Tim za specijalne projekte Investicijskog fonda Svjetske banke IFC-a predvođen G. K. Charles van der Mandeleom boravi ponovno u Hrvatskoj. Povod dolasku IFC-ovih “specijalaca” za krizne slučajeve ovog puta nije slučaj brodogradilišta Viktor Lenac, no van der Mandele još je pod dojmom tog nedavno konačno riješenog procesa, barem za IFC. Zaintrigiralo nas je, međutim, to što van der Mandele ne skriva nezadovoljstvo raspletom događaja u Lencu, iz kojeg je IFC izašao prodajom potraživanja pulskom brodogradilištu Uljanik za 3,7 milijuna eura.
– Svi su nam čestitali na toj transakciji, ali osobno imam podvojene osjećaje oko ishoda. Da, IFC je dobio dio novca koji je uložio i nisam nezahvalan na tome, ali u isto vrijeme radije bismo vidjeli transakciju kojom bi Lenac ostao u privatnom sektoru. Bila je prilika pokazati kako bi privatizacija u ovom sektoru mogla funkcionirati.

Ali vi ste imali moć, mogli ste utjecati…
– Imali smo. Ali se izgubilo u nadglasavanju. IFC je uložio puno vremena i napora nastojeći reorganizirati Lenac, ali da se zadrži u privatnom sektoru. Razgovarali smo u tom kontekstu s tadašnjim suvlasnicima i s novim vlasnicima. I sam IFC nudio je uložiti dodatne novce u Lenac, prije nego je on bankrotirao. A isto smo nastojali i nakon otvaranja stečaja. Vlada je, iz svojih razloga, vjerojatno bila zabrinuta kakve će političke implikacije imati to što neće povratiti uloženi novac u Lenac. No, ignorirala činjenicu da će svi koji su ulagali u Lenac izgubiti novac. Ono što nas zabrinjava jest da će se ono što se možda sada čini nečijom trenutnom pobjedom, posebno sindikata, vjerojatno pokazati Pirovom pobjedom.

Na što aludirate?
– Činjenica je da Viktor Lenac gubi novce i da Pula, koja je relativno uspješna, također ostvaruje gubitak. Sve te gubitke pokriva im Vlada, ali to više neće prolaziti. Međunarodne institucije već se suprostavljaju vladinim potporama brodogradnji i traže prekid te prakse. To će pitanje zasigurno biti i jedno od teških područja za Hrvatsku u pregovorima s EU. Prije Lenca moj tim bio je angažiran u Češkoj na problemima vezanim uz sektor crne metalurgije. I Češka je u takvoj situaciji morala pregristi i ići u privatizaciju sektora, koji se time smanjio, ali i postao uspješan. Ljudi će i u Hrvatskoj morati shvatiti da postaju dio Europe i da će se mnogošto morati drugačije obavljati.

Kada je zaključen dogovor o Lencu i IFC je svoju imovinu prodao Uljaniku, Vi ste osobno izjavili kako ste zadovoljni postignutim rješenjem. Zašto sada govorite drukčije?
– Bio sam zadovoljan, no ne i sretan zbog toga. Bili bismo u IFC-u sretni da je tvrtka ostala u privatnom sektoru.

Ali pristali ste na to?
– Da. Na kraju smo dobili koliko smo smatrali da naš dio vrijedi. To nam je bilo vrlo važno. IFC kao međunarodna organizacija, čiji je i Hrvatska član, a koja je osnovana novcem poreznih obveznika, ne može nepotrebno subvencionirati tvrtke u takvim situacijama. Jedan od stalnih prigovora sindikata bio je da je zbog nas cijeli proces trajao dugo. No, nije trebao trajati dugo. Mi smo od samog početka rekli što želimo i nikad nismo promijenili brojku. Ona je ministru financija Ivanu Šukeru predstavljena lani u veljači i u više od godine dana nismo odstupili od početnog stava. No, i Vlada tu nije mogla puno napraviti, bila je stjerana u kut. Moram i pohvaliti potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, koji je učinio velik posao i pokazao diplomaciju i takt nužan da bi se problem riješio. Taj pristup će biti potreban i kada dogodine u ovo vrijeme krene prva privatizacija u brodogradnji. No, u mojoj zemlji, Nizozemskoj, kaže se da su u previše pažljiva doktora gadne rane. Nije dobro da Vlada bude previše susretljiva; mora donositi i gorke odluke i poduzimati i teške korake.

Mislite da se Vlada u konkretnom slučaju trebala drukčije postaviti?
– Mislim da je mogla poduzeti drugačije mjere u slučaju Lenca, ali je očito procijenila, iz svojih razloga, da je odabrani put jednostavnije rješenje.

Hoće li slučaj Lenac negativno utjecati na daljnje aktivnosti IFC-a u Hrvatskoj?
– Mislimo da neće. Nastojimo to sad ostaviti iza nas i okrenuti novu stranicu. IFC je nedvojbeno zainteresiran nastaviti aktivnosti u Hrvatskoj, što potvrđuje i nedavni susret našeg regionalnog direktora s Polančecom, na kojemu je iskazan interes ne samo za IFC-ovo investiranje u profitabilne tvrtke, nego je bilo riječi i o mogućnosti da IFC da tehničku pomoć u budućoj privatizaciji hrvatske brodogradnje. To je nešto što žele i hrvatska Vlada i IFC.

Kakvu pouku je IFC izvukao iz slučaja Lenac?
– Biti oprezan sa sindikatima. U ovom slučaju, kako mi to vidimo, sindikati su predugo diktirali tempo, a premalo se pažnje pridaje što žele ostale uključene strane, pri čemu najprije mislim na banke, lokalne poduzetnike, dobavljače. Nismo nikad čitali u novinama koje su njihove pozicije i kako gledaju na cijelu situaciju. Samo smo slušali predstavnike radnika. I oni su važni, zato sam se u samom početku i sastao s radnicima i rekao im da ću se boriti za opstanak njihovih radnih mjesta. No, u okvirima onoga što je ekonomski osnovano. U Lencu je povučen niz krivih poteza. Brodogradilište je prebrzo naraslo, počelo novi posao za koji možda nije bilo osposobljeno, bilo je i možda previše ovisno o maloj grupi ljudi. Kad sam došao sa svojim timom u Lenac, on je već bio u lošem stanju. No, predstavnicima sindikata Lenca se dopustilo da budu iznad zakona. IFC primjerice nije mogao ući u brodogradilište. Zato kažem da će se ljudi u Hrvatskoj morati navikavati na drugačije ponašanje žele li živjeti u društvu u kojem vlada pravo. Ako da, onda se i problemi moraju rješavati u okvirima koje zakon određuje. Nama je u svakom trenutku bilo važno držati se prava, međunarodnog i iznad svega hrvatskog. I bilo je često frustrirajuće gledati kako ono ne funkcionira. Puno smo naučili o stečajnom pravu u Hrvatskoj i sigurno ćemo, kroz Svjetsku banku, Vladi dati neke savjete kako ga poboljšati.

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Hoće li to ponovno negativno utjecati na rangiranje hrvatskog poslovnog okruženja kod Svjetske banke?
– Prošle godine premijer Sanader i Vlada burno su reagirali na loš hrvatski plasman. Hrvatska je bila na začelju europskih zemalja, za što su jedan od razloga bile i teškoće s kojima se vjerovnici suočavaju u namirenju u stečaju, te vrijeme koje protekne od objave do zatvaranja stečaja i koliko novca se povrati kroz stečaj, a po čemu je Hrvatska stajala vrlo loše. Možda je i slučaj Lenac pridonio tomu. Da je Vlada u Lencu odigrala nepolitičku ulogu, taj bi proces bio završen puno ranije. No, sadašnja Vlada naslijedila je taj problem od prijašnje, tu je i problem lokalne politike, ali ključno je da se odbor vjerovnika, koji u stečajnom postupku treba imati ključnu ulogu, bavio svim drugim interesima, uključujući sindikate koji nisu vjerovnici, pa i gospodina Karla Radolovića, koji također nije vjerovnik. To je bilo zbunjujuće.

Kako vidite daljnji razvoj situacije u Lencu?
– Lenac će preživjeti. Nadam se da će uspjeti preživjeti bez vladnih potpora. Pomalo sam zabrinut da će se nastaviti stare igre – proizvoditi gubitke, pa raditi pritisak na Vladu da ih pokrije, pa će Vlada popustiti.,… Ali to neće još dugo moći biti slučaj. Iako, Lenac može biti profitabilna kompanija, ako ju se ne vodi na način na koju je vodio bivši menadžment. Nadam se da će Vlada održati obećanje da će Lenac ponovno privatizirati sljedeće godine, što će biti težak zadatak, kao i uostalom privatizacija cijele brodogradnje. No, Vlada mora vrlo brzo odlučiti što će s Lencem, jer ako će Uljanik biti privatiziran, a Uljanik će držati 51 posto udjela novog Lenca, morat će se o tome izjasniti prije privatizacije Uljanika.

Brodogradnja je političko pitanje

Što mislite da bi trebalo učiniti u tom kontekstu?
– Brodograđevna industrija veliko je političko pitanje, ne samo u Hrvatskoj. Takva je i crna metalurgija i još neke industrije. Dok iz njih ne izvučete politiku, nikad nećete riješiti problem. Zato ću ponoviti iskustvo iz Češke, koja je samo na taj način uspjela riješiti problem crne metalurgije uoči ulaska u EU. Kad se prestalo pričati političkim, a počelo govoriti ekonomskim rječnikom i tamošnji su sindikati shvatili da je bolje smanjiti broj radnih mjesta, nego ostati bez i jednoga. Privatizacijom je Češka industrija čelika preživjela i danas je uspješna. Nadam se da će se to dogoditi i u Hrvatskoj i žao mi je da to nismo uspjeli postići u Lencu. Da se nije otezalo, Lenac je mogao biti uspješna privatna kompanija, a Vlada je izgubljenu energiju mogla usmjeriti na privatizaciju drugih brodogradilišta. Zbog Lenca, sva su brodogradilišta na određeni način izgubila. Polančec se možda još prije godinu-dvije mogao fokusirati na privatizaciju brodogradnje, umjesto što će to učiniti tek sada. Zato sam, da rezimiram, zadovoljan, no ne i sretan ishodom u slučaju Lenca.

Ulaganje u Hrvatsku

Stječe se dojam da nemate baš puno sreće s ulaganjima u Hrvatskoj?
– A ne, većinom imamo dobra iskustva. Naše jedno od najboljih ulaganja je Belišće, inače i jedno od prvih ulaganja IFC-a, koji je na području Hrvatske prisutan i aktivan još od 1956. godine, odmah nakon osnutka IFC-a. Uložili smo u nekoliko hrvatskih privatnih kompanija, pa ta loša jabuka sigurno neće pokvariti cijelu košaru s voćem.