Seizmolog Hrvoje Tkalčić na Facebooku je podijelio nešto detaljniju analizu nedavnog blagog potresa koji je pogodio Zagreb, za koji kaže da su ga osjetili ljudi u užem epicentralnom području.

Osjet je pojačan kad se potresi dogode noću, kad je ambijentalni šum grada puno niži zbog smanjene ljudske aktivnosti. Tada dolazi do izražaja i zvuk koji se iz čvrste zemlje može proširiti zrakom, objašnjava Tkalčić.

Potres emitira energiju koja se manifestira u obliku seizmičkih valova raznih frekvencija. Drugim riječima, čestice tla kod prolaska valova osciliraju različit broj puta u sekundi. Npr., ako je broj oscilacija 10 po sekundi, kažemo da se radi o frekvenciji od 10 Hertza.

Kod detekcije potresa iz zapisa seizmičkih valova (seizmograma), najčešće se radi o pojasu frekvencija od ispod desetak do petnaestak Hertza, a samo ponekad i do i čak iznad 20 Hertza. Kad se seizmički valovi šire kroz Zemljinu unutrašnjost, dolazi do fenomena slabljenja energije valova (atenuacije) zbog raspršenja od heterogenosti i zbog atomske strukture stijena, i to tako da prvo oslabe valovi najviših frekvencija. I dok valovi nižih frekvencija (većih valnih duljina), “prežive” puno veće udaljenosti na svom putu, oni viših frekvencija nestanu već nakon nekoliko kilometara daleko od žarišta.

No kad je žarište potresa blizu površine Zemlje, kao što je slučaj za većinu potresa u Markuševačkom epicentralnom području – tzv. plitki potresi, valovi frekvencija od oko 20 Hertza i viših od toga zbog relativno kratke putanje do površine Zemlje, “prežive”.

Longitudinalni dio energije tih valova pritom nastavlja svoj put kroz zrak kao zvuk, i ljudsko uho ih može čuti, naročito one od nekoliko desetaka Hertza, što je na donjoj granici definicije čujnosti. Ako ste čuli eksploziju, tutanj ili grmljavinu, to je to.

Manji potresi nisu nužno predznak većeg

Osim glavnih rasjeda, postoji i niz manjih rasjeda, koji se onda jednim imenom nazivaju “sustav rasjeda”, ili u ovom slučaju, “epicentralno područje”.

Nažalost mi nemamo podzemne karte rasjeda u visokoj rezoluciji, da npr. vidimo kako se rasjedi prostorno pružaju u dubinu, koliko ih zapravo ima, kako su isprepleteni, i kakvo je momentalno stanje napetosti u stijenama zbog tektonskih sila. I neodređenost u lociranju potresa najčešće je takva da nam je teško s visokom preciznošću reći na kojem se točno rasjedu iz cijelog tog sustava, potres dogodio.

Iako nije ugodno, ali tješi činjenica da se napetost koja se kontinuirano skuplja u stijenama, pomalo oslobođa u obliku manjih potresa i prema tome, ne akumulira u većim dozama na dulje vrijeme na tom mjestu.

U svakom slučaju, ovi manji potresi nisu nužno predznaci nekog većeg potresa: za takvo što nema dokaza iz prethodnih studija. Inače, i u južnoj Dalmaciji i drugdje u svijetu imamo seizmičku aktivnost izraženiju od zagrebačkog područja.