Nekidan sam izašao iz trgovine u kojoj sam kupio sir i vrhnje.

U djetinstvu, prisjećam se, to nije bilo tako. Jedna gospođa donosila nam je sir i vrnhje izravno kući i tako svaki tjedan. Razmišljajući o tome sjetio sam se da sam nekidan vidio na teletextu (to su jedine novosti koje čitam) informaciju da Hrvatska ima oko 180 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG) prema istraživanju Budućnost hrvatskih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava iz ožujka 2014. U istom istraživanju stoji da se malo više od trećine ukupne zemlje koju oni obrađuju nalazi u vlasništvu mlađih, poljoprivrednika i stočara mlađih od 44 godine. Na Tehničkom Veleučilištu, gdje predajem, potaknuo sam studente da istražimo informatizaciju OPG-ova, pa tako i onih koji proizvode sir i vrhnje.

U intervjuima sa OPG-ovima, došao sam do spoznaje da im je najveći problem planiranje. Za jedan OPG, primjerice, koji ima stado od sto koza najveći je problem odrediti što proizvoditi? Da li sir ili sir s tartufima ? Ili jariće, mlijeko? Nije to jedini problem s kojim se susreće. Podjednako naš male OPG-ove zanima gdje te proizvode mogu plasirati, te koja je potražnja za istima? I tako stojim i promatram račun za sir i vrhnje koji sam dobio u trgovini. Na tom računu država je odredila mjesto za upis podatka gdje se nešto kupilo. Odredila je mjesto gdje piše što se točno kupilo i koliko se za to platilo. Odredila je i da svi ti podaci idu u centralni registar Porezne uprave za potrebe praćenja fiskalnog prometa.

Iz toga je jasno da rješenje za probleme malih OPG-ova zapravo već imamo. Podaci na računu su javni, jer tvrtke daju izvještaje o svakom računu, te ih Fina objavljuje u svojim izvještajima, pa je pitanje zašto ne bi te podatke strukturirali na način da pomognu OPG-ovima u analizi i planiranju poslovanja? Veliki trgovački lanci već koriste te podatke da bi optimizirali svoju resurse, te prodali i zaradili više. Oni imaju velike CRM sustave koji stoje desetke milijuna eura i njih si  mali OPG-ovi ne mogu priuštiti.

Prema izvještaju, OPG-ovi u Hrvatskoj stvaraju oko 20 milijardi kuna robe, a država ih potiče na rast i razvoj sa gotovo 2 milijarde kuna. Riječ je dakle o velikom sustavu u koji država, kao još veči sustav, ulaže dosta novca. Pitanje je možemo li sa relativno malom investicijom u restruktiriranje podataka, koje državna revno prikuplja i već ima na svojim serverima, te kroz izradu sučelja za pristup tim istim podacima podići produktivnost čitavog sustava OPG-a u Hrvatskoj? Stara poslovica kaže nema glupih pitanja, a samo glupih odgovora.

Sergej Lugović, viši predavač na Tehničkom Veleučilište u Zagrebu, jedan od pionira SAP-a u Hrvatskoj, poduzetnik, @sergejlugovic