetske krize. Europska tranzicija na čistu energiju izlazi iz ove krize jača nego ikad. Ne samo da su europske zemlje još uvijek predane postupnom ukidanju ugljena, nego nastoje ukinuti i plin. Energetska kriza nedvojbeno je ubrzala europsku tranziciju električne energije. Europa hrli prema čistom, elektrificiranom gospodarstvu, a to će u potpunosti biti vidljivo 2023. Promjene dolaze brzo i svi moraju biti spremni za njih”, istaknuo je Dave Jones, voditelj tima autora izvješća Ember.

Za 2023. godinu Ember predviđa oporavak proizvodnje energije iz hidroelektrana, povratak francuskih nuklearnih elektrana, ubrzani razvoj vjetra i sunca, i vjerojatni nastavak pada potražnje za strujom idućih mjeseci. U 2023. Europa će svjedočiti ogromnom padu fosilnih goriva – energije na ugljen, ali posebno energije na plin. Prijelaz na čistu energiju dobit će još veći zamah, to je ne samo nužno nego i neizbježno. Unija sada mora djelovati kako bi osigurala ispravne politike, ulaganja i infrastrukturu koja će to omogućiti.