Ova će kriza možda dovesti do spoznaje da proračun i fiskalna politika nisu samo stvar što većeg prikupljanja javnih prihoda i političke borbe o visini i strukturi rashoda. Fiskalna politika je ključan instrument stabilizacijske ekonomske politike. To znači da fiskalna politika ima potencijal ublažavanja ekonomskih fluktuacija koje su tipične u tržišnom gospodarstvu. Međutim, stabilizacijski se potencijal fiskalne politike u ovoj krizi u Hrvatskoj nije mogao ostvariti. Za razliku od većine država EU, hrvatska vlada nije mogla reagirati na krizu smanjenjem poreza ili izravnim subvencijama kojima bi se potaknulo čuvanje radnih mjesta. Ako ispravno dijagnosticiramo prave uzroke ove nemogućnosti, onda postoji mogućnost da Hrvatska sljedećih godina dobije pravu, stabilizacijsku fiskalnu politiku. U tom smislu najvažnije su dvije pouke krize. Prvo, proračun u dobrim godinama mora težiti suficitu. Drugo, povećana državna potrošnja nije uvijek dobra za ukupnu ekonomsku aktivnost i zaposlenost.

Proračunski deficit
Zanemarivanje ovih načela dovelo nas je u situaciju u kojoj je izgubljen manevarski prostor za stabilizacijsku fiskalnu politiku. Uzrok je u tome što je tijekom samo dvije godine na vrhuncu posljednjega poslovnog ciklusa – 2007. i 2008., proračun konsolidirane središnje države povećan za 20 milijardi kuna ili kumulativno za 20 posto. Deficit se pritom čak i smanjio, no Hrvatska je ipak nastavila bilježiti proračunski deficit, kao i u svim godinama od osamostaljenja naovamo (za koje postoji koliko-toliko pouzdana statistika). To znači da se javni dug kontinuirano povećavao. Da je proteklih godina rast državnih rashoda bio manji, mogli su se smanjivati porezi, odnosno doprinosi. To bi povećalo konkurentnost i otpornost gospodarstva na krizu. Ili su se mogli zabilježiti fiskalni suficiti. Takvu je politiku mogla voditi i HDZ-ova vlada, ali i ona prijašnja koalicijska, potkraj mandata. Nitko od ključnih političkih aktera ne može optužiti drugoga da je samo on kriv. Da smo bili štedljiviji kad se imalo, imali bismo puno manji javni dug. Manji javni dug sada bi značio veći kapacitet za zaduživanje u uvjetima krize (uz povoljnije uvjete). Veći kapacitet za zaduživanje u uvjetima krize značio bi mogućnost intervencije povećanim rashodima. Takve mogućnosti sada nema jer kreditori i investitori sa skepsom gledaju na visinu, strukturu i efikasnost državne potrošnje u Hrvatskoj. Jer smo bili rastrošni kad nije trebalo. Aranžman s MMF-om mogao bi eventualno potvrditi održivost fiskalne politike, no MMF-a se bojimo kao vraga. Zbog toga smo u najgorem trenutku, usred krize, prisiljeni smanjivati državnu potrošnju.

Politički apetiti
Koliko je utemeljeno nadati se da će u sljedećem poslovnom ciklusu biti drukčije? Neće li sjećanje na krizu izblijedjeti kada se državna blagajna za godinu ili dvije ponovno počne puniti brže od očekivanja? Neće li politički apetiti ponovno biti jači od razumnoga opreza i apstraktnih makroekonomskih načela kada ponovno dođe vrijeme dobrih vijesti? Prošlost nas uči da će kratkovidna politička logika ponovno pretegnuti nad razumom, oprezom i dosadnim upozorenjima makroekonomista. Ipak, ovaj put ne isključujem mogućnost da će se epizoda koju proživljavamo urezati duboko u kolektivno sjećanje i pretvoriti u važnu lekciju. Ipak, učimo i napredujemo. Čini se da u svakom desetljeću naučimo jednu do dvije makroekonomske lekcije koje se ugrađuju u spiralne lance naše ekonomske DNK. Svaka od tih lekcija povezana je s nekom krizom – učiteljicom. Na pamet mi padaju tri takve lekcije u posljednjih 20 godina.

1. Inflacija
Ta lekcija seže u prvu polovicu devedesetih (iako je prva lekcija te vrste naučena još potkraj socijalističkoga razdoblja). Naučili smo da se inflacija lako otima kontroli, obezvređuje sve oblike štednje i ne donosi ništa dobrog. Vidjeli smo da se može rušiti i usred rata, nakon čega se – opet usred rata, može pokrenuti gospodarska aktivnost i konsolidirati javne financije. Hrvati jako dobro razumiju inflaciju, a pogotovo njezine negativne posljedice. U posljednje mi se vrijeme čini da saznanja o tome roditelji prenose na svoju djecu koja se ne sjećaju kako se trčalo kupovati rijetke devize do 1993. godine.

2. Banke
Druga je lekcija o bankama. Ona seže u drugu polovicu devedesetih (iako je i prva lekcija te vrste naučena još potkraj socijalističkoga razdoblja). Sprega politike i banaka dovodi do bacanja velikih dijelova vrijedne i rijetke štednje u loše projekte, što usporava ili zaustavlja gospodarski rast te proizvodi gubitke koje u konačnici plaćaju svi građani. Zbog toga je važno da država nema vlasničku kontrolu ili neki drugi presudan utjecaj nad bankama. Važno je da postoji dobar nadzor banaka te je jednako tako važno da središnja banka bude personalno i financijski nezavisna o vladi. To je danas neupitno u Hrvatskoj.

3. Tečaj
Treća je lekcija o tečaju. Iako i dalje izaziva kontroverze, tijekom ovoga desetljeća naučili smo racionalnije pristupati tom problemu. Svima je postalo jasno da su uz promjene tečaja vezane potencijalne koristi (posebno za neke izvoznike), ali i vrlo izvjesni troškovi – poskupljenje uvozne opreme, uvoznih inputa, povećanje troškova servisiranja raznih vrsta dugova, moguća inflacija … O tečaju se danas govori i razmišlja puno opreznije i trezvenije nego prije nekoliko godina.

4. Fiskalna politika
Možda je vrijeme za četvrtu lekciju – onu o fiskalnoj politici i o upravljanju javnim sektorom. Mislim da će iskustvo fiskalne prilagodbe 2009. i 2010. biti dovoljno bolno da će se ljudi zapitati je li moglo drukčije? Zahtjevi za efikasnošću, jasniji i transparentniji odabiri prioriteta politike, bolja kontrola i sve veća politička odgovornost postupno će disciplinirati rastrošnost, poboljšati upravljanje u javnom sektoru i pojačati oprez. Ta bi se ideja trebala snažno pojaviti u trenutku kada 2010. ili 2011. ministar financija priopći kolegama i javnosti da se proračun puni bolje od očekivanja ma koliko se taj događaj sada činio nevjerojatnim.

PUNA STIPENDIJA

Kako privući kupce, postaviti cijenu i razviti posao? 32 poduzetnika to mogu naučiti besplatno

Najuspješnije trgovačko društvo

KTC je dobitnik Zlatne kune u kategoriji najuspješnijih velikih tvrtki Koprivničko-križevačke županije